Većina nas je nekada u životu osjetila „leptiriće u trbuhu“ kada smo bili uzbuđeni zbog susreta s osobom koja nam se sviđala, ili pak osjećaj pritiska u trbuhu ili crijevima, a katkad i pojačanu potrebu za odlaskom na toalet, kada smo bili nervozni zbog predstojećeg ispita, prezentacije ili razgovora za posao. Možda ste se nekada zapitali kako to da u situacijama uzbuđenja ili nervoze često odreagira upravo – probava?
Odgovor na ovo pitanje izravno proizlazi iz naše biologije: naš probavni sustav, prvenstveno naša crijeva, mjesto su u tijelu koje nakon mozga sadrži najviše živčanih stanica – čak i više od leđne moždine¹, zbog čega ga se često naziva i „drugim mozgom“ (engl. second brain). To ga ujedno čini i organskim sustavom koji s mozgom razmjenjuje najviše informacija², a sve to čini putem složenog komunikacijskog sustava koji nazivamo „os mozak-crijeva“. Mozak i crijeva su pomoću ovog sustava u neprestanoj komunikaciji koja teče u oba smjera: razmjenjuju informacije o gladi i sitosti, razini stresa kojoj je organizam izložen, imunosnom sustavu, pa čak i raspoloženju. Složeni skup živčanih stanica koji omogućuje tu razmjenu informacija nazivamo enteričkim živčanim sustavom (engl. enteric nervous system). Osim njega, u komunikaciju mozga i crijeva uključeni su i brojni hormoni, signali imunosnog sustava, bakterije u crijevima i drugi dijelovi živčanog sustava.
Kroz evolucijsku povijest ljudi bilo je izrazito važno da mozak i probavni sustav mogu brzo i učinkovito komunicirati. Zamislite svijet u kojem su živjeli naši daleki preci – kako bi u njemu preživjeli, njihovi su organizmi morali znati nedostaju li im neke vrste hranjivih tvari, jesu li pojeli nešto štetno, jesu li gladni ili siti te postoji li u okolini opasnost i treba li zato energiju korištenu za probavu preusmjeriti u neki drugi sustav tijela (primjerice u ruke i noge, kako bi se mogli boriti s izvorom opasnosti ili od njega pobjeći). Sve su to informacije koje su se prenosile zahvaljujući vezi mozga i crijeva. Iako su se uvjeti u kojima živimo značajno promijenili, informacije koje nam omogućuje povezanost ovih organa itekako su nam potrebne kako bismo uspješno funkcionirali – sjetite se doživljaja intuicije koji kao da osjećamo „u želucu“ (engl. gut feeling), a koji se javlja u situacijama kada tijelo prepozna znakove u okolini ili primijeti detalje koje mozak još nije „registrirao“ i uobličio u misao.
Novija istraživanja sve više sugeriraju kako naša probava putem osi mozak-crijeva može u velikoj mjeri utjecati na funkcioniranje mozga – na raspoloženje, način reagiranja u stresnim situacijama, pamćenje i učenje, koncentraciju, donošenje odluka i regulaciju sna, da nabrojimo samo neke²,³. I ovaj je odnos dvosmjeran te naša emocionalna stanja mogu značajno utjecati na funkcioniranje probavnog sustava. Primjerice, kada smo anksiozni ili pod stresom, probavni sustav može reagirati mučninom i nagonom za povraćanjem, ali i promjenama u kretanju crijeva. Budući da stres aktivira pripremu našeg tijela na akciju, to može značiti da će ubrzati ili usporiti probavu kako bi se energija usmjerila u druge dijelove tijela. To „ubrzavanje“ probave može dovesti do proljevaste stolice, a „usporavanje“ do tvrđe stolice, nadutosti, boli u trbuhu i drugih tegoba. Ovakve su reakcije prirodne te, ako ne traju pretjerano dugo niti su pretjerano intenzivne, ne moraju bitno narušavati kvalitetu života. Kada mozak i crijeva nesmetano komuniciraju, probava se odvija bez značajnijih smetnji te je ljudi uglavnom nisu svjesni4.
Međutim, neke su osobe posebno osjetljive na signale koji dolaze iz njihovog tijela pa tako i na one koji dolaze iz crijeva, zbog čega i neka uobičajena zbivanja u probavi mogu doživljavati neugodnima ili bolnima. Ova vrsta osjetljivosti smatra se jednom vrstom poremećaja u komunikaciji mozga i crijeva, a pronalazi se u srži određenih poremećaja probavnog sustava (tzv. funkcijski poremećaji)5. Najčešći poremećaj te vrste naziva se sindrom iritabilnog crijeva, a njegova su glavna obilježja kronična bol ili nelagoda u trbuhu te promjene u kretanju crijeva koje se ne mogu objasniti nekim drugim jasnim uzrokom. Sindrom iritabilnog crijeva (engl. irritable bowel syndrom, IBS) vrlo je često stanje koje doživljava svaka deseta osoba u svijetu, a posebice je učestao kod žena i osoba mlađih od 50 godina5. Uzrok ovih poremećaja najčešće se pronalazi u kombinaciji bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika, no istraživači se slažu kako stres i načini nošenja sa stresom imaju velik utjecaj na intenzitet ovih tegoba i život s njima4. U slučaju sindroma iritabilnog crijeva, istraživanja sustavno pokazuju kako stres može pogoršati simptome, ali i kako oboljele osobe mogu imati veću sklonost doživljavati različite događaje stresnima te uobičajena zbivanja u probavi doživljavati kao znakove stresa ili nelagode5. Štoviše, simptomi koje doživljavaju dovode do pojačavanja neugodnih emocija kao što su tjeskoba i strah od ponovnog pojavljivanja simptoma, a te neugodne emocije mogu dovesti do pogoršanja simptoma – tako osoba ulazi u začarani krug koji ograničava njeno funkcioniranje5.
