Kada trenutno gledam unatrag i prisjećam se razdoblja u kojem sam razmišljala o odlasku savjetovatelju, čini mi se pomalo smiješno koliko mi je dugo trebalo da se odlučim na taj korak. Sada shvaćam da to nije ni bilo dvoumljenje, već opiranje. Imala sam neko svoje opravdanje za to, ali ga tada nisam bila u potpunosti svjesna. To je bio jedan od klasičnih razloga zbog kojih ljudi odgađaju javljanje terapeutu – mislila sam da je moj problem dovoljno „mali“ da ga riješim sama. Govorila sam si da znam ljude s puno „gorim“ problemima koji su ih uspješno prebrodili sami. Tako sam i ja svoj problem pokušala riješiti sama. I uspjela sam pronaći relativno jednostavno rješenje koje mi je odgovaralo. Nakon tri godine.

Sada mi je jasno da sam tri godine bezuspješnog pokušavanja pronalaska rješenja svojih briga mogla kondenzirati u nekoliko susreta s terapeutom i uštedjeti si jako puno dana u kojima nisam bila sretna kao što sam mogla biti. Godinu dana nakon toga primijetila sam nove teškoće koje su mi se sve češće javljale. Ponovno to nije bilo u rangu psihičkih poremećaja, ali je bilo dovoljno prisutno u mojem životu da sam pomislila kako bih željela raditi na tome. Ovoga puta odlučila sam reagirati nakon šest mjeseci. Rekla sam prijateljicama da ću se javiti sutra, sutra se protegnulo na prekosutra pa na idući tjedan pa na kraju na dva mjeseca. Tada sam se ponovno istim prijateljicama javila sa sličnim brigama i dogovorile smo se da ću se sutradan javiti terapeutu. Kada me prijateljica nazvala sutradan navečer, znala sam da zove kako bi provjerila jesam li to i učinila. Bila sam jako zadovoljna što sam joj mogla potvrdno odgovoriti.

Već nakon nekoliko susreta bilo mi je lakše u situacijama koje su me brinule. Odmah na prvom susretu poželjela sam da sam se javila puno ranije. Svaki susret bio je moje utočište, gdje bismo psihologinja i ja na sat vremena stavile moj problem ispred sebe, proučavale ga i zajedno smišljale što ćemo s njim. Iako mi nije problem dijeliti svoje brige s bližnjima, ovo je bio totalno novi svijet. Preko puta mene sada je sjedila osoba koja prihvaća sve moje misli i osjećaje i stvara atmosferu u kojoj se osjećam sigurno dijeliti ih. Bez osude, bez uplitanja, bez vlastitih namjera. Počela sam gledati na terapiju kao sat vremena u tjednu posvećenih meni i traženju načina na koje se mogu osjećati sretnije i bezbrižnije u svom životu. Pa tko to ne bi poželio za sebe!

 

Zamislite da osoba čije smo iskustvo iznad opisali ne govori o psihičkim smetnjama, već o tjelesnim. Tada bi nam vjerojatno bilo neobično čuti da se tri godine nije javljala liječniku za pomoć. Ako zamislimo da se radilo o slomljenoj kosti, to bi bilo gotovo i nemoguće te bi postojala šansa da kost krivo zaraste ili da ozljeda s vremenom postane još gora. Zbog čega onda ljudi svakodnevno ignoriraju psihičke smetnje i riskiraju njihovo pogoršanje? Kako to da im je draže trpjeti teškoće s kojima se suočavaju i brige koje imaju umjesto da se nauče adekvatno nositi s njima?

 

Neki ljudi nisu sigurni treba li im uopće terapija.

Većina ljudi ima kapacitete za nošenje sa svakodnevnim brigama. Međutim, svi smo različiti i različite će nam stvari na različite načine utjecati na psihičko zdravlje.

Ono što je jednoj osobi velika prepreka, drugoj se osobi može činiti potpuno bezazleno, stoga nema smisla uspoređivati se s drugima. Važno je osluškivati sebe, svoje misli, emocije pa i fiziološke procese.

