****

Ovaj članak nastao je suradnjom Karlovačkog piva i udruge kako si? u sklopu kampanje „Podrži svog muškarca“. 

Tijekom kampanje, Karlovačko pivo kroz brojne kanale otvara temu mentalnog zdravlja muškaraca i osvještava važnost pričanja o teškim trenucima i traženja podrške. Do 15.12.2024. možeš se javiti savjetovateljima iz udruge kako si? putem e-maila na [email protected]. Psihološko savjetovanje putem e-maila je kao psihološki flaster: ono pruža informacije, toplinu, razumijevanje te neke upute i tehnike za nošenje s poteškoćama koje doživljavaš, no nije zamjena za psihoterapiju ni susrete sa stručnjakom psihičkog zdravlja uživo.

**** 

 

Statistički podaci govore nam o tome da su muškarci manje skloni traženju pomoći nego žene, da su manje spremni razgovarati o psihičkim smetnjama koje doživljavaju, kao i da češće doživljavaju izraženije teškoće. Neki imperativi koje društvo stavlja na muškarce često ih ostavlja zbunjenima kada se nađu u situaciji da im je teško ili doživljavaju smetnje koje ne razumiju ili ne mogu s njima izaći na kraj – možda će se negdje nazirati misao Kakav sam ja to muškarac ako ovo doživljavam? Ako se ne mogu sam izboriti sa sobom? Možda će se ustručavati uopće priznati što doživljavaju jer će se bojati osude ili posramljivanja – dovoljno je jednom čuti Daj, budi muško kako bismo se obeshrabrili od traženja podrške bliskih osoba.

U ovom ćemo članku istaknuti neke česte zablude vezane za mentalno zdravlje muškaraca i pokušati ih opovrgnuti, s nadom da će vam to pomoći da bolje razumijete sebe te da budete više (samo)suosjećajni, a možda i spremniji potražiti podršku.

 

Mit: Muškarci su mentalno snažni i dobro se kontroliraju.
Istina: Muškarci, kao i svi ljudi, doživljavaju cijeli spektar osjećaja. Ti su osjećaji ponekad teški ili bolni.

Kulturološki doživljaj muškaraca kao snažnih, stoičkih, samodostatnih, onih čija je uloga da osiguravaju druge, često će dovesti do toga da se muškarce implicitno ili eksplicitno posramljuje kada pokažu da im je teško ili izraze svoje osjećaje. Kao da biti muško znači uvijek biti dobro i nikad ne imati probleme, a ako se problemi ipak dogode, riješiti ih samostalno i po mogućnosti u tajnosti. Istina je da muškarci doživljavaju cijeli spektar osjećaja i da su ti osjećaji ponekad teški ili bolni.

Neugodni osjećaji nisu odraz slabosti, već informacija da trenutno prolazimo kroz teško ili izazovno razdoblje.

Zbog (pogrešne!) ideje da bi muškarci trebali moći sami izaći na kraj sa svojim osjećajima (Muškarci ne plaču) i biti samodostatni (Muškarci se sami nose sa svojim problemima), mnogi se muškarci ustručavaju izraziti kako se osjećaju – društvu u cjelini, bliskim osobama, partnerima, pa čak i sami sebi. Nerijetko je upravo bliska osoba (pogotovo partner/ica) ta koja muškarcu ukaže na to da doživljava određene teškoće ili ga potakne da potraži pomoć. To je istina ne samo kod psihičkih, već i kod tjelesnih tegoba. Umjesto traženja podrške, statistika nam pokazuje da muškarci češće potiskuju ili ignoriraju svoje tegobe ili pak posežu za psihoaktivnim tvarima kako bi se nosili s neugodnim osjećajima koje doživljavaju, što može biti odraz vjerovanja da muškarci, za razliku od žena, moraju moći kontrolirati svoje osjećaje.

Emocije ne možemo kontrolirati u užem smislu te riječi – ne postoji tipka kojom bismo isključili ljutnju, a uključili sreću.

Ono što možemo je kontrolirati kako izražavamo svoje emocije: hoćemo li se u trenutku ljutnje posvađati, demonstrativno otići ili pak nastaviti razgovor nakon što smo uzeli par minuta da se smirimo. Zbog toga što je vrlo malo načina izražavanja emocija koji su za muškarce društveno prihvatljivi, „kontrola“ osjećaja često postane potiskivanje osjećaja. Potiskivanjem neugodnih emocija one se često „pretvore“ u ljutnju ili frustraciju, ili pak dođe trenutak u kojemu „kap prelije čašu“ i sve potisnute emocije izađu van – kroz agresiju, autodestruktivno ponašanje ili druga pretjerana ili neuobičajena ponašanja koja često sa sobom donose dodatne probleme.

 

Mit: Muškarci nemaju iste psihičke teškoće kao žene.

Istina: Ne postoji teškoća koja se javlja isključivo kod jednog spola – ali postoje neke razlike u tome kako pojedinci doživljavaju i izražavaju teškoće.

Ideja da samo žene doživljavaju određene psihičke teškoće, poput primjerice poremećaja hranjenja, otežava muškarcima pravovremeno traženje pomoći (zbog ideje da „nije moguće“ da to doživljavaju), ali i dobivanje adekvatne podrške (jer je manja vjerojatnost da će se smetnje točno prepoznati). Iako je istina da su određene smetnje češće kod žena (kao što su neke druge češće kod muškaraca), ne postoji psihička teškoća koja se javlja isključivo kod jednog spola – čak se i postporođajne smetnje mogu javiti kod oba roditelja. Ono po čemu se muškarci i žene mogu razlikovati jest načini na koje doživljavaju i izražavaju teškoće. Primjerice, žene depresiju češće opisuju kao tugu ili osjećaj bezvrijednosti, dok muškarci češće govore o umoru, razdražljivosti i gubitku interesa.

