Nitko nije htio da nam blagdani započnu ovako. Život, kao i toliko puta ranije, donosi strašne stvari u već zahtjevna vremena. Izražavamo najdublju sućut obiteljima, prijateljima, školskim kolegama i svima koji su na neki način pogođeni tragedijom koja se dogodila u Osnovnoj školi Prečko. Nekima se dogodila u gradu, nekima u kvartu, neki poznaju žrtve ili druge koji su nekako povezani s ovim događajem – on je na neki način traumatičan za cijelo društvo. Mislimo na sve pogođene i šaljemo vam snage da izdržite ono što je pred vama.

 

Moguće je da sada imate različite doživljaje. Pretpostavljamo da su neki od njih šok, nevjerica, bijes, zbunjenost, anksioznost… Važno nam je podsjetiti da je svaka reakcija na ovakav događaj prirodna i dopuštena. Strah, tuga, očaj i ljutnja sasvim su očekivane emocije. Dogodilo se nešto strašno, opasno i neočekivano, narušen je naš osjećaj sigurnosti i kontrole nad životom. Tijelo i um sada su u „modu preživljavanja“ i osjetljiviji su na prijetnju. Zato može doći do napetosti, pojačanog opreza, nesigurnosti, zbunjenosti, plašljivosti, razdražljivosti. Ne znamo što bismo sa sobom, nemirni smo, slabije spavamo ili jedemo, a pažnja se stalno vraća na ono što se dogodilo.

Različite nam misli prolaze kroz glavu, a sve vode sličnim pitanjima – je li se ovo moglo izbjeći i tko je kriv. S jedne strane stalno tražimo nove informacije čitajući vijesti po portalima, a s druge nas strane svaka nova informacija dodatno iscrpljuje, prazni i ljuti. Traženje informacija i krivca je razumljivo i ima funkciju vraćanja osjećaja kontrole i sigurnosti: vjerujemo da, kada saznamo sve, možemo nastaviti dalje, kada upremo prstom u krivca možemo ga sankcionirati i tako spriječiti da se nešto slično dogodi u budućnosti. Istina je nažalost drugačija, a svijet u kojem živimo je složen, kompliciran i ponekad nepredvidljiv.

Ne postoje riječi kojima bismo mogli utješiti sve koji su pogođeni ovim događajem. Posttraumatske reakcije prolaze s vremenom, s podrškom, s normalizacijom onoga što doživljavamo, s ponovnim uspostavljanjem osjećaja sigurnosti. Nitko nije imun na ovakve događaje. Potičemo vas da uzmete više vremena ovih dana, kako za sebe, tako i za one koje volite. Razgovarajte, družite se, priznajte da ste potreseni, ljuti, tužni, da vam je teško. U redu je ne gurati svoje doživljaje pod tepih. Teška vremena traže zagrljaje, rame za plakanje i uho za slušanje. Kroz nemir koji sada doživljavamo, naš um i tijelo pokušavaju se pomiriti s narušenom slikom o svijetu i pronaći novu ravnotežu. Ono što sada doživljavate može se smatrati akutnom stresnom reakcijom koja obično traje oko dva tjedna, a zatim se spontano povlači. Stresna reakcija je prirodna i nužna – nemojte se boriti protiv nje, nemojte je skrivati. Razgovarajte o svemu što osjećate i o čemu razmišljate.

 

Mnogi se sada pitaju kako pristupiti djeci, kako im objasniti što se dogodilo i pomoći im da se ponovno osjećaju sigurno. Kako su danas mnogoj djeci informacije dostupne na dlanu, vjerojatno već znaju što se dogodilo i imaju neka pitanja jer i djeca žele razumjeti, shvatiti, objasniti si kako i zašto. I upravo je zbog toga važno pričati s djecom, provjeriti razmišljaju li o tome što se događa i razgovarati s njima na primjeren način – jer će inače biti prepuštena sama sebi, pretražujući internet i nekritički slažući priču o nesigurnom svijetu, o opasnim drugima, o strašnim psihičkim poremećajima.

Važno je da u razgovoru s djetetom budete zainteresirani i prisutni: da osluškujete i pratite njegove potrebe, da ga pustite da ispriča do kraja svoju priču, strahove i doživljaje te da pokažete suosjećanje i prepoznate njegove osjećaje (Vidim da se sada osjećaš ljuto/preplašeno/zabrinuto i to je skroz uobičajeno u ovakvoj situaciji). Isto tako, važno je djetetu jasno i ukratko objasniti događaj na njemu razumljiv način, koristeći činjenice (Dogodio se napad u školi. Odrasli sada čine sve što mogu kako bi riješili situaciju). Nemojte skrivati ono što se dogodilo, ali nemojte niti davati uznemirujuće detalje. Ako dijete postavlja pitanja, važno mu je odgovoriti u onoj mjeri koliko mora znati za svoju dob, a ako postavlja pitanja koja prelaze tu granicu možemo mu reći nešto poput Odrasli su za to zaduženi i radimo na tome da bude bolje.

