****

Ovaj članak nastao je suradnjom Karlovačkog piva i udruge kako si? u sklopu kampanje „Podrži svog muškarca“. Tijekom kampanje, Karlovačko pivo kroz brojne kanale otvara temu mentalnog zdravlja muškaraca i osvještava važnost pričanja o teškim trenucima i traženja podrške.

****

 

Marko: „Ne znam… u zadnje vrijeme mi je stvarno teško. Ponekad mi se čini da je sve što radim besmisleno.“

Ivan: „Ma daj, nije ti to ništa. Svi imamo loše dane, proći će. Samo se malo trgni.“

Marko: „Ali nije stvar u danima. Ovo traje već mjesecima… osjećam se kao da nemam energije.“

Ivan: „Ma, sve je to u glavi. Samo prestani razmišljati o tome. Jesi gledao Formulu jučer?“

 

Kada je Marko u gornjem primjeru pokušao reći kako se osjeća u zadnje vrijeme, Ivanov odgovor bio je kratak i neodređen. Štoviše, brzo je promijenio temu. Ovakve situacije, nažalost, nisu rijetke. Muškarci koji progovore o svojim emocijama nerijetko se suočavaju s ignoriranjem, (nesvjesnim) umanjivanjem svojih problema ili savjetima koji više zatvaraju vrata nego što ih otvaraju, a razgovori o emocijama često dovode do nelagode i osjećaja srama. Društvo ih od malih nogu uči da budu snažni i neovisni te da ne pokazuju „slabost“. No, što se događa kada teškoće koje doživljavamo nadilaze naše mogućnosti nošenja s njima?

Depresivni poremećaji jedni su od najčešćih psihičkih poremećaja u Hrvatskoj te se procjenjuje da će ih svaka peta osoba tijekom života doživjeti u nekom obliku. Unatoč tome, depresija često ostaje nedovoljno prepoznata i stigmatizirana, osobito među muškarcima koji zbog društvenih normi i očekivanja rjeđe potraže pomoć. Depresija može imati ozbiljan utjecaj na kvalitetu života, odnose s drugima i radnu sposobnost, a pravovremeno prepoznavanje i liječenje ključni su za oporavak.

 

Prepoznavanje simptoma depresije

Simptomi depresije su raznoliki i mogu uključivati osjećaj tuge, praznine, beznađa ili bespomoćnosti, poteškoće sa spavanjem, promjene u apetitu, gubitak interesa za aktivnosti i manjak energije te poteškoće s koncentracijom. Iako depresija nema spolno specifične simptome, istraživanja pokazuju da žene češće prijavljuju tugu, osjećaj manje vrijednosti i plakanje, dok muškarci u većoj mjeri izvještavaju o razdražljivosti i bijesu, umoru te gubitku interesa za posao i hobije.

Nerijetko se ispod razdražljivosti i bijesa krije tuga. Ljutnja se ponekad javlja i kao reakcija na neugodne, ranjive osjećaje pred kojima se osjećamo nemoćno. Na primjer, muškarac koji se osjeća preplavljeno problemima na poslu možda će češće reagirati izljevima bijesa jer mu je lakše izraziti frustraciju nego priznati da se osjeća preopterećeno, uplašeno i tužno.

Bijes je na neki način društveno prihvatljiviji jer je u skladu sa slikom o tome da muškarac mora biti „snažan i odlučan”, dok se s druge strane tuga povezuje s ranjivošću i nesigurnošću.

Tuga se također može nalaziti u pozadini tjelesnih simptoma poput umora ili glavobolje – a često nam je lakše reći da smo umorni nego priznati da smo tužni, usamljeni ili obeshrabreni. Kada se tuga nalazi u pozadini bijesa i/ili tjelesnih simptoma, okolina je često ne prepoznaje (ili je fokusirana na poteškoće koje mogu proizlaziti iz npr. neprimjerenog izražavanja ljutnje), a ponekad je ne prepoznaje ni muškarac koji je osjeća. Zbog toga se depresivne smetnje kod muškaraca nerijetko kasnije primjećuju, što otežava pružanje pravovremene pomoći.

 

Emocije i smetnje psihičkog zdravlja = slabost?

S jedne strane, u našoj kulturi postoje određena očekivanja o tome kako bi „pravi muškarac” trebao izgledati i ponašati se – biti snažan, neovisan, hrabar, pa čak i agresivan. S druge strane, svi mi nekada možemo doživjeti smetnje psihičkog zdravlja, kako žene, tako i muškarci. Što se onda događa kada taj isti snažni i neovisni muškarac, koji po svojoj ljudskoj prirodi može doživjeti smetnje psihičkog zdravlja, počne osjećati simptome depresije? Ako je društveno neprihvatljivo da muškarac doživi ta stanja i emocije, onda ona djeluju zabranjeno, strašno i sramotno – dovodeći do toga da se on ne povjeri drugima i ne potraži pomoć, već se izolira i drži to u sebi, što naposljetku produljuje simptome i može ih učiniti kompleksnijima. U tom procesu veliku ulogu ima osjećaj srama. Sram se može javiti zbog dojma da muškarac nije ispunio društvene norme i time „dokazao svoju muževnost“, odnosno zato što su bespomoćnost i tuga upravo suprotni od tih istih društvenih očekivanja da muškarci moraju biti jaki i snalažljivi.

U suštini, može se javiti osjećaj kao da nisu dovoljno dobri ili vrijedni jer ne mogu sami nositi teret depresije ili jer uopće doživljavaju tu vrstu smetnji, što može dovesti do osjećaja da su sami u teškoćama s kojima se nose.

Jedna od posljedica toga što muškarci oklijevaju progovoriti o svom mentalnom zdravlju, a time ne dobivaju primjerenu i pravovremenu podršku kako od svoje okoline tako i od stručnjaka, dvostruko je veća stopa samoubojstava kod muškaraca u usporedbi sa ženama. U Hrvatskoj je ova razlika čak i izraženija: za svaku ženu koja počini samoubojstvo, više od četiri muškarca učini isto, a najugroženija skupina su muškarci starije životne dobi. Stoga, ako vi ili netko koga poznajete ima suicidalne misli ili namjere, nemojte oklijevati što prije potražiti pomoć. Možete se javiti u Centar za krizna stanja i prevenciju suicida koji je dostupan 0-24h na 01 2376 335 ili uživo 8-20h (KBC Rebro, Kišpatićeva 12).

 

Traženje pomoći

Bitno je naglasiti da nije sve tako crno. Vidljivi su veliki društveni pomaci k otvorenijem razgovoru o mentalnom zdravlju te se sve više prepoznaje njegova važnost bez obzira na spol. Sve je više inicijativa i kampanja poput ove u kojima se demistificiraju teškoće psihičkog zdravlja. Ipak, traženje pomoći može biti teško. Nije jednostavno povjeriti se nekome i pokazati svoju ranjivost, posebice ako smo dosad funkcionirali na drukčiji način. Međutim, ponekad smetnje s kojima se susrećemo nadilaze naše trenutne kapacitete i sasvim je u redu potražiti dodatnu podršku kod bliske ili stručne osobe. Ovaj korak traženja pomoći pokazuje koliko ste hrabri u trenucima kada vam je teško, dok osjećaj tuge, obeshrabrenosti ili bespomoćnosti ne znači da ste manje „muški“ – to samo znači da ste čovjek.