Bol je alarm koji nam ukazuje da nešto u organizmu nije kako bi trebalo biti, odnosno da smo se ozlijedili ili bismo se mogli ozlijediti. Dodatno, naša reakcija na bol koju smo doživjeli služi kao upozorenje drugim članovima naše zajednice da u okolini postoji nešto što bi im moglo naškoditi. Zbog toga što je za preživljavanje važno pravovremeno reagirati na moguća oštećenja organizma, bol nam je više ili manje neugodna, što nas motivira na to da je (što prije) otklonimo ili ublažimo – o tome svjedoči podatak da je bol najčešći razlog zašto ljudi posjećuju liječnika¹. Osjet boli se razlikuje od drugih osjeta poput onoga što vidimo ili čujemo jer kad se pojavi zauzima prioritet u našoj svijesti i prekida nas u onome što radimo: bol nije samo osjetilni doživljaj, već i motivacijski nagon i neugodno emocionalno iskustvo. Osjet boli je složeniji od drugih osjeta – ne postoje „bolni“ podražaji, već samo oni podražaji koji se doživljavaju bolnima. Doživljaj boli ovisi o osobi mnogo više no što ovise doživljaji drugih osjeta – crvenu površinu gotovo će svi ljudi doživjeti kao crvenu, ali neki podražaj koji je jednoj osobi bolan drugoj osobi ne mora biti. Na doživljaj boli utječu fiziologija, motivacija, emocije i subjektivna procjena (Bi li mi ovo što doživljavam trebalo biti bolno?). Zbog toga doživljajem boli možemo upravljati na načine koji nisu mogući s drugim područjima osjeta – i upravo tu leži primjena psihologije u lakšem nošenju s boli.
No krenimo od fiziologije, koja je u slučaju boli vrlo složena. Znamo da bol možemo doživljavati u gotovo svim dijelovima tijela i da se osjet boli aktivira samo kada je intenzitet podražaja toliki da bi mogao izazvati oštećenje tkiva – bit će nam bolno držati vruću šalicu čaja samo ako je ona prevruća. Dakle, bol se javlja kao signal da je neko podraživanje prejako, ali to podraživanje može biti u bilo kojem modalitetu (toplina, pritisak…). Također znamo da doživljaj boli posreduju određene kemijske tvari, kao i da naše tijelo u odgovoru na bol luči druge kemijske tvari koje ublažavaju osjećaj boli (endogene opijate). Signali boli prenose se živcima, a brza ili oštra bol (npr. kod posjekotine) prenosi se različitim živčanim vlaknima od spore ili tupe boli (npr. kod boli u unutrašnjim organima). Aktivacija živaca koji su deblji od onih kojima se prenosi bol može donekle blokirati prenošenje bolnih signala, zbog čega trljanje ili hlađenje bolnog mjesta može ublažiti osjećaj boli. U fiziološkom smislu navikavanje na bol je vrlo slabo i češće s vremenom postajemo osjetljiviji na bol koju osjećamo. Da bi stvar bila kompleksnija, moguće je ne doživljavati bol čak i kada doživimo neki snažan podražaj ili oštećenje tkiva, kao i doživljavati bol čak i kada ne postoji vanjski podražaj ili novo oštećenje tkiva. Takva se bol naziva fantomskom boli.
Ako pretpostavimo da mozak pasivno prima informacije iz okoline i prevodi ih u nešto što možemo subjektivno doživjeti, fantomska se bol čini nemogućom. No, mozak nije fotokopirni stroj stvarnosti – vanjski podražaji ne uzrokuju direktno ono što doživljavamo, već mijenjaju i oblikuju naš doživljaj stvarnosti. Fantomski nam osjeti to i pokazuju: osobe kojima je amputiran neki dio tijela često u tom nedostajućem dijelu tijela „osjećaju“ pritisak, toplinu, hladnoću, svrbež, kretanje, peckanje ili grčenje koje može biti vrlo neugodno. Pretpostavlja se da je osnova fantomske boli neurološka, a njena se pojava objašnjava na nekoliko načina. Jedan od njih jest da mozak jednostavno „ne zna“ kako protumačiti manjak osjetnih informacija iz nepostojećeg dijela tijela te zbog toga „izmišlja“ nepostojeće osjete u njemu.