Provodite vrijeme u igri i stvaranju sigurnog okruženja za djecu. Potičite tjelesnu aktivnost jer je ona najbolji način otpuštanja stresa kako za djecu tako i za odrasle. Smanjite očekivanja od sebe i djeteta u narednim danima te ograničite pristup portalima i vijestima. Priznajte da ste i vi potreseni, pokažite im da je u redu osjećati teške emocije i da se s njima nosimo najbolje što možemo. Zaokupite sebe i djecu zajedničkim aktivnostima i dozvolite djeci da budu onakva kakva jesu. Ako traže da spavaju s mamom i tatom u krevetu, dopustite im ma koliko stari bili, jer posttraumatsko vrijeme nije vrijeme odgajanja, nego vrijeme tugovanja. Osjećaj sigurnosti pripada u temeljne ljudske potrebe – pružite ga sebi i svojim voljenima. Ako primijetite da vaše dijete kroz dulje vrijeme pokazuje znakove uznemirenosti ili narušenog funkcioniranja, potičemo vas da potražite pomoć i podršku kod stručnjaka psihičkog zdravlja (kontakti su navedeni na kraju članka).

 

Godinama ističemo da je dobrobit mladih ljudi ugrožena te da se nose sa sve većim očekivanjima i pritiscima. Kriza psihičkog zdravlja djece i mladih sada je iskazana na ovaj agresivan, tragičan način. Ovo je jedna nesretna priča o tuzi, bijesu i bolesti u kojoj je život izgubilo jedno malo dijete, a pogođeni su nebrojeni životi, i tragično je da nas na sustavno djelovanje nisu potakli nedavni događaji iz susjedstva, a niti dugogodišnji obrasci u nekim daljim krajevima.

Ljudska psiha je nešto najsloženije što postoji u svemiru, a postaje još složenija kada se u nju upletu psihičke teškoće. Struka pokušava ljudsko ponašanje i doživljavanje svesti na brojke i algoritme, pokušava predvidjeti ponašanje, procijeniti vjerojatnost različitih ishoda, ali onda dođe neko kišno jutro i blagdani su tu, možda dođe i neki očaj, neka strašna misao, neki poriv, i sva predviđanja padaju u vodu. Ljudska psiha je krhko tkanje i nitko, ali baš nitko nije zaštićen od psihičke bolesti. I zato često, ali baš često, treba sebe i druge pitati kako smo – i ako nismo dobro, potražiti pomoć i podršku. To je znak snage, odgovornosti i brige o sebi i drugima. Ako na vrijeme prepoznamo znakove psihičkih poteškoća i shvatimo ih ozbiljno, možemo spriječiti da se one pogoršaju i minimizirati mogućnost ovakvih nasilnih, očajničkih događaja. Kada bi se sustavno govorilo o mentalnom zdravlju i potrebi da se na njega obraća pažnja, briga o mentalnom zdravlju ušla bi u pore društva na mikrorazini, na razini brige jedno za drugog.

Iznimno nam je važno naglasiti da osobe koje doživljavaju psihičke teškoće nipošto nisu po svojoj prirodi nužno nasilne, agresivne ili neuračunljive. Ovakvi su događaji uvijek rezultat više različitih čimbenika, od onih individualnih do širih društvenih okolnosti. Znakovi pogoršanja psihičkog stanja ponekad su previše općeniti da bi se prepoznali, a mogućnost pružanja podrške nerijetko ovisi o tome koliko ju je osoba spremna prihvatiti. Kada gledamo unazad, slijed događaja može nam se činiti očitim, no gledanje u budućnost rijetko je jednoznačno. Zato je važno obraćati pažnju jedni na druge, razgovarati, gledati u oči, slušati s pažnjom. Ljudi nekad vape za pomoći, ali ne žele opterećivati druge, čekaju da ih se pita. Pitajmo jedni druge kako smo.

 

Ponekad se kaže da život donosi tragedije, a pakao stvaraju ljudi – jednim dijelom sami gradimo svijet u kojem živimo i možemo ga učiniti drugačijim, nježnijim, povezanijim, otvorenijim. Zato se protiv tuge, gubitka, očaja i straha borimo bliskošću, nježnošću, povezanošću. Osmijeh, dodir, tolerancija i razumijevanje udaljeni su samo jedan trenutak. Ako imate kapaciteta, slušajte i dijelite, grlite se, budite zajedno. Dajte koliko možete i brinite za sebe.

I dok je zemlja zavijena u crno, mi slušamo. Na daljinu grlimo. Kao i svaki put, tu smo za vas.

 

 

Tu su i naši kolege. Psihološku pomoć, podršku i savjetovanje pružaju sljedeće gradske ustanove:

  • Služba za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti Nastavnog Zavoda za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar
    • telefon: 01 / 4696 162
  • Centar za zdravlje mladih Doma Zdravlja Zagreb Istok
  • Centar za mentalno zdravlje u zajednici Doma zdravlja Zagreb Zapad
  • Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
  • Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež
Related Posts