Roditeljstvo je iznimno važan i zahtjevan zadatak u životu odrasle osobe te ga se s punim pravom može nazvati poslom. Taj posao podrazumijeva brigu, ne samo o zdravlju i sigurnosti djeteta, već i brigu o njegovim emocionalnim potrebama te usmjeravanje na putu do samostalnosti. U odgoj je potrebno uložiti mnogo ljubavi, ali i strpljenja, žrtvovanja, fleksibilnosti te učenja kako odvojiti vlastite potrebe od djetetovih. Roditelji svojim načinom odgoja mogu značajno utjecati na život svoje djece i to ne samo u djetinjstvu, već i u odrasloj dobi (o čemu možete pročitati u našem članku o stilovima privrženosti), a roditeljski postupci mogu se protezati od potpune kontrole pa sve do zanemarivanja djeteta. To ne znači da se za sve životne probleme može i treba okriviti roditelje, niti je istinit stereotip da je to prvo što će svaki terapeut učiniti. Međutim, istina je da stilovi odgoja igraju ulogu u formiranju djetetovog ponašanja u kasnijoj dobi. Odgoj se može promatrati na više različitih načina – dok se dio znanstvenika usmjerava na široke dimenzije roditeljstva, dio naglasak stavlja na specifične skupine roditeljskih postupaka koje se često nazivaju odgojnim ili roditeljskim stilovima.¹

Dimenzije odgoja

Stručnjaci se generalno slažu da su dvije temeljne dimenzije odgojnih stilova roditeljska podrška i roditeljska kontrola.¹ Podrška podrazumijeva toplinu, prihvaćanje, uključenost u djetetov život, emocionalnu dostupnost i responzivnost. Suprotan kraj ove dimenzije je odbacivanje i uključuje hladnoću, neodobravanje i kažnjavanje djeteta. Roditeljska podrška povezana je s brojnim pozitivnim posljedicama, između ostalog s prevencijom delinkventnog ponašanja i depresije. Kontrola se odnosi na ograničenja koja roditelji postavljanju, a na njezinom je suprotnom kraju autonomija. Dimenzija kontrole može se dalje podijeliti na bihevioralnu i psihološku kontrolu. Bihevioralna (ponašajna) kontrola podrazumijeva roditeljska nastojanja da kontroliraju i prilagođavaju ponašanje djeteta kroz uspostavu zahtjeva ili pravila, strategije discipline, kazne i nagrade ili nadgledanje. Dok je umjerena prisutnost ove dimenzije poželjna za dječji razvoj, nedovoljna ili pretjerana kontrola (primjerice zanemarivanje ili fizičko kažnjavanje djeteta) mogu imati negativne posljedice na dječji razvoj u vidu devijantnog ponašanja te anksioznih i depresivnih smetnji. Psihološka kontrola predstavlja intruzivan oblik kontrole gdje roditelji pokušavaju utjecati na dječje misli i emocije te je ova dimenzija, s obzirom na svoju manipulativnu prirodu, povezana s negativnim posljedicama kao što su problemi u ponašanju i depresivnost. Neki autori spominju i treću dimenziju, dosljednost, koja podrazumijeva da na isto ponašanje djeteta roditelji reagiraju uvijek na isti ili sličan način.² Gledajući iz te perspektive, uspješni roditeljski postupci jasni su i dosljedni te dijete zna razloge zbog kojih je nagrađeno ili kažnjeno, dok se pokazalo da kod nedosljednog kažnjavanja djeca pokazuju više agresivnih ponašanja.

Stilovi odgoja

Kombinacijom različitih dimenzija odgoja možemo dobiti različite odgojne stilove koji imaju različit utjecaj na dječji razvoj.² Drugim riječima, roditeljski se stilovi razlikuju prema količini topline i podrške koju dijete dobiva, kao i prema veličini zahtjeva koji se postavljaju pred dijete. Stručnjaci razlikuju četiri osnovna odgojna stila2:

• Autoritativni (demokratski, dosljedan) odgojni stil. Ovaj odgojni stil podrazumijeva roditeljske postupke koji su visoko na dimenziji podrške, a ujedno i visoko na dimenziji kontrole. Autoritativni roditelji su topli, pažljivi, strpljivi i osjetljivi na djetetove potrebe te im pružaju dovoljno ljubavi i podrške. Osim toga, njihova su očekivanja primjerena dobi djeteta te imaju razumne zahtjeve koje dosljedno provode, ali i objašnjavaju razloge koji stoje iza njih. Kada je to moguće, odluke donose zajedno s djetetom ili mu dozvoljavaju da ih donosi samo, čime se kod djeteta potiče kreativnost i samopoštovanje. Kod ovakvog se stila roditeljstva odnos roditelja i djeteta temelji na međusobnom poštivanju, on je ispunjavajuć, a djeca osjećaju bliskost s roditeljima.
  • Ishodi: Djeca autoritativnih roditelja su samopouzdana, odgovorna, kreativna, znatiželjna i imaju visok stupanj samokontrole.
• Autoritarni (kruti, strogi) odgojni stil. Autoritarni stil karakterizira provođenje velike kontrole uz nedovoljno podrške i emocionalne topline. Ovakvi su roditelji hladni, uskraćuju ljubav djetetu i često se upuštaju u psihološku kontrolu, time zadirući u djetetovu individualnost. Pri tome su zahtjevi koje postavljaju pred dijete brojni, a očekivanja visoka i temeljena na rigidnim standardima te se pravila ne objašnjavaju djetetu. Odnos između roditelja i djeteta bazira se na konformizmu i poslušnosti koju roditelji provode vikanjem, naređivanjem i kažnjavanjem. Autoritarni roditelji donose odluke za dijete, pri čemu rijetko slušaju dječje mišljenje i želje te se ne potiče obostrana komunikacija.
  • Ishodi: Djeca autoritarnih roditelja često mijenjaju raspoloženje, razdražljiva su, nesigurna, povučena, ali mogu biti i agresivna. Imaju nizak prag tolerancije na frustraciju te u takvim situacijama postaju neprijateljski raspoložena i koriste se silom, kao što su naučili iz roditeljskog ponašanja prema njima. Ovakva djeca mogu biti i bojažljiva te zabrinuta oko udovoljavanja autoritetu.
• Permisivan (popustljiv) odgojni stil. Ovaj roditeljski stil karakterizira naglašena dimenzija podrške, ali niska roditeljska kontrola. To znači da su permisivni roditelji topli i pružaju djetetu puno ljubavi, ali su uz to pretjerano popustljivi ili neuključeni, a pred dijete postavljaju niske zahtjeve te uspostavljaju malo ili nimalo granica u odgoju. Oni dopuštaju djetetu donošenje odluka čak i prije nego što je to dobno primjereno te udovoljavaju svim dječjim željama i prohtjevima. Ovakav se roditeljski stil temelji na pretjeranoj emocionalnoj osjetljivosti roditelja i pretjeranoj slobodi djeteta.
  • Ishodi: Djeca permisivnih roditelja nesigurna su, impulzivna, slabe samokontrole i ne snalaze se s granicama. Zadovoljna su i sretna, ali samo do trenutka kada im se prestanu ispunjavati želje i zahtjevi, kada često reagiraju agresivno.
• Indiferentan (zanemarujuć) odgojni stil. Indiferentan stil podrazumijeva roditelje koji su nisko i na dimenziji podrške i na dimenziji kontrole. Oni su emocionalno hladni, neuključeni i povučeni te je njihova pažnja većinom usmjerena prema sebi, a ne prema djetetu. Od djeteta imaju niska očekivanja, a zahtjevi koje postavljaju pred dijete su niski, bez postavljanja granica u odgoju. Njihovo roditeljstvo karakterizira ravnodušnost pa su tako ravnodušni i kod donošenja odluka vezanih za dijete.
  • Ishodi: Djeca indiferentnih roditelja često su neprijateljski raspoložena, imaju nisko samopoštovanje, pokazuju otpor autoritetu i sklonost delinkventnim ponašanjima jer ne uspijevaju steći socijalne kompetencije. Zbog toga pokazuju neprimjereno sudjelovanje u igri i loš školski uspjeh.

Stilovi odgoja mogu uvelike utjecati na kognitivni i socio-emocionalni razvoj djeteta, zbog čega je važno osvijestiti koji stil koristimo. Autoritativni odgojni stil, koji uključuje puno emocionalne topline uz jasno postavljanje zahtjeva, smatra se idealnim stilom odgoja. Tom idealu treba stremiti, ali treba imati na umu da se radi o idealu i da može biti teško baš u svakoj situaciji reagirati idealno. Sjetite se da roditelj ne mora biti savršen, nego dovoljno dobar. Ako prepoznate da ste u nečemu pogriješili, razgovarajte o tome sa svojim djetetom, priznajte svoju pogrešku i ispričajte mu se. Time dijete učite da je u redu pogriješiti te mu pokazujete kako da preuzme odgovornost za svoje postupke, istovremeno mu dajući do znanja da vam je stalo do vašeg odnosa.

Ako ste se poistovjetili s nekim od ostala tri stila roditeljstva, potičemo vas da uvedete odgovarajuće promjene i pokušate se približiti autoritativnom stilu. Ta se promjena ne mora dogoditi preko noći, ali je dobro da budete ustrajni kako biste i vi i vaše dijete bili sretniji i zadovoljniji međusobnim odnosom. Ako vam na tom putu bude potrebna podrška, možete nam se javiti na [email protected].

Literatura

¹ Kuppens, S. i Ceulemans, E. (2019). Parenting Styles: A Closer Look at a Well-Known Concept. Journal of child and family studies, 28(1), 168–181. https://doi.org/10.1007/s10826-018-1242-x

² Berk, L. E. (2015). Dječja razvojna psihologija. Naklada Slap.