„Znam da sam inteligentan jer znam da ništa ne znam.“ – Sokrat
Gornjim se citatom može opisati stanje osobe nakon istraživanja literature o inteligenciji. Ona je predmet možda najvećeg broja psiholoških testova i jedna od najviše istraživanih tema u psihologiji, no istovremeno istraživačima zadaje najviše glavobolja. Na prvu se može činiti jednostavnim konceptom – inteligencija označava koliko je netko pametan – no kad zagrebete po postojećoj literaturi, koncept inteligencije počne se raspadati i postavljati više pitanja nego što daje odgovora. U znanstvenoj zajednici postoje brojne nedoumice vezane za inteligenciju, a među općom populacijom uvriježeni su mnogi mitovi na koje ni stručnjaci nisu imuni. U ovom ćemo tekstu pokušati dati kratak pregled toga što je inteligencija i čemu nam služi.
Što znači biti inteligentan?
Ne postoji jedna definicija niti model koji bi sveobuhvatno opisao inteligenciju – definicije često uključuju mogućnost logičkog rasuđivanja, uvida, učenja, emocionalnog razumijevanja, planiranja, kreativnost, kritičkog mišljenja i rješavanja problema¹. Najbliže je možemo opisati kao mogućnost učenja, zadržavanja i korištenja informacija kako bismo prilagodili svoje ponašanje ovisno o okolini ili kontekstu. Neki teoretičari inteligenciju vide kao jedinstvenu sposobnost, dok je drugi dijele na specifične sposobnosti pa tako opisuju npr. emocionalnu, socijalnu, lingvističku, tjelesnu, glazbenu i mnoge druge „podvrste“ inteligencije. Dijeljenje inteligencije na različite vrste ili tipove potaknuto je činjenicom da naše sposobnosti učenja, zadržavanja i korištenja informacija, kao i prilagođavanja ponašanja često nisu jednako razvijene u svim kontekstima – možda s lakoćom rješavamo složene matematičke probleme, no nikako ne uspijevamo dekodirati uputstva iz IKEA-e kako bismo složili komad namještaja. Ugrubo rečeno, zagovaratelji višestrukih inteligencija smatraju da prozivanje inteligencije jednom jedinstvenom sposobnosti ili karakteristikom možda zanemaruje važne razlike među ljudima ili se pretjerano usmjerava samo na neke vrste inteligencije, dajući pretjeranu važnost samo određenim sposobnostima. Iako je takav pogled na inteligenciju mnogima logičan, čini se da literatura ipak ne potvrđuje postojanje različitih vrsta inteligencije. U statističkom smislu, najbolje se „ponaša“ takozvani generalni faktor inteligencije koji služi kao mjera općih kognitivnih sposobnosti. To ne znači nužno da druge vrste inteligencije ne postoje, već može značiti i da sposobnosti koje su „prozvane“ podvrstama inteligencije možda ne spadaju u područje inteligencije kakvim ga sada definiramo – možda je emocionalnu, socijalnu ili glazbenu inteligenciju bolje zvati osobinom, vještinom ili znanjem koje je odvojeno od inteligencije i može se razvijati neovisno o njoj.
Kako mjeriti inteligenciju?
Ako je inteligenciju tako teško opisati, kako je onda mjerimo? Kroz povijest istraživanja inteligencije ustanovljene su neke temeljne intelektualne sposobnosti koje se mjere testovima inteligencije, kao što su mogućnost učenja, donošenja zaključaka, stvaranja apstraktnih predodžbi ili snalaženja u novim situacijama¹. Rezultati testova inteligencije najčešće se izražavaju kao kvocijent inteligencije ili IQ, koji danas najčešće označava gdje se pojedina osoba nalazi u odnosu na prosjek opće populacije. Postoje različiti testovi koje psiholozi koriste kako bi mjerili inteligenciju, a koji će se test koristiti ovisi o tome za koju se svrhu primjenjuje. Primjerice, testovi koji se primjenjuju kako bi se prepoznali pojedinci koji neće moći pratiti relativno jednostavne koncepte (kao što je to primjerice u autoškoli) bit će jednostavniji, dok će testovi koji se primjenjuju za prepoznavanje pojedinaca koji će moći biti ukorak s kompleksnim i apstraktnim pojmovima (npr. prijamni ispit za neki fakultet) biti zahtjevniji.