Ako postoji nešto što vas ometa u svakodnevnom životu i otežava vam funkcioniranje, bile to određene situacije, osobe ili vlastiti osjećaji i brige, vjerojatno možete razmisliti o odlasku terapeutu. Iako većina ljudi misli da se terapeutu treba javiti isključivo u slučaju dijagnoze psihičke bolesti, to zapravo nije istina. U našoj je kulturi i dalje uvriježeno mišljenje koje se može sumirati u izjavi koju smo zasigurno svi od nekoga čuli: Pa nisam ja lud/a da idem psihologu. To je kao da se ne javimo dermatologu radi osipa i kažemo: Pa nisam ja gubavac, ili da odbijamo tjelovježbu i kažemo: Pa nisam ja olimpijac. Terapija vam može pomoći da naučite rješavati probleme, razvijete bolje komunikacijske vještine, osnažite roditeljske kompetencije, izgradite samopoštovanje i naučite prihvatiti sebe, kao i da steknete alate za nošenje sa stresom, gubitkom ili bilo čime što vas brine. Psihoterapeutu se možete javiti ako imate brige vezane za same sebe, ali i za druge ljude te za specifične situacije. Možete potražiti pomoć stručnjaka psihičkog zdravlja čak i ako imate tjelesne tegobe kojima ne možete pronaći fizički uzrok (kod tjelesnih simptoma ipak je važno najprije posjetiti liječnika i obaviti sve potrebne pretrage).

Naravno, u slučaju psihičkog poremećaja ili bolesti također je važno potražiti pomoć psihoterapeuta. Osobe često čekaju predugo kako bi se javile, čime im se simptomi nerijetko pojačaju pa je bitno znati da je u redu javiti se psihoterapeutu i prije nego što simptomi dosegnu razinu u kojoj počinju ometati funkcioniranje. Primjerice, osoba može potražiti pomoć već kada primijeti da često razmišlja i brine se o koronavirusu, prije nego što se to potencijalno razvije u specifičnu fobiju zbog koje neće htjeti više uopće izlaziti iz kuće.

U svakom slučaju, ako prepoznate da se suočavate s nečime s čime vam se teško nositi, ma koliko vam se ta teškoća činila malena ili velika, nemojte se ustručavati potražiti pomoć stručnjaka. Isto vrijedi i ako smatrate da biste trebali to moći riješiti sami. Nema potrebe zamijeniti psihoterapeuta tapkanjem u mraku i izbjegavanjem suočavanja s brigama. Terapeuti su educirani i motivirani upravo za to da vam pomognu prebroditi ono što vam predstavlja teškoće kako biste vodili što kvalitetniji i ispunjeniji život.

 

Neki ljudi smatraju da istu stvar mogu dobiti od prijatelja.

Podrška bližnjih izrazito je važna i neophodna za našu dobrobit te nam njihovi uvidi ponekad mogu pomoći.

Međutim, jednako kao što terapija ne može zamijeniti prijateljstvo, tako prijateljski odnos ne može zamijeniti onaj terapijski.

Bliske osobe teško mogu biti objektivne čak i kada imaju najbolju namjeru pružiti nam podršku jer imaju određene uloge u našem životu te se možda neće moći odvojiti od vlastitih emocija ili stavova. Primjerice, ako se želimo požaliti prijateljici na brige koje imamo vezano za potres, to u njoj može također potaknuti brigu koja će joj onda otežati pružanje adekvatne podrške. Osim toga, psihoterapeuti su educirani kako slušati, pružiti podršku, odabrati adekvatne tehnike za nošenje s teškoćama i pomoći klijentu da stekne uvide u sebe i svoju situaciju. U krajnjem slučaju, terapeut će provesti cijeli sat pričajući samo o vama i usredotočavajući se samo na vaše probleme, što prijatelj često neće niti treba činiti.

 

Neki ljudi ne znaju kako terapija točno izgleda.

Nepoznate nam stvari često izazivaju nelagodu, pa i otpor, a puno ljudi jedine informacije o terapiji dobiva iz filmova, serija i crtića. Međutim, slika terapije i terapeuta koju ljudi imaju često je iskrivljena i prožeta netočnostima.

U stvarnosti terapija najčešće počinje susretom u kojem se terapeut i klijent upoznaju te klijent priča o razlogu dolaska. Na kraju se dogovara plan ili smjer rada na problemu te ponekad i okviran broj susreta koji će biti potreban. Terapeut nastoji stvoriti atmosferu u kojoj će se klijent osjećati sigurno da slobodno dijeli svoje misli i brige te ponekad postavlja pitanja o klijentovu životu ili prošlosti.

