Lipanj je Mjesec ponosa – mjesec u kojem se zastave LGBTIQ+ pokreta vijore Zagrebom i drugim gradovima diljem svijeta. Mjesec je to kojem je cilj podsjetiti širu populaciju na stalnu borbu za prava pripadnika LGBTIQ+ populacije, čiji je sigurno najznačajniji događaj Povorka ponosa. Kako su mnogi planovi za ovu godinu morali biti otkazani ili odgođeni, tako je i Povorka premještena na kraj rujna, no svejedno će 4. srpnja u Zagrebu biti održana Povorka na biciklima. Dok čekamo Povorku, mi smo u kako si? odlučili obilježiti Mjesec ponosa pisanjem članaka o LGBTIQ+ populaciji iz perspektive struke i znanosti. Ovaj će članak biti poglavito usmjeren na LGB populaciju, dok će idući članak pokriti teme TI populacije.

Cilj ovog članka nije prepričavati povijest LGBTIQ+ pokreta jer su to već mnogo puta napravili ljudi koji su mnogo više upoznati s tom tematikom od nas. Cilj ovog članka jest prikazati rezultate istraživanja o predrasudama, diskriminaciji i nasilju koje proživljavaju ljudi neheteroseksualne orijentacije te njihovim posljedicama na psihičko zdravlje. Nadamo se da će ovaj članak doprijeti do ljudi kojima srce brže zakuca kada na bilo koji način čuju spomen LGBTIQ+ populacije. Baš takve ljude najviše pozivamo da pročitaju članak do kraja i da se pokušaju staviti u kožu osobe LGB orijentacije na pet minuta, koliko je potrebno da se članak pročita. Otvorenost možda ne može u potpunosti ukloniti predrasude, ali je sigurno dobar početak.

Nedavno je na hrvatskom uzorku od gotovo 800 LGBTIQ+ osoba provedeno istraživanje o doživljavanju predrasuda, diskriminacije i nasilja na osnovi seksualne orijentacije, rodnog identiteta i/ili rodnog izražavanja te spolnih karakteristika. Rezultati istraživanja pokazuju kako 64% ispitanih izjavljuje da doživljava nasilje, i to u rasponu od verbalnog zlostavljanja, neželjenih seksualnih prijedloga i diranja te prijetnji fizičkim nasiljem do praćenja, uhođenja i zastrašivanja te fizičkog nasrtanja. Uz to, većina sudionika izjavljuje kako doživljava diskriminaciju u školi, na poslu ili u kontaktu s institucijama poput policije, zdravstva ili pravosuđa, zbog čega ne začuđuje podatak da više od polovice ispitanih LGBTIQ+ osoba prilagođava vlastito ponašanje na javnim prostorima poput ulica i trgova zbog straha od doživljavanja nasilja ili diskriminacije. Pravo na život bez diskriminacije i nasilja osnovna su ljudska prava, no za pripadnike LGBTIQ+ populacije ta prava nažalost još uvijek nisu u potpunosti ostvarena. Svakodnevno doživljavanje nasilja i diskriminacije, ili strah da će ih doživjeti, dovodi do života ispunjenog stresom, bojazni i sramom, pa čak i mržnjom prema samome sebi. Takva stanja i osjećaji mogu dovesti ljude do očaja, beznađa i bespomoćnosti u kojima se samoubojstvo čini kao jedini izlaz. Rezultati istraživanja potvrđuju i tu pretpostavku jer je više od trećine sudionika izjavilo kako su pokušali nauditi samima sebi ili počiniti samoubojstvo. Idući put kada osjetite mržnju, gađenje ili bilo koju drugu neugodnu emociju prema LGBTIQ+ osobama, sjetite se da oni to vrlo vjerojatno već i sami osjećaju prema sebi.