Na doživljaj boli utječu dva zasebna procesa: prvi uključuje senzorna područja mozga i odnosi se na percepciju bolnog podražaja, a drugi uključuje područja mozga povezana s emocijama i motivacijom te se odnosi na tumačenje tog bolnog podražaja². Doživljavanje boli zato je pod utjecajem mnogih čimbenika koji nemaju veze s podraživanjem koje ju izaziva, a neki od njih su kultura, odgoj, osobnost, tumačenje uzroka boli, prijašnja iskustva s boli i obilježja situacije. Važno je naglasiti kako iz nečijeg ponašanja ne možemo pouzdano odrediti doživljava li osoba bol i kakvog je ona intenziteta³. Doživljaj boli izaziva promjene u radu srca, krvnom tlaku te dubini i brzini disanja, ali te se promjene brzo stabiliziraju neovisno o tome je li bol prestala ili nije. Zbog toga je najbolja mjera boli procjena osobe koja tu bol doživljava.
Kronična bol
Akutna bol ima zaštitničku ulogu jer upozorava na moguće štetno djelovanje vanjskih podražaja na organizam. Međutim, kada je bol kronična, ona sama za sebe postaje bolest, a uz nju se često pojavljuju i druge teškoće poput teškoća spavanja i obavljanja svakodnevnih aktivnosti, straha od boli, ljutnje, poteškoća u koncentraciji i pamćenju, pa i depresije. Kronična bol može i smanjiti samostalnost osobe, što može dovesti do teškoća u međuljudskim odnosima, gubitka posla i razvoja osjećaja ovisnosti o drugima. Sve ove promjene utječu na cjelokupno funkcioniranje osobe i može se reći da su ljudi koji pate od kronične boli zapravo kronično pod stresom. Nerijetko razmišljaju ne samo o boli koju doživljavaju, već i o svemu onome što bi je moglo pogoršati, o ograničenjima koja im ona postavlja, kao i o tome kada će i hoće li ona prestati.
Stvarnost kronične boli jest da je moguće da nikada neće prestati. Ta je spoznaja teška i opterećujuća te često kod ljudi izaziva osjećaj bespomoćnosti i manjka kontrole, kao i ljutnje². Ovi osjećaji zajedno s brigama i strahom koji se može javiti u očekivanju boli mogu dovesti do doživljaja depresije i promišljanja o besmislenosti života sa stalnom boli, kao i do suicidalnih misli4. Zato je važno naglasiti kako osobe koje doživljavaju kroničnu bol nipošto u njoj nisu bespomoćne i imaju kontrolu nad onime što doživljavaju.
Načini uklanjanja boli
Prvi i osnovni način uklanjanja boli je onaj medicinski – uzimanje lijekova za ublažavanje boli. Lijekovi najčešće na neki način blokiraju djelovanje kemijskih tvari koje su potrebne za slanje bolnih signala u mozak i tako zaustavljaju osjećaj boli. Osim lijekovima, bol se može ublažiti hlađenjem ili zagrijavanjem bolnog mjesta, električnim podraživanjem i tjelesnom aktivnosti, kao i tretmanima poput akupunkture ili masaže. Učinkovitost nemedicinskih tretmana boli pritom ovisi o našim očekivanjima od takvih tretmana – ako očekujemo da će nam pomoći, moguće je da doista hoće.
