Približavaju se blagdani, doba pečenih purica, fritula i obiteljskih obroka. Većina ljudi to razdoblje povezuje s ugodom – možda se radujemo pravljenju božićnih kolača ili jedva čekamo pojesti ono komplicirano jelo koje baka priprema samo za posebne prilike. Hrana mnogima od nas predstavlja ne samo osjetilni užitak, već i priliku za druženje, isprobavanje novih stvari i učenje novih vještina. No, nije svima tako. Neki ljudi hranu doživljavaju na drukčiji način – povezuju je s tjeskobom, pridržavaju se strogih pravila u vezi prehrane ili se groze objedovanja u društvu.
Između 2000. i 2018. godine učestalost se javljanja poremećaja hranjenja u svijetu udvostručila1 te se procjenjuje da 70 milijuna ljudi diljem svijeta živi s nekim oblikom poremećaja hranjenja2. Prema procjenama iz 2014. u Hrvatskoj je između 35 000 i 40 000 takvih osoba3, a stručnjaci primjećuju da taj broj posljednjih godina raste. Zabrinjava i podatak da djeca i adolescenti sve češće imaju narušen odnos prema tijelu i hrani, posebice s obzirom na činjenicu da se prvi simptomi poremećaja hranjenja najčešće pojavljuju upravo u adolescenciji i ranoj odrasloj dobi, a simptomi anoreksije pojavljuju se sve ranije, ponekad i u djetinjstvu4,5. U Hrvatskoj je gotovo svaka deseta ispitana osnovnoškolka pokazala odstupanja u navikama hranjenja4, koja se smatraju jednim od najvažnijih rizičnih čimbenika za kasniji razvoj poremećaja hranjenja te mogu značiti da se poremećaj već počeo razvijati. Istraživanje na uzorku hrvatskih srednjoškolaca pokazalo je da 40% ispitivanih djevojaka i 14% mladića provodi neki oblik dijete, kao i da je preko polovice djevojaka i gotovo petina dječaka nezadovoljna svojim izgledom ili tjelesnom težinom6. Brojna istraživanja koja se o ovoj temi provode u proteklim godinama pokazuju nam da stručnjaci u Hrvatskoj prepoznaju važnost bavljenja poremećajima prehrane te da su usmjereni na razumijevanje i pružanje podrške osobama koje se nose s ovim teškoćama. Važno je stoga znati da postoje stručnjaci kojima se možete obratiti te da niste sami ako kod sebe ili bliske osobe primijetite znakove poremećaja hranjenja.
Poremećaji hranjenja ili poremećaji prehrane stanja su obilježena snažnim i trajnim smetnjama u ponašanjima povezanim s hranjenjem i kontrolom težine te u mislima i emocijama koje prate tu tematiku. Sljedeći znakovi3 mogu upućivati na prisutnost narušenog odnosa prema hrani i tijelu, a moguće i simptoma poremećaja hranjenja. Pritom je važno razumjeti kako ne pokazuje svaka oboljela osoba sve navedene znakove.
| misaoni simptomi | emocionalni simptomi | ponašajni simptomi |
|---|---|---|
| opterećenost hranom (osoba pridaje veliku pažnju tome što će jesti, koliko, kada, gdje…), dijeljenje hrane na dobru i lošu, zabranjenu i dozvoljenu | iskrivljeno viđenje svog tijela (osoba se vidi debljom nego što zaista jest), izraženo nezadovoljstvo dijelovima tijela ili cijelim tijelom, strah od debljanja | prakticiranje posta, brojanje kalorija, držanje stroge dijete ili pak jedenje neuobičajeno velikih količina hrane |
| temeljenje vlastite vrijednosti na izgledu (ako sam mršav/a, vrijedim; ako nisam mršav/a, ne vrijedim) | nošenje s neugodnim emocijama i problemima pomoću hrane (prejedanje ili pretjerano kontroliranje unosa hrane) | vježbanje pod svaku cijenu s ciljem gubitka kilograma (bez obzira na npr. ozljede ili na to kako se osoba trenutno osjeća) |
| nisko samopoštovanje, perfekcionizam, crno-bijelo razmišljanje (sve ili ništa) | osjećaj gubitka kontrole pri jedenju (posebno kad osoba jede zabranjenu hranu), osjećaj krivnje nakon obroka | povremeno povraćanje nakon obroka ili razmišljanje o povraćanju, korištenje laksativa s ciljem mršavljenja |
| pripisivanje neuspjeha tjelesnoj težini | snažan osjećaj krivnje ako se propusti tjelesna aktivnost čiji je cilj bio mršavljenje | česti odlasci u toalet nakon obroka (puštanje vode kako bi se prikrio zvuk povraćanja) |
| sklonost pretjeranom kontroliranju osjećaja ili pak naglim promjenama raspoloženja i depresiji, povlačenje u sebe | često vaganje, često započinjanje i prekidanje dijeta, nagle promjene u težini | |
| izbjegavanje obroka u društvu, jedenje u tajnosti |
Iako postoje i drugi poremećaji hranjenja, najčešće se javljaju anoreksija, bulimija i poremećaj s prejedanjem (engl. binge-eating disorder). Oboljele osobe koje imaju klinički značajne simptome, ali ne zadovoljavaju dijagnostičke kriterije za neki od ovih poremećaja često dobivaju i dijagnozu nespecificiranog poremećaja hranjenja. Od poremećaja hranjenja češće boluju žene, ali mogu ih imati i muškarci. Štoviše, procjenjuje se da je danas gotovo svaka treća ili četvrta osoba oboljela od poremećaja hranjenja muškarac7, pri čemu muškarci čine posebno značajan udio oboljelih od poremećaja s prejedanjem – čak 40%. Posljednjih se godina povećava broj muškaraca koji traže pomoć zbog poremećaja hranjenja, a broj oboljelih muškaraca u stvarnosti vjerojatno je još veći jer muškarci nažalost rjeđe traže stručnu pomoć i kasnije dobivaju dijagnozu od žena.