Kako psihološka podrška može pomoći?
U liječenju teškoća koje proizlaze iz problema u interakciji mozga i crijeva prvi korak svakako treba biti posjet liječniku gastroenterologu. Liječnik može utvrditi postoji li neki drugi uzrok koji bolje objašnjava tegobe osobe te, ako se zaista radi o poremećaju interakcije mozga i crijeva, od kojih bi tretmana ili promjena u životnom stilu osoba mogla imati koristi. Iako ne mora odgovarati svima, istraživanja potvrđuju kako značajnu ulogu u poboljšanju kvalitete života osoba koje imaju funkcijske poremećaje može imati i psihološka podrška te psihoterapija. Zbog toga što je doživljaj stresa usko povezan sa simptomima, podrška se usmjerava na usvajanje vještina nošenja sa stresom i tjeskobom. Psihološka podrška i psihoterapija važne su i kod osoba koje uz funkcijske poremećaje pokazuju i znakove izražene anksioznosti ili depresivnosti, što često prati sindrom iritabilnog crijeva5. Iako nije jedini pristup koji može pomoći, posebno se uspješnom pokazuje kognitivno-bihevioralna terapija (KBT)6,7,8. Kod osoba oboljelih od sindroma iritabilnog crijeva učestalo se pronalazi sklonost određenim vrstama pogrešaka u mišljenju i načinima rješavanja problema koji mogu negativno utjecati na njihova razmišljanja i ponašanja te otežavati nošenje s bolešću4. Kognitivno-bihevioralna terapija pomaže osobi da prepozna ovakve obrasce i da ih promijeni kako bi se lakše nosila s izazovima, kao i da usvoji vještine rješavanja problema i učinkovitijeg nošenja sa stresom i simptomima bolesti, čime može utjecati na ublažavanje simptoma i bolje funkcioniranje osi mozak-crijeva.
Za kako si? napisala Iva Jureković, mag. psych.
Literatura
¹ Purves, D., Augustine, G. J., Fitzpatrick, D., Katz, L. C., LaMantia, A. S., McNamara, J. O. i Williams, S. M. (Ur.). (2001). The Enteric Nervous System. Neuroscience, 2nd edition. Sinauer Associates.
² Cleveland Clinic. (bez datuma). The Gut-Brain Connection. https://my.clevelandclinic.org/health/body/the-gut-brain-connection
³ Appleton, J. (2018). The gut-brain axis: influence of microbiota on mood and mental health. Integrative Medicine: A Clinician’s Journal, 17(4), 28.
4 Lackner, J. M. (2007). Controlling IBS the drug-free way: A 10-step plan for symptom relief. Stewart, Tabori & Chang.
5 Batičić, L., Gačal, H., Gobin, I., Hauser, G., Knobloch, M., Kučić, N., Ladić, A., Malnar, D., Marušić, M., Ohira, H., Paić, M., Pletikosić Tončić, S., Tkalčić, M., Tončić, M. i Troskot Perić, R. (2022). Razgovor između mozga i crijeva: što se događa kada crijeva postanu nervozna?: pogled na sindrom iritabilnog crijeva iz biopsihosocijalne perspektive. Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet i Sveučilište u Rijeci, Medicinski fakultet.
6 Toner, B. B. (Ur.). (2000). Cognitive-behavioral treatment of irritable bowel syndrome: the brain-gut connection. Guilford Press.
7 Lackner, J. M., Jaccard, J., Krasner, S. S., Katz, L. A., Gudleski, G. D. i Blanchard, E. B. (2007). How does cognitive behavior therapy for irritable bowel syndrome work? A mediational analysis of a randomized clinical trial. Gastroenterology, 133(2), 433–444.
8 Slouha, E., Patel, B., Mohamed, A., Razeq, Z., Clunes, L. A. i Kollias, T. F. (2023). Psychotherapy for Irritable Bowel Syndrome: A Systematic Review. Cureus, 15(12).
Northwestern Medicine. (bez datuma). Cognitive Behavioral Therapy for Gastrointestinal Symptoms. https://www.nm.org/conditions-and-care-areas/treatments/cognitive-behavioral-therapy
