Koliko ste puta, razmišljajući o svojim prijateljima ili poznanicima, neko njihovo specifično ponašanje pripisali generalnim karakteristikama te osobe? Tako, na primjer, čitajući jako dobar seminar koji je vaša prijateljica napisala danima prije roka dok vi svoj još niste ni započeli možete pomisliti: Tipično za Ivanu da sve odradi savjesno i pedantno, ona je takav perfekcionist. Možda ste se nekad zatekli kako razmišljate koga biste pozvali da vam se pridruži u nekoj aktivnosti i promislili: Ma neću ni pokušati zvati Marka, on je baš sramežljiv i povučen, ovo mu se sigurno ne bi svidjelo.

 

Kao ljudi imamo potrebu razumjeti na koji način funkcioniraju druge osobe u našoj okolini kako bismo ih mogli opisati i objasniti te predvidjeti njihovo ponašanje. Pri tome nam pomaže tendencija osoba da u određenim situacijama reagiraju na sličan, odnosno karakterističan način, tj. da postupaju u skladu sa svojim osobinama. Ličnost se definira kao skupina psihičkih osobina i mehanizama unutar pojedinca koji su organizirani i relativno trajni te utječu na interakcije i prilagodbu pojedinca na okolinu¹. Te su osobine konzistentne tijekom vremena i u različitim situacijama, a predstavljaju smislene individualne razlike među pojedincima. Svaka osoba ima neke osobine koje ju karakteriziraju i nijedna ličnost nije potpuno jednaka drugoj. Bogatstvo različitosti u mogućim kombinacijama osobina ličnosti čini ljude toliko zanimljivima i jedinstvenima. No, poneke ličnosti karakterizira ekstremno, nefleksibilno ili neprilagodljivo ponašanje i razmišljanje koje može biti izvor stresa i patnje za samu osobu, ali i za njenu okolinu. Kada su takva ponašanja patološka (odstupaju od očekivanog), perzistirajuća (učestalo prisutna tijekom razdoblja od najmanje pet godina) i pervazivna (jasno vidljiva u različitim situacijama), odnosno ispunjavaju tzv. 3P kriterij – tada govorimo o poremećajima ličnosti.

Poremećaji ličnosti nemaju neposredan fiziološki uzrok i ne mogu se povezati s organskim oštećenjima središnjeg živčanog sustava. Oni se događaju između osobe i okoline, a ne unutar same osobe, što znači da osobe s poremećajem ličnosti u pravilu nemaju izražen osjećaj osobne patnje. Osoba često svoje osobine ne vidi kao problem, već jednostavno razmišlja na način Ja sam takav/va. Oni koji me stvarno vole, prihvatit će me takvog/u kakav/va jesam. Međutim, zbog nefleksibilnosti i ekstremnosti crta ličnosti koje osobu čine takvom, često dolazi do značajnih teškoća u odnosima te u socijalnom, emocionalnom, radnom i drugim područjima funkcioniranja. Poremećaji ličnosti pojavljuju se rano, često već i u adolescenciji, a u odrasloj se dobi nastavljaju, da bi se u starosti ili ublažili ili postali još izraženiji. Njihova zastupljenost u općoj populaciji iznosi nešto više od 15%².

Osobe s poremećajem ličnosti mogu biti „teške“ za svoju okolinu, zbog čega se često događa da je upravo okolina ta koja osobu potiče na traženje profesionalne pomoći, prije nego bi se osoba sama na to odlučila. Traženje pomoći može biti dobar prvi korak prema tome da osoba nauči prepoznati ona svoja ponašanja koja su neprilagođena, ali i da dobije priliku iskomunicirati svoju stranu priče i viđenje situacije. Način liječenja ovisi o vrsti poremećaja, a metode u pristupu poremećajima ličnosti sve se više usavršavaju. U velikoj se mjeri koristi psihoterapija u kombinaciji s metodama koje se koriste u liječenju srodnih poremećaja (npr. izbjegavajući poremećaj ličnosti i socijalna fobija), a važan dio predstavlja i podrška te edukacija ljudi iz okoline.

