U idealnom bi svijetu razvodi bili miran prekid romantičnog odnosa dvoje ljudi, bez zapetljaja i sukoba. Čak i kada roditelji surađuju pa zajedničkim snagama pokušavaju da dijete što manje osjeti promjene koje sa sobom donosi razvod, on je u pravilu stresan događaj za sve uključene. Ponekad se roditelji, zbog snažnih neugodnih emocija koje osjećaju jedan prema drugome, nikako ne mogu dogovoriti o raznim odlukama koje dolaze s razvodom, poput odluke gdje će dijete živjeti ili kome će biti dodijeljeno skrbništvo, te se mogu javljati česti sukobi i nesuglasice, odnosno dolazi do mnogo konflikata. Tada možemo govoriti o visokokonfliktnom razvodu. Obilježja takvog razvoda jesu:¹
- konstantan ili učestao poriv za svađom, stalna neslaganja s (bivšim/om) partnerom/icom
- manjak povjerenja i izraženo neprijateljstvo među roditeljima
- verbalna i/ili tjelesna agresija, osobni napadi na (bivšeg/u) partnera/icu
- neprimjereni obrasci ponašanja prema drugom roditelju
- usmjerenost roditelja na svoje potrebe i teškoće
- narušena komunikacija s djetetom
- zbog usmjerenosti na sukob s drugim roditeljem, roditelji mogu imati smanjen kapacitet za pružanje topline i brižnosti djetetu te za održavanje dosljednosti u odgoju.
Roditelji u visokom konfliktu mogu teško podnositi da dijete rado i svojom voljom provodi vrijeme s drugim roditeljem pa se nerijetko okreću ponašanjima² kojima pokušavaju drugog roditelja pokazati u lošem svjetlu. Tako mogu o drugom roditelju govoriti negativno i neprimjereno (npr. Tvoja je mama zločesta), preuveličavati greške drugog roditelja (npr. Tvoj je tata opet zaboravio ponijeti rezervnu odjeću u slučaju da se smočiš, vidiš kako se ne brine o tebi) i omalovažavati ga (npr. Tvoja je mama bedasta jer ti ne zna pomoći riješiti zadaću iz matematike). Sebe istovremeno mogu prikazivati kao požrtvovnog, savršenog roditelja (primjerice naglašavati kako sve svoje vrijeme provode vodeći brigu o djeci, bez trenutka za sebe i aktivnosti koje ih vesele) i ugađati svakoj djetetovoj želji kako bi ga pridobili na „svoju stranu“. Zbog nepovjerenja prema drugom roditelju, mogu pretjerano nadgledati i kontrolirati susrete djeteta s njim i njegovom stranom obitelji (primjerice, učestalo zvati i provjeravati kako provode vrijeme, što su jeli, što će sljedeće raditi i slično) ili organizirati aktivnosti baš kada je drugi roditelj na redu za provođenje vremena s djetetom (na primjer, za dijete organizirati izvannastavne aktivnosti ili druženje s prijateljima u to vrijeme) s ciljem izbjegavanja kontakta s drugim roditeljem. Ponekad mogu skrivati ili ne spominjati lijepe i vesele uspomene i aktivnosti djeteta s drugim roditeljem kako bi dijete radije provodilo vrijeme s njima, a ne u društvu drugog roditelja. Također, roditelj može pokazivati nezadovoljstvo ili tugu kada se dijete ide vidjeti s drugim roditeljem (primjerice, govoriti Tata će preživjeti ovaj vikend bez tebe, teško mi je što ideš mami, s tužnim izrazom lica kao da dijete radi nešto krivo), pa čak i neistinito optuživati drugog roditelja za zlostavljanje. Nadalje, neki roditelji s djetetom dijele informacije o, primjerice, sudskom postupku ili detaljima odnosa s drugim roditeljem, koje dijete ne treba ili ne mora znati.¹
U visokokonfliktnim razvodima mogu se pojaviti i neka ponašanja koja nepovoljno utječu na dobrobit djeteta¹,²,4 koja treba izbjegavati. Roditelj može pokušati isključiti drugog roditelja iz života djeteta ili koristiti dijete kao sredstvo manipulacije drugim roditeljem. Ponašanja poput „huškanja“ djeteta protiv drugog roditelja, potpunog odbijanja i branjenja kontakta, bilo telefonski bilo uživo, osim u slučaju da je drugi roditelj opasan za dijete i njegovu sigurnost, djetetu otežavaju prilagodbu na novo stanje u obitelji i utječu na njegovo psihičko zdravlje. Tada dijete može početi potpuno odbijati kontakt s drugim roditeljem ili govoriti o njemu s puno mržnje kako bi udovoljilo roditelju koji govori protiv drugog roditelja. Važno je odvojiti roditeljsku ulogu od one partnerske i truditi se ostvariti suradljiv odnos s drugim roditeljem u svrhu očuvanja dobrobiti djeteta.
