Potaknuti raspravama u javnom prostoru, željeli bismo i mi podijeliti iskustvo jedne majke čije je dijete prošlo kroz tranziciju kako bismo na taj način pokušali demistificirati taj proces i smanjiti stigmu s kojom se brojne transrodne osobe nose. Pismo majke prenosimo u cijelosti:

 

Poštovani,

ponukana pismom majke koje je pročitano u Saboru, a budući da sam majka transrodne osobe, željela sam podijeliti svoje životno iskustvo.

Mi smo također jedna prosječna, klasična hrvatska obitelj čija su djeca voljena, željena i odgajana da budu dobri i pošteni ljudi, a danas to i jesu. Svi rade i privređuju te imaju svoje obitelji, uključujući i moje transrodno dijete. Prošli smo agoniju koja se zove transrodnost koja je obilježila godine našeg života, ali na kraju smo uz pomoć stručnjaka izašli kao životni pobjednici.

I mi smo si na početku postavljali mnoga pitanja i izbjegavali se suočiti sa činjenicama. Nismo razumjeli pojam transrodnosti. No to što laik to ne razumije ne znači da to ne postoji. Bojali smo se stigme, neprihvaćanja okoline, zdravstvenih teškoća koje bi dijete moglo imati.

Prekretnica u našem roditeljskom razmišljanju nastupila je u momentu kada smo shvatili da naše dijete pati i ne može živjeti kvalitetan život jer se priroda poigrala i obilježila ga na način da se ne može doživjeti u skladu sa svojim tjelesnim obilježjima.

Iako se ne zna što je uzrok tog stanja, ne može se negirati da ono postoji. Kada pročitate stručnu literaturu, shvatite da transrodnost postoji u svim kulturama kroz povijest i da se o njoj piše na ovaj ili onaj način. Nažalost, kroz vrijeme se jako malo učinilo da se transrodnim ljudima pomogne, a u mnogim civiliziranim zemljama transrodne se ljude još uvijek stigmatizira i ne daje im se prilika za adekvatno liječenje.

Mnoge transrodne osobe zapadaju u depresiju. Među transrodnim mladima bilježi se stopa suicidalnosti od oko 30%*, ali ona naglo pada nakon autanja i početka tranzicije. Moje je dijete u fazi suočavanja sa svojom dijagnozom transrodnosti bilo depresivno, nije željelo svoj život živjeti u rodu koji ne može osjećati. Osjećaji dolaze iz mozga i više su od tjelesnog obilježja. Po tome čovjek i jest čovjek – nije samo tijelo i nagoni, već i osjeća i doživljava. Moje je dijete tada također imalo anoreksično ponašanje, ali to je isto bila posljedica depresije zbog transrodnosti i viđenja svoje situacije kao bezizlazne. Kada smo si mi kao roditelji konačno priznali da problem postoji i da se ne svodi na liječenje depresije i anoreksičnog ponašanja, nego uzroka u njihovoj pozadini, potražili smo stručnjake koji se bave transrodnošću. Nakon toga je uslijedilo gotovo pet godina liječenja da bismo završili tranziciju i da bi naše dijete postalo danas sretan čovjek.

Prve dvije godine uključivale su paralelnu psihološku i psihijatrijsku procjenu, u početku dvaput mjesečno, zatim u prosjeku jednom mjesečno. Na toj ozbiljnoj dvogodišnjoj procjeni psiholog i psihijatar, osim što pomažu djetetu da izađe iz depresije i nosi se sa svojim problemom, procjenjuju radi li se o dijagnozi transrodnosti kao osnovnom problemu. Također se razgovara o budućnosti, o tome što promjena spola znači za daljnji život i koje su mogućnosti da se ima ili nema djecu.

To nije dijagnoza koja se olako postavlja nakon nekoliko dolazaka kod jednog liječnika, niti se išta poduzima u endokrinološkom ili korektivnom smislu dok dijagnoza nije potvrđena.