Zamislite djetinjstvo u kojem se uhvatite da promatrate dečke, a ne cure, i tada vam je to u redu jer još ne znate ništa o tome koga se smije, a koga ne smije gledati i zamislite koliku zbunjenost osjećate kada saznate da postoje takva pravila. Zamislite odrastanje u kojem se sramite i mrzite sve što jeste, u kojem osjetite gađenje prema samima sebi jer ste pogledali osobu istog spola, u kojem ste svjestni da ste homoseksualne orijentacije, ali znate da to „ne smijete biti“. Zamislite samoću koju osjećate jer biste potvrdno odgovorili na pitanje Kada bi to bilo moguće, bi li bio heteroseksualne orijentacije?, ali vas to nitko ne pita jer vas je strah odbacivanja ako ikome spomenete vlastite osjećaje pa se trudite uklopiti i pronađete djevojku te se trudite i trudite i trudite, ali na kraju krajeva, vi ste samo prijatelji. Zamislite kakav je život osobe koja polagano prihvaća sebe i na svakom koraku osvještava gdje je sve pokupila sram i mržnju samo zato što su joj u djetinjstvu govorili kako je homoseksualnost odvratna, gadna i pogrešna. Sve zbog toga što je društvo nekada davno odlučilo tako i to se mišljenje bez mnogo preispitivanja prenosilo generacijama pa se kod nekih, poput hrđe, ukorijenilo. A sada zamislite jednu jedinu malenu promjenu koja je ustvari velika. Zamislite društvo u kojem ne postoje pravila oko toga kojeg spola mora biti osoba koja vam se sviđa. U kojem zapravo to druge nije niti briga. Bio bi to život po svemu drugome jednak današnjem, samo s puno manje srama, straha i gađenja prema samima sebi. Puno ljepše, zar ne?

Trenutno ipak živimo u ovom prvom svijetu, u kojem se LGBTIQ+ osobe susreću s mnogo prepreka koje moraju nadići kako bi živjele sretan i ispunjen život. Ta je borba za njih duga, iscrpljujuća i, nažalost, ponekad bezuspješna. Naime, nalazi mnogobrojnih istraživanja pokazuju kako osobe homo- i biseksualne orijentacije imaju lošije psihičko zdravlje od heteroseksualnih osoba. Jedno istraživanje navodi podatak da osoba koja pripada nekoj od seksualnih manjina ima dva i pol puta veću šansu da tijekom života razvije neki psihički poremećaj nego što to ima heteroseksualna osoba. Često to budu depresivni i/ili anksiozni poremećaji, kao i povećano korištenje psihoaktivnih tvari, što ide jedno s drugim jer psihoaktivne tvari poput duhana, marihuane ili alkohola pomažu u kratkotrajnom nošenju s depresivnim ili anksioznim simptomima. Iako bi se to na prvu moglo činiti tako, bitno je naglasiti da se homo- ili biseksualnu orijentaciju nipošto ne smije izjednačavati sa psihičkim poremećajem, odnosno ne može se reći da je netko depresivan ili anksiozan zbog toga što je gej, lezbijka ili biseksualan/na. Objašnjenje veće pojavnosti psihičkih poremećaja i snižene dobrobiti seksualnih manjina treba tražiti u stigmi, predrasudama i diskriminaciji koje stvaraju stresno okruženje u kojem LGBTIQ+ osobe žive. Zbog toga je u psihologiji poznat pojam manjinskog stresa.

Stres je emocionalni i fiziološki proces koji se javlja u trenucima kada se moramo prilagoditi ili suočiti s okolnostima koje ugrožavaju našu svakodnevicu. On se javlja prilikom velikih životnih promjena, poput promjene posla, rastave braka, gubitka godine na fakultetu, ali i kod kroničnih teškoća u životnim ulogama, poput dugotrajne svađe s članom obitelji. Sjetite se onog nelagodnog osjećaja kada shvatite da će na obiteljsko okupljanje doći i član obitelji s kojim niste u najboljim odnosima – to je stres. Kada okolnosti koje izazivaju stres imaju ishodište u socijalnoj okolini, tada ga zovemo socijalnim stresom. On predstavlja dodatan izvor stresa kod manjinskih skupina. Uznemiravanje, diskriminacija, nasilje ili strah od nasilja stresori su koji pogađaju stigmatizirane manjinske skupine. Oni dalje vode ka smanjenom samopouzdanju i osjećaju sigurnosti, kao i fiziološkom i psihološkom iskustvu stresa. Bitno je ovdje napomenuti kako se manjinske skupine, uza sve generalne stresore poput gubitka posla ili godine na fakultetu, svakodnevno susreću s dodatnim stresorima koji ne pogađaju većinsku skupinu. Upravo tu leži razlog zbog kojeg su članovi manjinskih skupina rizičniji za razvitak psihičkih poremećaja.