Od poremećaja hranjenja najpoznatiji su i najdulje se istražuju anoreksija i bulimija. Osobe koje pate od ovih poremećaja u prevelikoj mjeri temelje svoju vrijednost na težini i obliku svoga tijela5. Iz toga proizlazi strah od debljanja9 te zaokupljenost težinom, oblikom tijela i kontrolom hranjenja. Ova se dva poremećaja u mnogim obilježjima preklapaju, ali za anoreksiju je specifična izrazito snižena tjelesna težina uzrokovana ograničavanjem unosa kalorija. Oboljele osobe mogu ograničavati ukupan unos hrane ili pak unos određenih kategorija hrane – najčešće namirnica bogatih kalorijama poput tjestenine ili slatkiša. Osobe koje imaju anoreksiju (ili drugi poremećaj hranjenja) mogu čak razviti i strah od određenih namirnica te ih u potpunosti izbaciti iz prehrane. Pritom treba imati na umu da regulacija prehrane kod oboljelih od anoreksije prelazi granice onoga što se smatra uobičajenim: oboljela osoba može, primjerice, u potpunosti izbjegavati ugljikohidrate (a oni se ne nalaze samo u brzoj hrani i sokovima, već i u voću i povrću, mliječnim proizvodima, žitaricama…) ili ograničiti unos kalorija na količinu koja je višestruko premala za potrebe njenog tijela (npr. 200 kalorija dnevno). Za anoreksiju je također karakterističan nedostatak uvida u vlastitu tjelesnu težinu i oblik tijela, što znači da oboljela osoba često ne prepoznaje svoje stanje kao problematično i ugrožavajuće za zdravlje, unatoč drastičnom gubitku težine. Nedostatak uvida može biti vrlo opasan jer neliječenje ekstremne pothranjenosti dovodi do opasnih tjelesnih posljedica koje ponekad mogu rezultirati i smrću. Iz tog je razloga, ali i zbog visokog rizika od samoubojstva, anoreksija je psihijatrijski poremećaj s najvećom stopom smrtnosti.
Ovisno o postupcima kojima se oboljele osobe služe kako bi spriječile porast tjelesne težine, postoje dva podtipa anoreksije9: restriktivni tip, u kojem do mršavljenja dolazi prvenstveno zbog restriktivnih dijeta i/ili pretjeranog vježbanja, te prejedajući/purgativni tip, koji uključuje epizode prejedanja ili pražnjenja. Purgativni tip anoreksije treba razlikovati od bulimije, za koju nije karakteristična pothranjenost. Glavno su obilježje bulimije ponavljajuće epizode prejedanja praćene osjećajem gubitka kontrole, nakon kojih slijedi osjećaj krivnje te korištenje neprikladnih postupaka (tzv. kompenzacijskih postupaka) kojima osoba nastoji spriječiti povećanje tjelesne težine. Neki autori ovisno o kompenzacijskim postupcima koje oboljeli koriste također razlikuju dva podtipa bulimije: purgativni tip, u kojem epizode prejedanja prati samoizazvano povraćanje ili zloupotreba laksativa ili drugih lijekova, te nepurgativni tip, u kojem se povećanje tjelesne težine sprječava dijetama ili pretjeranom tjelovježbom10. Zbog toga što anoreksija i bulimija dijele mnoga obilježja, danas nije neuobičajeno da se u psihoterapiji liječe na sličan način.