Na važnost očekivanja u ublažavanju boli ukazuje nam i postojanje placebo efekta – učinka smanjenja ili uklanjanja boli koji se pripisuje primanju neke tvari ili podvrgavanju nekom postupku koji sami po sebi ne dovode do takvih učinaka. Primjerice, osoba kojoj je rečeno da infuzijom prima lijek protiv bolova, ali zapravo prima samo fiziološku otopinu, osjeća da se njena bol smanjila iako fiziološka otopina nema analgetski učinak. Placebo efekt objašnjava se na različite načine, a čini se da u njegovoj pozadini leži aktivacija endogenih opijata, odnosno moglo bi se reći da oni ljudi koji jače reagiraju na placebo kod ublažavanja boli zapravo imaju učinkovitiji sustav endogenih opijata5. Pretpostavlja se da očekivanje da će se bol koju osjećamo smanjiti uzrokuje lučenje endogenih opijata koji onda doista smanje bol. Neovisno o tome kako placebo djeluje, ako možemo učiniti nešto da smanjimo bol koju osjećamo, a pritom si ne naštetimo na neki drugi način, zašto ne bismo to učinili?
Osim očekivanja, s doživljajem boli povezana su i emocionalna stanja pa tako neugodne emocije mogu pojačati, a ugodne smanjiti osjećaj boli. Nekim ljudima u nošenju s boli pomaže npr. slušanje ugodne glazbe ili gledanje komedija. No teško je u tom slučaju razlučiti utjecaj promjene raspoloženja od utjecaja skretanja pažnje. Naime, ljudi imaju ograničen kapacitet pažnje – ako nečime zaokupimo svoju pažnju, manje ćemo je obraćati na bol koju doživljavamo i taj osjet može oslabiti. Tehnike odvraćanja pažnje uključuju zamišljanje sadržaja koji nemaju veze s boli (npr. da provodimo lijep dan u prirodi), reinterpretacija bolnog podraživanja (npr. zamišljamo da je bol zapravo ugodan osjećaj ili da doživljavamo osjet koji je suprotan onome koji nam izaziva bol), zamišljanje da je dio tijela koji nas boli ustvari neosjetljiv, usmjeravanje na karakteristike okoline (npr. brojanje pločica na podu), razne mentalne operacije poput matematičkih zadataka ili obavljanje drugih aktivnosti u kojima trebamo aktivno sudjelovati poput igranja videoigrica, kao i mindfulness ili tehnike opuštanja koje smanjuju mišićnu napetost koja često nastaje kao rezultat boli, a može je i pojačavati. Aktivnosti koje zahtijevaju više pažnje bit će učinkovitije u odvraćanju pažnje s boli. Ove tehnike djelotvornije su za bol niskog intenziteta jer je na jaku bol često vrlo teško ili nemoguće ne obraćati pažnju.
Još jedan tretman boli koji se temelji na odvraćanju pažnje, a uključuje i reinterpretaciju doživljaja jest hipnoza. Istraživanja hipnoze pokazala su nam da se doživljaj intenziteta osjeta i intenziteta neugode mogu odvojiti6 te da je moguće promijeniti intenzitet neugode koju osjećamo kao rezultat bolnog podraživanja7. Drugim riječima, iako ne možemo ignorirati da osjećamo podražaj određenog intenziteta, možemo smanjiti neugodu koju nam taj podražaj izaziva.
Psihologija u nošenju s boli
Mnoge psihološke osobine povezane su s doživljajem boli i nošenjem s boli. Neke su od njih samoefikasnost, lokus kontrole i sklonost katastrofiziranju². Radom na ovim osobinama i vještinama možemo promijeniti svoju percepciju boli i uspješnije se nositi s njom. Psiholog vam može pomoći u smanjenju katastrofiziranja i straha od boli te u povećanju prihvaćanja boli8. Budući da je doživljaj boli povezan s neugodnim emocionalnim stanjima koja tu bol mogu pojačavati ili činiti neugodnijom (strah od boli ponekad je i više onesposobljujuć od same boli9), tretman usmjeren na upravljanje emocijama može dovesti do lakšeg nošenja s boli. Neki psihološki tretmani mogu i promijeniti način na koji mozak tumači bolne signale¹.