Iako se koristi u brojne svrhe, mjerenje inteligencije i dalje nije idealno – postoje brige oko toga da su neki testovi pristrani s obzirom na kulturu, obrazovanje ili dob (povijest testiranja inteligencije puna je kontroverzi), polemike oko toga može li se inteligencija obuhvatiti jednim faktorom i koliko rezultati na testovima inteligencije mogu predviđati određene ishode². Ipak, u ovom trenutku u razvoju znanosti, testovi inteligencije kakve ih danas znamo najbolji su način kojim možemo jednostavno zaključivati o ljudskoj inteligenciji. Opći faktor inteligencije u pravilu je dovoljno dobra procjena onoga što nas pri mjerenju inteligencije najčešće zanima, a to je koliko se dobro neka osoba snalazi u nepoznatim uvjetima. Istraživači nastavljaju raditi na tome da u budućnosti imamo učinkovitiju, precizniju i nepristraniju mjeru.
Koristi li nam IQ?
Budući da se testiranje inteligencije pojavljuje u kontekstima koji su važni za životni put pojedinca, poput procesa selekcije za posao, razumno je pretpostaviti da će rezultat IQ-a biti od praktičnog značaja za osobu. Istraživanja doista pokazuju da je inteligencija povezana s brojnim životnim ishodima kao što su uspjeh na poslu, prihodi, pa čak i zadovoljstvo životom³,⁴. Međutim, važno je imati na umu i to da isključivo inteligencija nije dovoljna za dobro obrazovanje, uspjeh na poslu ili druge pozitivne ishode⁵. Uz inteligenciju, sa životnim ishodima povezani su i drugi čimbenici kao što su savjesnost, radna ponašanja ili perfekcionizam. Ili, kako je to rekao Dostojevski:
„Potrebno je više od inteligencije da bismo se ponašali inteligentno.“
Može li se inteligencija mijenjati?
Iako se prije vjerovalo da je inteligencija stabilna unutar pojedinca, postoje naznake da se ona ipak može mijenjati i to na više načina: moguće je vježbati ispunjavanje sličnih testova ili rješavanje sličnih zadataka, analizirati ono što smo učinili pogrešno pri rješavanju te razgovarati o načelima rješavanja takvih testova i zadataka s nekime tko je za to educiran². Većina istraživanja nalazi da su pomaci u inteligenciji blagi te da su veći za specifične sposobnosti u odnosu na opću inteligenciju. U ovom je kontekstu također važan takozvani razvojni mentalni sklop (engl. growth mindset)⁶, odnosno vjerovanje da su sposobnosti promjenjive i da ih je moguće razvijati trudom i vježbom. Razvojni mentalni sklop uključuje svijest o tome da je za postizanje uspjeha nužno uložiti trud, da su greške dio tog procesa te da svi imamo kapacitet učiti nove stvari, čak i ako nam u početku ne ide. Kada o inteligenciji razmišljamo kao o nečemu što se može promijeniti i razvijati, otvoreniji smo upuštati se u iskustva koja nam to omogućuju i manje smo grubi prema sebi kada ne zadovoljimo vlastite (ili tuđe) standarde. Tada neuspjeh prestaje biti neprijatelj, a postaje zanimljiv suputnik od kojega možemo naučiti nešto novo.
Ako vas čeka ispunjavanje testa inteligencije, možda se osjećate nervozno i važno vam je postići „dobar“ rezultat. Prirodno je ako se želite nekako pripremiti na testiranje, no imajte na umu da testovi koje možete pronaći na internetu nisu jednaki onima koje koriste psiholozi, a pretjeranim uvježbavanjem rješavanja testova može doći i do kontraefekta zbog zamora. Najbolje što možete učiniti kako biste se pripremili vjerojatno je da na testiranje dođete naspavani i siti, a može vam pomoći i neka vježba opuštanja. U konačnici, testovi inteligencije bliži su gruboj procjeni nego preciznoj mjeri i služe tome da se procijeni samo jedna vaša osobina, a rijetko će samo ona odrediti ishod.
Literatura
¹ Nolen-Hoeksema, S., Hilgard, E. R., Atkinson, R. L. i Atkinson, R. C. (2014). Atkinson & Hilgard’s introduction to psychology [16. izdanje]. Cengage Learning EMEA.
² Zarevski, P. (2012). Struktura i priroda inteligencije [2. izdanje]. Naklada slap.
³ Daniele, V. (2013). Does the intelligence of populations determine the wealth of nations? The Journal of Socio-Economics, 46, 27–37.
⁴ Gonzalez-Mulé, E., Carter, K. M. i Mount, M. K. (2017). Are smarter people happier? Meta-analyses of the relationships between general mental ability and job and life satisfaction. Journal of Vocational Behavior, 99, 146–164.
⁵ Hoffman, B. (2022). The Intelligence Trap: Being Smart Can Be a Liability. Psychology Today. https://www.psychologytoday.com/us/blog/motivate/202204/the-intelligence-trap-being-smart-can-be-a-liability
⁶ Elliot, A. J. i Dweck, C. S. (2007). Handbook of Competence and Motivation [1. izdanje]. The Guilford Press.