Iako su najpoznatije, anoreksija i bulimija nisu najučestaliji poremećaji hranjenja. Najčešće se javlja poremećaj s prejedanjem ili kompulzivno prejedanje – ono pogađa oko 2% svjetske populacije11, a posebno je često kod osoba koje traže pomoć u smanjenju tjelesne težine. Njegovo glavno su obilježje epizode u kojima se u određenom razdoblju (primjerice tijekom dva sata) unosi neuobičajeno velika količina hrane (engl. binge-eating)9. Epizode prejedanja su praćene osjećajem gubitka kontrole i izrazite nelagode te osobe često jedu sve do osjećaja neugodne, pa čak i bolne ispunjenosti, odnosno ne zaustavljaju se kad su site. Prejedanje se obično se događa u tajnosti zbog osjećaja srama te je često praćeno snažnim osjećajima krivnje i gađenja prema sebi. Okidači prejedanja mogu biti brojni, no najčešće su to različite neugodne emocije s kojima se oboljele osobe na ovaj način nose9.
U praksi se nerijetko događa da se dijagnoza dodijeljena osobama oboljelima od poremećaja hranjenja nekoliko puta promijeni tijekom njihovog oporavka jer tijekom liječenja određeni simptomi nestaju ili se ublažuju, a drugi se mogu pojaviti. Tako osoba može u početku zadovoljavati dijagnozu anoreksije, a kasnije prijeći u bulimiju ili nespecificirani poremećaj hranjenja. Važno je naglasiti kako proces oporavka od poremećaja hranjenja ne traje jednako dugo za sve osobe te nije linearan, već uključuje više razdoblja poboljšanja i pogoršanja. Zbog toga ne postoji jedan pravi način oporavka od poremećaja hranjenja, već je on jedinstven za svaku osobu. Za oporavak od poremećaja hranjenja najčešće je potrebno više godina psihoterapijskog rada, ali tretman zaista pomaže oboljelima: oko 30 – 40 % osoba oboljelih od anoreksije i oko polovice oboljelih od bulimije postiže potpuni oporavak, a trećina oboljelih od bulimije i 30 – 40 % oboljelih od anoreksije nakon tretmana postiže poboljšanje8.
Ako kod sebe ili bliske osobe prepoznajete ponašanja koja bi mogla ukazivati na postojanje poremećaja hranjenja, potičemo vas da potražite procjenu i pomoć stručnjaka. Poremećaji hranjenja su ozbiljna i složena stanja koja zahtijevaju i zaslužuju podršku stručnih osoba. O tome gdje potražiti pomoć, kako izgleda proces oporavka od poremećaja hranjenja te što je moguće učiniti za razvoj zdravijeg odnosa prema tijelu i hrani, pročitajte u našem sljedećem članku. Za prve korake u traženju pomoći ili dodatne informacije, naš vam je sandučić također otvoren: možete nam se javiti na [email protected].
Za kako si? napisala Iva Jureković, mag. psych.
Literatura
1 Galmiche, M., Déchelotte, P., Lambert, G. i Tavolacci, M. P. (2019). Prevalence of eating disorders over the 2000–2018 period: a systematic literature review. The American journal of clinical nutrition, 109(5), 1402–1413.
2 Eating Disorder Hope. (2019). Eating Disorders on the Rise All Around the World: An Overview. https://www.eatingdisorderhope.com/blog/eating-disorders-world-overview
3 Meštrović, A. (2014) Poremećaji hranjenja. Vodič za otkrivanje, razumijevanje i traženje pomoći. Zavod za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“.
4 Knez, R., Pokrajac-Bulian, A. i Peršić, M. (2008). Epidemiologija poremećaja hranjenja u djece i adolescenata. Paediatria Croatica, 52, 111–115.
5 Dalle Grave, R. (2015). Kako pobijediti poremećaje hranjenja. Veble commerce.
6 Pokrajac-Bulian, A., Mohorić, T. i Đurović, D. (2007). Odstupajuće navike hranjenja, nezadovoljstvo tijelom i učestalost provođenja dijete kod hrvatskih srednjoškolaca. Psihologijske teme, 16(1), 27–46.
7 National Eating Disorders Association. (bez datuma). Eating disorders in men & boys. https://www.nationaleatingdisorders.org/learn/general-information/research-on-males
8 Costin, C. (2010). Poremećaji prehrane: 100 pitanja i odgovora. Mozaik knjiga.
9 APA (2014). DSM-5, Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje. Naklada Slap.
10 Davison, G. C. i Neale, J. M. (2002). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja. Naklada Slap.
11 Keski-Rahkonen, A. (2021). Epidemiology of binge eating disorder: prevalence, course, comorbidity, and risk factors. Current Opinion in Psychiatry, 34(6), 525–531.