Pokušajte si osvijestiti kolika je privilegija biti dijelom većine u društvu jer biti dijelom većine znači biti na poziciji moći. U Hrvatskoj bi to značilo biti bijelac, biti Hrvat, biti katolik… Zamislite sada da ste sve to, ali u nekoj azijskoj zemlji. Po svim tim značajkama bili biste manjina te biste potencijalno mogli biti ismijavani, napadnuti ili čak ubijeni bez da činite išta loše ljudima oko sebe. To bi vam se moglo dogoditi samo zato što ste „krive“ boje kože, nacionalnosti ili vjere. Isto tako je u Hrvatskoj, a i svugdje drugdje na svijetu, privilegija biti heteroseksualne orijentacije jer vas to stavlja u poziciju većine, odnosno na poziciju moći. Ako ste na poziciji moći, tada iznimno utječete na živote ljudi koji pripadaju manjini. Tada možete raditi na stvaranju klime prihvaćanja i jednakosti ili stvaranju klime marginaliziranja i inferiornosti. Sve se uvijek svodi na većinu, no to ne znači da svi moraju postati gej, lezbijke ili biseksualni da bi LGBTIQ+ osobama bilo bolje (ili bilo kojoj manjinskoj skupini). To samo znači da u cjelokupnoj populaciji treba prevladati mišljenje kako biti LGBTIQ+ osobom (ili bilo kojim drugim pripadnikom manjinske skupine) nije ništa loše niti krivo.

S druge strane, postoje istraživanja koja se bave značajkama koje doprinose poboljšanju psihičkog zdravlja, subjektivne dobrobiti i zadovoljstva životom LGBTIQ+ osoba. Takva istraživanja, kojih ima i na hrvatskim uzorcima, nedvojbeno pokazuju da se dimenzije poput autentičnosti i povezanosti s LGBTIQ+ zajednicom u najvećoj mjeri povezuju s vođenjem sretnog i zadovoljnog života. Autentičnost se odnosi na osjećaj ugodnosti koji osoba ima kada dijeli svoj identitet i interese s drugima te tako ostvaruje povezanost sa zajednicom. Ako malo bolje pogledamo, dimenzije autentičnosti i povezanosti sa zajednicom dimenzije su koje bilo koju osobu, bez obzira na to kojoj zajednici ili kategoriji pripada, vode k zadovoljnijem i ispunjenijem življenju. To je sasvim u suprotnosti s osjećajem straha od nasilja i diskriminacije koji izjavljuju mnogi pripadnici LGBTIQ+ populacije, zbog čega prikrivaju vlastiti identitet od drugih. Na taj su način primorani živjeti u stalnom prilagođavanju i prešućivanju, što dovodi do osjećaja usamljenosti i izolacije te već spomenutog smanjenog samopoštovanja i osjećaja sigurnosti. Zbog toga je potrebna stalna borba za ravnopravnost i prihvaćanje LGBTIQ+ populacije jer je to jedini put k sretnom životu usmjerenom rastu i razvoju pojedinca te ispunjenju njegovih potencijala.

Za kraj bismo voljeli reći kako vjerujemo da svatko od nas ima nešto zbog čega se srami ili s čime mu nije ugodno jer je nekada u životu zbog toga bio ismijavan ili odbačen ili su mu rekli da se to ne smije. Prihvatite to bez obzira na to što vam ljudi oko vas govore. Živjeti život iskreno i autentično možda će kod nekih izazvati ljutnju, no vama će dati osjećaj slobode koji će vam omogućiti da se ostvarujete u svim aspektima života te ćete tako, sigurni smo, pronaći ljude koji misle slično kao i vi.

Ako imate teškoća vezanih za ovu ili neku drugu temu i potrebno vam je uho za slušanje, slobodno nam se javite na [email protected] i podijelite svoju priču s nama.