Prema procjeni Svjetske zdravstvene organizacije iz 2016. godine¹, psihički poremećaji zauzimaju četvrto mjesto po čestini pojave u Hrvatskoj, nakon kardiovaskularnih i malignih bolesti te ozljeda. Procjene za svijet govore kako gotovo 10% svjetskog stanovništva ima teškoća sa psihičkim zdravljem.² Drugim riječima, mnogi ljudi u Hrvatskoj i u svijetu pate od psihičkih poremećaja i bolesti. Za njihov se tretman nekad koriste i lijekovi – takvi se lijekovi stručno zovu psihofarmaci, a njihovo korištenje u liječenju psihičkih teškoća naziva se psihofarmakoterapija. Budući da prevladavajući model razumijevanja psihičkih teškoća govori kako biološki, psihološki i društveni čimbenici istovremeno djeluju na naše psihičke procese, psihičke poremećaje i bolesti možemo jednim dijelom shvatiti kao narušenu biološku ravnotežu u mozgu. Tu narušenu ravnotežu mogu ponovno uspostaviti psihofarmaci, pogotovo ako drugi tretmani ne pomažu.

Istraživanja pokazuju kako u SAD-u psihofarmakoterapiju dobiva samo polovica od svih ljudi koji imaju potrebu za tretmanom psihičkih poremećaja i bolesti³, dok za Hrvatsku možemo očekivati da je taj broj još i manji. Zbog postojanja stigme oko liječenja psihičkih teškoća i korištenja psihofarmaka, mnogi se ljudi boje potražiti pomoć ili, onda kada je potraže, odbijaju uzimati preporučene lijekove. Jedan od načina borbe protiv stigmatizacije jest edukacija. Iako nismo medicinske struke, neke smo općenite informacije o psihofarmakologiji stekli tijekom studija i stoga bismo ovim člankom voljeli ukratko podijeliti neke od činjenica o psihofarmacima te na taj način djelovati u smanjenju stigme.

Prvo bismo voljeli ukratko opisati razliku između psihologa i psihijatra jer je ponekad ljudima zbunjujuća. Psiholog je osoba koja je završila studij psihologije te je primarno kroz studij izučavala psihičke procese i ponašanja ljudi. S druge strane, psihijatar je osoba koja je završila studij medicine i specijalizaciju iz psihijatrije te je više usmjerena na psihopatologiju i načine kako je liječiti. Ključna razlika između te dvije struke jest to što psihijatri mogu propisivati lijekove dok psiholozi ne mogu. Stručnjaci iz obje struke mogu, nakon završenih dodatnih edukacija, pružati usluge psihoterapije te na taj način pomagati ljudima. Za neke poremećaje i bolesti farmakoterapija najčešće nije potrebna, za druge se najučinkovitijom pokazuje kombinacija lijekova i psihoterapije, dok su za neke poremećaje i bolesti, poput shizofrenije, depresije ili demencije nervoze, lijekovi nužan preduvjet uspješnosti psihoterapije. U svakom slučaju, uzimanje psihofarmaka samo po sebi najčešće neće izliječiti osobu, već oni služe kao (ponekad nezamjenjiva) potpora i nadopuna drugim oblicima terapije. Kroz povijest su razvijeni mnogi lijekovi te su ljudi najčešće upoznati s onim lijekovima i nuspojavama koji su prikazani u filmovima. Na svu sreću, doba iz filmova poput Leta iznad kukavičjeg gnijezda u kojima psihofarmaci stvaraju ljude tupog pogleda i pretjeranog slinjenja su uglavnom iza nas jer novi lijekovi imaju sve manje nuspojava. Danas su najčešći lijekovi anksiolitici, antipsihotici, antidepresivi i stabilizatori raspoloženja, antidementivi i drugi. Oni se razlikuju prema svome djelovanju i učinkovitosti za pojedine poremećaje i bolesti.

