Kad čitamo o različitim psihičkim smetnjama i stanjima, neka nam od njih mogu djelovati neobično ako ih nismo sami doživjeli. U suštini, disocijacija je psihička reakcija kojom se osoba pokušava obraniti od nekog preplavljujućeg iskustva time što se na neki način odvaja od doživljavanja svoje stvarnosti.¹ Na prvu to može djelovati vrlo apstraktno – što znači odvojiti se od doživljavanja svoje stvarnosti? Pokušajte se zato prisjetiti jeste li ikada usred stresne situacije odjednom postali iznimno mirni i „bez emocija“. Jeste li nakon prekida nekog bliskog odnosa ili nakon gubitka bliske osobe odjednom „isključili“ sve osjećaje koje ste imali prema toj osobi, samo kako bi se oni vratili u nekom kasnijem trenutku? Jeste li ikada doživjeli da usred plača odjednom prestanete plakati i u tom trenutku više ništa ne osjećate? Ako jeste, onda ste doživjeli blagi oblik disocijacije.
Slično reakciji freeze, disocijacija je zaštitni automatski odgovor na iskustvo koje je toliko stresno da se mozak nastoji zaštititi tako da blokira doživljavanje tog iskustva, jer mu se „čini“ da bi mu bilo preteško ili neizdrživo doživjeti ga u potpunosti ili jer je trenutno prioritetno da preživi situaciju, a kasnije će se baviti reagiranjem na nju. Osoba putem disocijacije radi iznimnu prilagodbu na stresne okolnosti u kojima se nalazi time što se odvaja od stvarnosti koju doživljava te stvara psihički bijeg iz vanjskog svijeta i iz svoje patnje.¹,² Svijest o okolini i unutarnjim doživljajima tada se mijenja ili smanjuje kako bi osoba mogla ostati funkcionalna unatoč visokim razinama stresa koje doživljava. Manja svijest o sebi ili okolini ujedno omogućava manju svijest o preplavljujućem stresnom iskustvu, čime pojedinac štiti sebe od toga da ga preplave emocije, misli, zvukovi, slike i tjelesni osjeti vezani za traumu.¹,² Pritom to odvajanje nije svjesna odluka niti je nešto nad čime osoba ima kontrolu, već se radi o mehanizmu za preživljavanje.
Najčešći oblici disocijacije su depersonalizacija i derealizacija.³,⁴ Depersonalizacija je karakterizirana doživljajem nepovezanosti s vlastitim tijelom, emocijama ili mislima. Osoba ima doživljaje poput toga da promatra svoje tijelo, misli ili osjećaje izvana (Kao da sam ovdje, ali nisam ovdje), kao da dio svog tijela ne osjeti ili ga doživljava iskrivljeno, kao da emocije doživljava tupo ili da su one na neki način „isključene“, kao da sjećanja koja ima ne sadrže emocije ili kao da to uopće nisu njena sjećanja. S druge strane, derealizacija je obilježena izmijenjenim doživljajem vanjskog svijeta, kao da je on na neki način nestvaran. Osoba može imati doživljaj odvojenosti od svijeta oko sebe (kao da promatra san ili film), doživljaj emocionalne odvojenosti od ljudi do kojih joj je stalo (kao da ih ne poznaje ili da drugačije izgledaju), može postojati iskrivljen doživljaj vremena i fizičkog okruženja (npr. predmeti djeluju bliže ili dalje nego što jesu). Oba iskustva mogu trajati od nekoliko sekundi ili minuta do nekoliko tjedana ili, u rijetkim slučajevima, mogu trajati godinama. Mogu se javljati vezano za traumatska iskustva, ali i za druge oblike psihičkih smetnji, poput paničnih napada, visoke anksioznosti, ovisnosti, poremećaja ličnosti i depresivnosti.³,⁴ Obje ove reakcije omogućavaju svojevrsni bijeg i odmak od vanjskog, odnosno unutarnjeg svijeta i omogućavaju stvaranje doživljaja da se to iskustvo zapravo ne događa, čime se smiruju preplavljujuće emocije. Važno je naglasiti da su osobe tijekom iskustva disocijacije svjesne da doživljaji koje imaju nisu realni i da se radi o subjektivnom dojmu. Zbog te zadržane razine svijesti o tome što se događa, disocijacija se razlikuje od psihotičnih stanja u kojima osoba nije uvijek svjesna da njeni doživljaji nisu stvarni.
Disocijacija se najčešće javlja u vrlo stresnim situacijama u kojima bijeg nije jednostavan ili moguć, poput zlostavljanja u dječjoj dobi, seksualnog zlostavljanja, mučenja ili ratnih trauma. Primjer takve disocijacije bio bi kada žrtva zlostavljanja u djetinjstvu nema dio svojih sjećanja na to razdoblje ili tvrdi da nije bila zlostavljana kada postoje očiti dokazi za to, te ima posttraumatske stresne reakcije. Još neki doživljaji koji se mogu javljati uz disocijaciju su nedostatak svijesti o samome sebi, nemogućnost uvida u vlastite potrebe i osjećaje čak i uz ulaganje truda, osjećaji dezorijentiranosti ili neprisutnosti u vlastitom životu, tvrdnje da osoba „nikad ne doživljava stres“ i slično.³,⁴ Primjerice, ako vam neka osoba djeluje kao da doživljava visoke razine stresa, a kaže da je „sve u redu“ ili da „nema problema“, moguće je da joj je to iskustvo preplavljujuće, ali mora nekako kroz njega proći pa se odvaja od toga da ga doživi u potpunosti. U tom smislu, disocijacija nije „rezervirana“ samo za traumatske situacije, već se njeni blaži oblici mogu javiti i tijekom drugih stresnih životnih razdoblja – tada ona obično traje kraće, manje je intenzivna i ne ostavlja posljedice na funkcioniranje.