Kako takva ponašanja utječu na dijete?
Ovisno o dobi, dijete može različito reagirati na sukobe tijekom razvoda roditelja. Iako nam se može činiti kako su premala da bi razumjela, djeca do treće godine života već mogu primijetiti napetost u odnosima ljudi oko sebe. Svoju uznemirenost mogu pokazati agresijom ili vraćanjem na ponašanja koja su već prerasla, tzv. regresivnim ponašanjima (primjerice, ponovno početi mokriti u krevet).¹ Djeca predškolske dobi imaju tzv. egocentričan način razmišljanja i pogled na svijet, što znači da događaje iz okoline povezuju sa sobom i interpretiraju ih kao da su ona za njih odgovorna, primjerice može im se javiti misao Mama je ljuta na tatu jer ja nisam bila dobra.¹,³ U školskoj dobi djeca mogu razumjeti da postoji sukob, no često im je teško shvatiti da mogu postojati dvije strane sukoba, stoga će često zauzeti stranu jednog roditelja, što može dovesti do udaljavanja od drugog roditelja.¹ Nadalje, za adolescente je tipičan osjećaj kao da su njihova iskustva jedinstvena i oni mogu pomisliti da su jedini kojima se događa nešto ovakvo, što u njima može probuditi osjećaj usamljenosti i neshvaćenosti.¹,³
Djeca roditelja koji su bili u visokokonfliktnom razvodu, naspram djece roditelja koji su se razveli na miran i suradljiv način, češće imaju razne psihičke smetnje i teškoće, kao i teškoće u ponašanju te u odnosima.¹ Te se posljedice mogu javiti u obliku eksternaliziranih (agresivnost, neposluh, impulzivnost) ili internaliziranih (tjeskoba, depresivnost) poremećaja u ponašanju. U konačnici, dijete je metaforički pola jednog i pola drugog roditelja. Konstantne poruke da je jedan roditelj zao, loš i ne zaslužuje ljubav i pažnju djetetu šalju poruku da dio njega nije prihvatljiv i ne zaslužuje toplinu i ljubav.
Što može pomoći?
Razvod s visokim konfliktom može biti izrazito stresan događaj, no postoje načini kako pomoći i olakšati taj proces kako djetetu, tako i roditeljima. Prije svega, otvoren i iskren razgovor o razvodu, primjeren dobi djeteta, omogućuje da dijete ne bude zbunjeno događajima koji se oko njega odvijaju. Kod djece se mogu javiti razni neugodni osjećaji i brige koje ponekad neće znati izraziti. U takvim situacijama moglo bi pomoći individualno savjetovanje ili psihoterapija, odnosno osiguravanje sigurnog mjesta gdje će dijete moći otvoreno razgovarati o svojim osjećajima i mislima uz podršku stručne osobe. Nadalje, partnersko savjetovanje ili terapija može biti od velike pomoći roditeljima prilikom privikavanja na promjene u ulogama u obitelji. Uz podršku stručne osobe, roditelji mogu raditi na partnerstvu u odgoju i brizi o djetetu, paralelno se odvajajući od bračnog partnerstva.5 Grupna terapija također može biti izvor podrške i pomoći djeci, ali i roditeljima. Dijeljenje briga i misli s drugima koji prolaze kroz slične situacije i djeci i roditeljima daje potvrdu da nisu sami u svojim brigama.5
Ako u svojoj okolini primjećujete dijete za koje sumnjate da ima teškoća zbog razvoda roditelja, pitate se kako s njime razgovarati ili imate bilo kakva pitanja na ovu temu, pišite nam na [email protected] i podijelite s nama svoje misli.
Za kako si? napisala Helena Vučković, univ. bacc. psych.
Literatura
¹ Buljan Flander, G. i Roje Đapić, M. (2020). Dijete u središtu (sukoba) – Razvod roditelja, visoki konflikt i otuđenje: Znanost, teorija i klinička praksa. Geromar.
² Warshark, R. A. (2008). Otrov razvoda: Zaštita veze između roditelja i djeteta od osvetoljubivog bivšeg partnera. Algoritam.
³ Berk, L. E. (2015). Dječja razvojna psihologija. Naklada Slap.
4Puhovski, S. (2021). Otuđenje je stvaran oblik zlostavljanja djece, a ne zavjera protiv majki. Faktograf. https://faktograf.hr/2021/08/18/otudenje-je-stvaran-oblik-zlostavljanja-djece-a-ne-zavjera-protiv-majki/
5 Hrabri telefon. (2019). Kad se roditelji razvode (brošura). https://issuu.com/hrabritelefon/docs/kad_se_roditelji_razvode_-_bro_ura_