Na ovaj se mit nadovezuje i zabluda da muškarci ne mogu biti žrtve partnerskog ili seksualnog nasilja. Zbog ideje da moraju biti snažni ili dominantni u partnerskom odnosu muškarce može biti sram priznati da doživljavaju neki oblik partnerskog nasilja ili im može biti teže prepoznati da je to što doživljavaju nasilje. Zbog ideje da muškarci uvijek žele seks i da im svaka seksualna pažnja godi može im biti teško prepoznati da doživljavaju seksualno uznemiravanje ili da su silovani, a zbog straha od osude može im biti teško priznati da su imali takvo iskustvo.

 

Mit: Muškarci trebaju sami rješavati svoje probleme.

Istina: Potreba za dijeljenjem svojih iskustava i dobivanjem potpore drugih jedna je od temeljnih psiholoških potreba koje imaju svi ljudi.

Vjerovanje da su muškarci vođe, oni koji drže kontrolu i koji se trebaju pobrinuti o drugima, implicira vjerovanje da ne bi trebali tražiti pomoć u rješavanju problema jer bi to bio odraz ranjivosti ili slabosti. No, kao što slomljenu kost ne bismo popravili selotejpom, niti psihičke teškoće ne možemo uvijek prebroditi sami i sasvim je prirodno imati potrebu ili želju potražiti podršku od bliskih ljudi, pa i od stručnjaka.

Kada pomisle da bi se možda trebali obratiti stručnjaku, muškarci često osjete neugodu ili sram i teško im je to priznati. U pozadini straha od traženja pomoći nerijetko su neugodna prethodna iskustva kada su potražili podršku i bili posramljeni – rečenice poput Kakav si ti to dečko, dečki ne plaču nerijetko se čuju na dječjim igralištima, a dječaci koji su samo htjeli malo nježnosti za ogrebano koljeno uče da bol ne smiju pokazivati, već da trebaju stisnuti zube i ići dalje koliko mogu. Iznimno je važno već od malih nogu odgajati djecu s idejom da su sve emocije dozvoljene, da smiju tražiti podršku i da postoji način kako primjereno izraziti svoje osjećaje u različitim situacijama.

 

Mit: Muškarci ne mogu ići na savjetovanje ili psihoterapiju ako im je neugodno ili teško pričati o osjećajima.

Istina: Svi mogu i zaslužuju dobiti podršku i pomoć stručnjaka za psihičko zdravlje. Traženje pomoći je znak uvida u svoje smetnje, snage i motivacije, a nipošto slabosti.

Muškarci su skloniji suočavati se sa stresom tako da se odmah posvete rješavanju konkretnih problema – nastoje pronaći korake koje mogu poduzeti da bi se problem riješio. U situacijama kada se problem nalazi u nečemu što doživljavamo, nečemu neopipljivom poput osjećaja ili psihičkih smetnji, tehnike rješavanja problema često zakažu. Žene također rješavaju probleme, ali sklonije su prije ili tijekom toga potražiti emocionalnu podršku okoline te koristiti strategije usmjerene na nošenje s neugodnim emocijama, zbog čega su ponekad bolje opremljene za suočavanje sa psihičkim teškoćama. U kontekstu snalaženja u savjetodavnom procesu, ženama je u pravilu lakše govoriti o osjećajima, prepoznavati ih i izražavati riječima, dok muškarcima to ponekad predstavlja izazov, a mogu i izražavanje teškoća vidjeti kao odraz ranjivosti.

Važno je zato istaknuti da su stručnjaci mentalnog zdravlja educirani upravo da svojim klijentima pomognu u razumijevanju i radu s osjećajima koje doživljavaju te da jedan od početnih ciljeva u savjetodavnom ili terapijskom procesu može biti povećati tzv. emocionalnu pismenost, odnosno sposobnost prepoznavanja i izražavanja emocija. Kroz rad sa stručnjakom postupno se učimo raditi sa svojim osjećajima i mislima te nam to s vremenom postaje ugodnije i lakše. Savjetovatelj je tu da vam pruži neosuđujuću i podržavajuću okolinu u kojoj možete naučiti više o sebi i o svemu što doživljavate.

Istraživanja nam pokazuju da se muškarci rjeđe javljaju za pomoć od žena i da dulje odgađaju traženje pomoći – stoga ne čudi da češće imaju ozbiljnije teškoće nego žene i da nerijetko traže pomoć tek kada teškoće eskaliraju. Stopa samoubojstava znatno je veća kod muškaraca nego kod žena, čemu pridonosi društvena slika muškaraca te osobine poput hrabrosti, neovisnosti i snage koje se vežu za nju, a zbog čega muškarci nerijetko osjećaju sram i neugodu u situacijama kada im je potrebna podrška jer to vide (ili se boje da će drugi vidjeti) kao odraz ranjivosti ili slabosti.

 

Iako žene i dalje prednjače u traženju pomoći, drago nam je što danas svjedočimo sve većem broju muškaraca koji se otvaraju po pitanju mentalnog zdravlja i ne samo prihvaćaju, već i aktivno traže podršku za sebe. Nadamo se da tome pridonose i kampanje poput ove kojima se mentalno zdravlje muškaraca nastoji podržavati i destigmatizirati.