U nošenju s boli najčešće se koriste kognitivno-bihevioralne tehnike čiji je cilj pomoći osobi da prepozna kako ima kontrolu nad svojim simptomima, da osvijesti i promijeni nekonstruktivna uvjerenja koja ima o svom stanju te da prekine začarani krug neugodnih simptoma, pratećih misli i osjećaja te neadaptivnih ponašanja koja ih prate. Ove se tehnike pokazuju vrlo učinkovitima9, a pretpostavljaju da su ljudi aktivno uključeni u procesiranje podražaja iz okoline te da mogu naučiti nove načine tumačenja boli koju doživljavaju, koji onda utječu na očekivanja, misli i emocije koje ta bol izaziva. U nošenju s boli mogu biti korisni i pristupi temeljeni na terapiji prihvaćanjem i posvećenošću kojima je cilj pomoći ljudima da prihvate one aspekte svoje boli na koje ne mogu utjecati te da se posvete življenju života u skladu sa svojim vrijednostima usprkos tome što doživljavaju bol10, odnosno da stvore način življenja koji njihovu bol tretira kao dio života, a ne njegovo središnje obilježje.
Zašto je bol ponekad ugodna?
Unatoč tome što se generalno smatra neugodnom, povremeno ne samo da ne želimo ukloniti bol, već u njoj i uživamo – primjerice, mnogi ljudi vole ljutu hranu unatoč tome što im ona izaziva bol u ustima i druge neugodne simptome poput znojenja i crvenjenja. Endogeni opijati, osim ublažavanja boli, izazivaju i blagu euforiju. Kada znamo da će bol koju doživljavamo biti kratkotrajna i da nam zapravo ne može naštetiti, učinci endogenih opijata i adrenalina koji se pokrenu kao reakcija na bol, a koji su ugodni kako bi „poništili“ neugodu bolnog doživljaja, traju dulje no što traje neugoda koju bol izaziva. Neke vrste boli zato mogu biti uzbudljive jer ti ugodni učinci traju dulje od same boli. Također, ako očekujemo da će bol biti snažnija no što zapravo bude, osjećamo olakšanje koje je ugodno. Ugodni osjećaji olakšanja koje male količine boli mogu izazvati jedan su od razloga zašto se neki ljudi ponekad samoozljeđuju kako bi se lakše nosili s neugodnim doživljajima.
Psihologija boli aktivno je područje u kojemu postoje brojna otvorena pitanja, ali i zanimljivi odgovori. Ako vas je zaintrigirala ova tema ili trebate podršku u nošenju s boli, slobodno nam se obratite na [email protected].
Literatura
¹ Američka psihološka asocijacija. (2013). Managing chronic pain: How psychologists can help with pain management. https://www.apa.org/topics/pain/management
² Cosio, D. (2020). The Perseverance Loop: The Psychology of Pain and Factors in Pain Perception. Practical Pain Management, 20(1).
³ Eccleston, C. (2012). A normal psychology of chronic pain. The Psychologist. https://thepsychologist.bps.org.uk/volume-24/edition-6/normal-psychology-chronic-pain
4 Gorczyca, R., Filip, R. i Walczak, E. (2013). Psychological aspects of pain. Annals of Agricultural and Environmental Medicine, 1, 23–27.
5 Petrovic, P., Kalso, E., Petersson, K. M. i Ingvar, M. (2002). Placebo and opioid analgesia – imaging a shared neuronal network. Science, 295(5560), 1737–1740.
6 Price, D. D. (2000). Psychological and Neural Mechanisms of the Affective Dimension of Pain. Science, 288, 1769–1772.
7 Rainville, P., Carrier, B., Hofbauer, R. K., Bushnell, M. C. i Duncan, G. H. (1999). Dissociation of sensory and affective dimensions of pain using hypnotic modulation. Pain, 82, 159–171.
8 Zerriny, S. (2019). I’m in pain, so why is my doctor suggesting a psychologist? Harvard Health. https://www.health.harvard.edu/blog/im-in-pain-so-why-is-my-doctor-suggesting-a-psychologist-2019081417450
9 Eccleston, C. (2001). Role of psychology in pain management. British Journal of Anaesthesia, 87(1), 144-152.
10 Washington University Pain Center. (bez datuma). What Is Pain Psychology & What Do We Do? https://pain.wustl.edu/patient-care/pain-psychology/what-is-pain-psychology-and-what-do-we-do/
Ivanec, D. (2017). Psihologija boli [bilješke s predavanja]. Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