Postoje tri klastera tj. skupine poremećaja ličnosti:

 

• Anksiozni poremećaji ličnosti

• • Izbjegavajući poremećaj ličnosti – karakterizira ga socijalna anksioznost, osjećaj manje vrijednosti, strah od neuspjeha i pretjerana osjetljivost na kritiku.
  • Ovisni poremećaj ličnosti – karakterizira ga strah od odvajanja, nisko samopouzdanje i potreba da se netko o njima brine.
  • Opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti – karakterizira ga ekstremni perfekcionizam, rigidnost, tvrdoglavost i potreba za kontrolom.

• Dramatični poremećaji ličnosti

• • Granični poremećaj ličnosti (engl. Borderline Personality Disorder) – karakterizira ga nestabilnost raspoloženja i slike o sebi, crno-bijeli pogled na svijet, nemogućnost konstantnog vezivanja i impulzivno ponašanje. Za razliku od ostalih poremećaja ličnosti, za ovaj poremećaj karakterističan je i izražen osjećaj osobne patnje.
  • Narcistički poremećaj ličnosti – karakterizira ga veliki osjećaj vlastite važnosti, potreba da im se drugi dive, zaokupljenost maštanjem o uspjehu i nedostatak empatije.
  • Histrionski poremećaj ličnosti – karakterizira ga pretjerano iskazivanje emocija, stalna potreba za pažnjom, sugestibilnost i teatralnost.
  • Antisocijalni poremećaj ličnosti – karakterizira ga zanemarivanje i nepoštivanje prava drugih ljudi te devijantno ponašanje.

• Ekscentrični poremećaji ličnosti

• • Shizoidni poremećaj ličnosti – karakterizira ga nezainteresiranost za socijalne odnose i norme te minimalan raspon izražavanja i doživljavanja emocija.
  • Shizotipni poremećaj ličnosti – karakterizira ga smanjena sposobnost uspostavljanja bliskih odnosa, iskrivljeno kognitivno i perceptivno funkcioniranje te ekscentrično ponašanje.
  • Paranoidni poremećaj ličnosti – karakterizira ga sumnjičavost i nepovjerenje, zamjeranje i ljubomora te pronalaženje (netočnih) skrivenih značenja.

Više o pojedinim klasterima i specifičnim poremećajima možete pročitati ovdje, ovdje i ovdje. Ono što bismo za sada htjeli naglasiti jest da pri dijagnosticiranju poremećaja ličnosti treba biti vrlo oprezan. Sve gore navedene osobine koje na okupu čine neki poremećaj ličnosti, u određenoj mjeri i u različitim kombinacijama prisutne su i u općoj populaciji. Neke od tih osobina, ako su prisutne u određenoj mjeri, mogu predstavljati i prednost. Ako je netko arogantan, to ga ne čini automatski narcisoidnom ličnosti, možda je samo visoko samouvjeren i svjestan svojih sposobnosti; ako je netko povučen i nezainteresiran za druženje, nije nužno shizoidna ličnost, možda je samo introvertiran ili voli provoditi vrijeme baveći se nekim „tišim“ hobijima poput čitanja ili slikanja. Vjerojatno ste neke od ovih osobina pronašli i kod sebe ili svojih bližnjih, no zapamtite – da bi nešto uistinu pripadalo pod dijagnozu poremećaja ličnosti, mora zadovoljavati 3P kriterij te stvarati ozbiljne poteškoće u odnosima i svakodnevnom funkcioniranju. Također, poremećaji ličnosti ne dijagnosticiraju se prije odrasle dobi jer se ličnost dotad još može značajno mijenjati. Unatoč tome moguće je primijetiti tendenciju prema određenom obrascu ponašanja već u adolescenciji pa je važno reagirati na vrijeme i pomoći osobi da razvije zdravija ponašanja.

Ako ste neke od navedenih znakova prepoznali kod sebe ili u svojoj okolini, slobodno nam se obratite na [email protected], naš vam je sandučić uvijek otvoren.

 

---

Literatura

¹ Larsen, R. J. i Buss, D. M. (2005). Psihologija ličnosti. Naklada Slap.

² Begić, D. (2016). Psihopatologija. Medicinska naklada.

Davison, G. C. i Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja. Naklada Slap.

Nietzel, M. T., Bernstein, D. A. i Milich, A. (2001). Uvod u kliničku psihologiju. Naklada Slap.

Odjel za duševno zdravlje i radnu snagu Ministarstva za zdravstvo i starenje pri vladi Australije. (2007). Što je poremećaj ličnosti? https://embracementalhealth.org.au/sites/default/files/2019-04/Croatian%2BPersonality.pdf