Kada je započelo praćenje endokrinologa, to je u početku bila samo procjena hormonskog statusa bez ikakve hormonske terapije. Tek nakon što je postavljena dijagnoza slijedila je korekcija spolnih obilježja. Korekcija je išla postepeno, prvo hormonski, a nakon više od godinu dana i operativno. Nažalost, operativni dio nije bilo moguće učiniti u našoj zemlji jer ne postoje stručnjaci kirurzi koji se time bave na razini koja je tome primjerena, tj. nema educiranog kadra. Srećom, u nama susjednoj zemlji postoji čitav tim kirurga koji takve zahvate rade više od dvadeset godina. Kirurški tretman izveden je u jednoj operaciji i odlično je uspio, bez komplikacija. I tamo smo prvo morali pokazati evaluaciju psihologa i psihijatra da se zaista radi o transrodnosti kako bi se započelo s pripremom za kirurški tretman. Tada smo već imali i potvrdu tj. pozitivno mišljenje Nacionalnog zdravstvenog vijeća. Pozitivno mišljenje te komisije preduvjet je za to da transrodna osoba promijeni spolnu oznaku na svojim dokumentima. Za izlazak pred komisiju koja je neovisna, tj. sastoji se od stručnjaka koje je za to imenovala država, trebali smo pribaviti dokumentaciju od psihologa, psihijatra, endokrinologa, socijalnog radnika i obiteljskog liječnika. Tek na temelju navoda iz dokumentacije komisija procjenjuje i odobrava ili ne odobrava promjenu spola, a uz odobrenje se može učiniti promjena dokumenata. To je isto proces koji traje i za koji nam je trebalo nekoliko mjeseci.

Na kraju mogu reći da je moje dijete, a i mi s njim, uspješno završilo tranziciju. U međuvremenu je završilo srednju školu i fakultet, našlo životnog partnera s kojim živi. Danas je sretan čovjek, a problem koji je imao nije mu uništio život. Kako sada kaže – „Sve me je očvrsnulo, ostavljam to za sobom i grabim dalje kroz život“. Mi smo još više bliski nego prije i naša je obitelj ponovno sretna.

Iako smo se bojali okoline, moram reći da su naši strahovi bili neopravdano veliki jer je cijela naša mikrookolina odlično prihvatila našu situaciju vidjevši kroz što i na koji način prolazimo i kako je naše dijete svladalo problem transrodnosti. Ovim pismom želim samo potaknuti da svi promislimo o tom problemu i ne bježimo od njega, a roditeljima djece koja ga imaju dati nadu u njegovo uspješno rješavanje, ali uz prethodnu detaljnu evaluaciju kako bi bili sigurni da se ne radi o nekom drugom poremećaju.

 

Majka transrodne osobe

 

---

* Literatura koja se bavi pregledom stope samoubojstava i suicidalnih misli kod transrodnih osoba u različitim državama:

• Almazan, A. N. i Keuroghlian, A. S. (2021). Association Between Gender-Affirming Surgeries and Mental Health Outcomes. JAMA Surgery, 156(7), 611-618.
• Austin, A., Craig, S. L., D’Souza, S. i McInroy, L. B. (2022). Suicidality Among Transgender Youth: Elucidating the Role of Interpersonal Risk Factors. Journal of Interpersonal Violence, 37(5-6):NP2696-NP2718.
• Bailey, L., Ellis, S. J. i McNeil, J. (2014). Suicide risk in the UK trans population and the role of gender transition in decreasing suicidal ideation and suicide attempt. Mental Health Review Journal, 19(4), 209-220.
• GenderGP. (2021, 25. listopada). New Study Shows Gender-Affirming Care Reduces Teen Suicide. https://www.gendergp.com/what-is-the-transgender-suicide-rate/
• Price-Feeney, M., Green, A. E., Dorison, S. (2020). Understanding the Mental Health of Transgender and Nonbinary Youth. Journal of Adolescent Health, 66(6), 684-690.
• Tordoff, D. M., Wanta, J. W., Collin, A., Stepney, C., Inwards-Breland, D. J. i Ahrens, K. (2022). Mental Health Outcomes in Transgender and Nonbinary Youths Receiving Gender-Affirming Care. JAMA Network Open, 5(2):e220978.
• Virupaksha, H. G., Muralidhar, D. i Ramakrishna, J. (2016). Suicide and Suicidal Behavior among Transgender Persons. Indian Journal of Psychological Medicine, 38(6), 505-509.