Ponekad ljude brine da neće znati što reći i da će samo šutjeti. To se zna dogoditi, ali terapeuti imaju iskustva s time i znaju što napraviti s tom tišinom, a ona ponekad može i biti korisna za terapijski proces. Terapija je posebna po tome što je u njoj sve što želimo reći u redu – ne trebamo brinuti o tome da će nas netko osuđivati, da ćemo nekoga povrijediti ili da ćemo imati negativne posljedice za ono što kažemo. Terapeut nas neće prisiljavati da s njim dijelimo više nego što nam je ugodno te možemo biti sigurni da je naš razgovor povjerljiv. Jedina je iznimka u slučaju da se radi o nasilju ili o osobi koja je opasna po sebe ili druge. Dok klijent govori, terapeut ga ne prekida te ponekad vodi bilješke kako ne bi zaboravio važne detalje, a te mu bilješke mogu služiti kada se bude pripremao za buduće susrete. Osim toga, neki terapeuti zadaju klijentima „domaće zadaće“ s idejom da nije dovoljno raditi na sebi samo tih sat vremena kada smo u uredu terapeuta, već i kada dođemo doma. Kao što smo već rekli, svaka je osoba drugačija, kako terapeuti tako i klijenti, stoga ne postoji točna šablona po kojoj se odvija tijek terapije. Ovisno o tome kojeg je terapeut usmjerenja, može se koristiti različitim metodama, a njih individualno prilagođava svakom klijentu i specifičnostima s kojima se suočava.

 

Neki ljudi ne znaju kakvog terapeuta izabrati.

Postoji puno različitih psihoterapijskih pravaca. Važno je istražiti koji bi najbolje odgovarao teškoćama s kojima se nosite. Kao što se liječnici specijaliziraju za različite tegobe, bile one teže ili svakodnevne, tako postoje i terapeuti koji se usmjeravaju na različite vrste teškoća i poremećaja. Međutim, još važnija stvar od terapijskog usmjerenja za uspješnu terapiju je odnos između terapeuta i klijenta.

Čak i da idete kod najboljeg, najkompetentnijeg i najeduciranijeg terapeuta na svijetu, terapija neće biti uspješna ako on ne odgovara vama i vašim potrebama.

Važno je da se u terapiji osjećate sigurno i prihvaćeno te da smatrate kako vas terapeut poštuje i trudi se što bolje razumjeti vašu situaciju. To ne znači da vam terapija mora uvijek biti ugodna i zabavna, jer ona ponekad sa sobom nosi neugodne emocije (primjerice kada se radi o proradi traume). Osim toga, nekim će osobama trebati manje susreta kako bi se osjećali bolje, a nekima više, što ovisi o brojnim čimbenicima – terapeutu, klijentu, vrsti teškoća, otežavajućim i olakšavajućim vanjskim okolnostima. U svakom slučaju, u redu je promijeniti terapeuta ako nemate dobar osjećaj vezan za njega i ne trebate odmah odustati od daljnje potrage za adekvatnom podrškom, što potvrđuje i iskustvo koje vam donosimo u idućem članku.

 

Neki ljudi ne znaju kako doći do psihoterapeuta.

Psihoterapeutu se možete javiti privatno ili ga možete dobiti tako da zatražite uputnicu kod svojeg liječnika opće prakse, ali tim je putem teško garantirati kojeg će psihoterapijskog usmjerenja biti terapeut kojeg dobijete. U pronalasku terapeuta može vam pomoći online baza PsiHelp, koja obuhvaća brojne psihoterapeute iz cijele Hrvatske. U pretrazi baze možete koristiti filtere poput lokacije, cijene, vrste psihoterapije i slično. Postoji i opcija viđanja terapeuta putem videopoziva, što može biti posebno korisno osobama koje žive u mjestima gdje psihoterapija nije dostupna.

Postoji još puno toga što bi se moglo reći o ovoj temi pa vas potičemo da nam se javite na [email protected] ako imate nedoumice ili želite pomoć pri odluci o kontaktiranju i odabiru psihoterapeuta. Ako se dvoumite ili ste znatiželjni oko toga trebate li potražiti pomoć stručnjaka psihičkog zdravlja, vjerujemo da je ta znatiželja vrijedna razmišljanja o toj opciji. Terapija pruža priliku za osobni rast i zacjeljivanje uz nekoga tko nas u tom procesu podupire, baš kao što klin pomaže biljci da raste i postaje snažnija sve dok ne smogne snage stajati sama.