• Anksiolitici su lijekovi koji ublažavaju anksiozne simptome poput napetosti, uznemirenosti i tjeskobe, a mogu djelovati i na smanjenje ili uklanjanje fizioloških simptoma anksioznosti poput ubrzanog rada srca ili znojenja. Neki od njih djeluju tako da omogućuju brzo usnivanje i neometano prosnivanje, a da pri tome ne mijenjaju strukturu spavanja (to su hipnotici). Anksiolitici ne utječu na spoznajne procese niti percepciju, ali mogu izazvati navikavanje zbog čega se najčešće preporučuje njihovo kratkotrajno korištenje. Često se koriste zajedno sa psihoterapijom u tretmanu anksioznih poremećaja poput napadaja panike, generaliziranog anksioznog poremećaja, fobija, PTSP-a ili opsesivno-kompulzivnog poremećaja.
• Antipsihotici su lijekovi koji uklanjaju ili smanjuju psihotične simptome poput sumanutih misli (duboko ukorijenjenih pogrešnih vjerovanja koja se ne mogu otkloniti nikakvim racionalnim argumentima, npr. osoba misli da je netko progoni ili je uvjerena da je ona zapravo utjelovljenje neke važne ili otprije poznate javne ličnosti) ili halucinacija (priviđanja za koja ne postoji odgovarajući podražaj u stvarnosti). Njihovo je korištenje nužno kod npr. shizofrenije, kao i kod svakog drugog poremećaja u kojem se javljaju psihotični simptomi. Antipsihotici mogu izazvati različite nuspojave, no važno je naglasiti kako su oni djelotvorni u smanjenju simptoma te da neliječena bolest sigurno postaje kronična, s bitno oštećenim funkcioniranjem u različitim sferama, i time više smanjuje kvalitetu života nego što to čine eventualne nuspojave lijekova. Također, razvijene su nove generacije antipsihotika čije korištenje izaziva manje nuspojava nego njihovi prethodnici. Važno je sa svojim psihijatrom komunicirati svaku pojavu nuspojava jer ne djeluju svi lijekovi jednako na sve ljude zbog čega je ponekad potrebno isprobati više vrsta lijekova. Otvorenom komunikacijom mogu se izbjeći potencijalni problemi koji mogu nastati uzimanjem psihofarmaka.
• Antidepresivi su lijekovi koji smanjuju depresivne simptome i koriste se kod svih psihijatrijskih poremećaja gdje postoji depresivnost. Dolaze u više različitih formi, odnosno njihovi se načini funkcioniranja ponešto razlikuju zbog čega je važno „pogoditi“ pravu vrstu lijeka. Jedno je istraživanje provjeravalo utjecaj 21 antidepresiva u usporedbi s osobama koje su dobivale placebo (odnosno nisu uzimale nikakav pravi lijek) te se pokazalo da je svih 21 lijekova bilo uspješnije u smanjivanju depresivnih simptoma nego placebo. Ono po čemu su se lijekovi međusobno razlikovali bila je razina uspješnosti smanjivanja simptoma.⁴ Antidepresivi su se (paradoksalno) pokazali učinkovitima i u liječenju anksioznih poremećaja (ozbiljnijih, dugotrajnijih, koji ne reagiraju na psihoterapijske postupke).
• Stabilizatori raspoloženja su lijekovi koji se koriste kod tretiranja bipolarnog poremećaja i služe, kako im samo ime kaže, za stabilizaciju velikih oscilacija u raspoloženju koje su karakteristične za ovaj poremećaj. Najpoznatiji predstavnik je litij, a danas se sve više koriste i antiepileptici (lijekovi koji se koriste za tretman epilepsije). Pojava nuspojava prilikom uzimanja stabilizatora raspoloženja ovisi o vrsti lijeka koji se uzima, kao i o količini koja se uzima, zbog čega je važno pogoditi ispravan lijek i dozu.
• Antidementivi su lijekovi koji smanjuju simptome demencije i usporavaju njezin tijek.
• Postoje i psihofarmaci koji se koriste u tretmanu ovisnosti, seksualnih disfunkcija i sl.

Ponavljamo kako je iznimno važno direktno i otvoreno komunicirati sa svojim liječnikom pojavu svih nuspojava i razmišljanja o lijekovima, čak i ako razmišljate da biste ih prestali uzimati. Danas postoje mnogi različiti lijekovi koji pripadaju u gore navedene kategorije te pojava nuspojava uzimanjem jedne vrste lijeka ne znači da će iste takve nuspojave postojati uzimanjem druge vrste. Psihijatar je tu da vam objasni koje su posljedice uzimanja pojedinog lijeka, ali i koje su moguće posljedice prestanka uzimanja lijeka zbog čega je važno iskomunicirati i eventualnu želju za prestankom farmakoterapije. Primjerice, mnogi ljudi na svoju ruku prestanu uzimati neki psihofarmak zbog toga što im se kao nuspojava javi seksualna disfunkcija. Kako nam najčešće nije prirodno niti jednostavno pričati o svemu što je povezano sa seksom, mnogi pacijenti ne iskomuniciraju to sa psihijatrom, niti ih psihijatri pitaju za pojavu takvih nuspojava, a nagli prestanak uzimanja lijeka može izazvati druge simptome. Bitno nam je ovdje naglasiti kako lijekovi nisu magični štapići koji će riješiti sve psihičke teškoće, već će umanjiti simptome kako bi se kroz psihoterapiju moglo dalje raditi na sebi. Zamislite osobu koja boluje od shizofrenije i doživljava zvučne halucinacije – takva se osoba teško može skoncentrirati na razgovor sa psihoterapeutom/psihijatrom sve dok joj se ne smanje psihotični simptomi, zbog čega je važno korištenje antipsihotika. Stoga psihofarmaci predstavljaju jedan od važnih koraka prilikom liječenja psihičkih poremećaja i bolesti.

Za kraj vas želimo potaknuti da ako imate kakvih dodatnih pitanja o psihofarmacima ili nečemu što je povezano s time, slobodno nam se javite na [email protected]. Naš vam je sandučić uvijek otvoren.

Literatura

¹ Hrvatski zavod za javno zdravstvo (2018). Mentalni poremećaji u Republici Hrvatskoj. Zagreb. https://www.hzjz.hr/wp-content/uploads/2019/03/Bilten-mentalne.pdf

² Ritchie, H. i Roser, M. (travanj 2018). Mental Health. Our World in Data. https://ourworldindata.org/mental-health

³ National Institute of Mental Health. (siječanj 2021). Mental Illness. https://www.nimh.nih.gov/health/statistics/mental-illness.shtml

⁴ Cipriani, A., Furukawa, T. A., Salanti, G., Chaimani, A., Atkinson, L. Z., Ogawa, Y., Leucht, S., Ruhe, H. G., Turner, E. H., Higgins, J. P. T., Egger, M., Takeshima, N., Hayasaka, Y., Imai, H., Shinohara, K., Tajika, A., Ioannidis, J. P. A. i Geddes, J. R. (2018). Comparative efficacy and acceptability of 21 antidepressant drugs for the acute treatment of adults with major depressive disorder: a systematic review and network meta-analysis. The Lancet, 391(10128), 1357-1366. https://www.thelancet.com/pdfs/journals/lancet/PIIS0140-6736(17)32802-7.pdf