Iako disocijacija ima snažnu zaštitnu funkciju, ona može postati oblik psihičke smetnje ako se javlja prečesto i postane dugotrajna, odnosno ako ometa svakodnevno funkcioniranje. Tada se može razviti disocijativni poremećaj koji onemogućava osobi da vlastita sjećanja, svijest, doživljaje ili dijelove svoje ličnosti doživi u njihovoj potpunosti.³,⁴ Naš um nema uvijek mogućnost filtriranja od kojih će se emocija odvojiti, a od kojih ne, stoga osobe kojima je disocijacija često bila obrambeni mehanizam mogu imati teškoća s osjećanjem vlastitih potreba i emocija, čak i onih ugodnih, jer se štite od svih preplavljujućih doživljaja. Uz to, iako disocijacija na neki način odvaja osobu od njenih doživljaja, to ne znači da oni nisu prisutni i da ne djeluju na njen život.¹,² Pojedinci koji su prošli kroz traumatska iskustva često nisu svjesni načina na koji njihova prošla iskustva ili disocijacija utječu na njihovu svakodnevicu. Dok god preplavljujuće stresno iskustvo nije prorađeno, moguće je da dijelovi tog iskustva utječu na sadašnjost i dovode do toga da ih osoba na neki način ponovno proživljava.¹,² Pogledajmo primjer svakodnevice jedne osobe s jakom disocijacijom (prilagođen na temelju primjera iz izvora²), kako bismo mogli vidjeti pozitivne i negativne strane disocijacije.
Primjer:
Helena je kao dijete često doživljavala tjelesno nasilje od strane roditelja. Danas kada se kao odrasla osoba pokuša prisjetiti tog razdoblja svog života, dio sjećanja joj nedostaje, a za sjećanja koja ima osjeća se kao da ih nije ona proživjela, nego kao da ih samo promatra. Helena je uspješna u svojoj karijeri, ali svoj život živi pasivno, bez realnog uvida u to što želi, i rijetko osjeća bilo kakve emocije, osobito ugodne. Svoj uspjeh pripisuje sreći i nema uvida u to da ga je ostvarila vlastitim trudom i kapacitetima. Često mislima nije prisutna u tome što se događa oko nje i skoro pa uopće nema osjećaj za vlastito tijelo, do razine da se nekoliko puta opekla vrućom vodom tijekom tuširanja. Tijekom psihoterapijskog rada ili svakodnevnih situacija koje ju podsjete na prošlost povremeno doživi intenzivne emocionalne reakcije bijesa, srama ili straha.
Helena se disocijacijom doista na neki način zaštitila od doživljavanja svoje traumatične prošlosti time što se odvojila od toga da je to bila njena stvarnost, no zbog toga što je nije uspjela ugraditi u svoje iskustvo ta sjećanja i dalje naviru i ona ih ponovno proživljava. Zamislite to kao da je svako naše sjećanje kamenčić na obali mora. Traumatska sjećanja od kojih se disociramo su kamenčići koje smo stavili u kutiju i bacili u more kako ih ne bismo gledali, no ta se kutija ne može zaključati. Dok je more mirno i ništa ga ne uznemiruje, kutija sa sjećanjima mirno stoji na dnu. No, kada naiđe vjetar ili jaka struja (okidač ili podsjetnik na stresno iskustvo), more se uznemiruje, kutija popušta i sjećanja naviru na površinu. Za razliku od toga, sjećanja koja povezujemo s time tko smo, kako se osjećamo i što smo prošli, učvršćujemo i spajamo u cjeline te ona postaju dio naše životne priče. Ti kamenčići tako postaju dio naše obale koja je stabilna i valovi je ne mogu tako lako uzdrmati.
Kao i na drugim psihičkim smetnjama, i na disocijaciji se može raditi i za nju postoje provjerene tehnike (samo)pomoći. S obzirom na to da je disocijacija često vezana za odvajanje od preplavljujućih iskustava, ona može biti jedna od naznaka posttraumatskog stresnog poremećaja.¹ Stoga za smanjivanje disocijativnih smetnji može biti učinkovito prorađivanje traumatskog iskustva pomoću različitih oblika kognitivno-bihevioralne psihoterapije. Uz to, značajan rad na disocijativnim smetnjama i integraciji iskustva može se ostvariti terapijskim postupcima kojima se uvježbava usmjeravanje svjesnosti, poput mindfulnessa, somatske terapije (terapije usmjerene na osvještavanje i reguliranje tjelesnih osjeta vezanih za stresnu reakciju⁵) i Gestalt psihoterapije. Pri odabiru terapije najvažnije je uzeti u obzir stanje i želje osobe koja traži podršku te je neovisno o obliku terapije važno imati strpljenja i poštivati tempo klijenta. Na kraju, bitno je spomenuti i da disocijativna iskustva mogu biti pratilja nekih neuroloških smetnji, zbog čega je važno napraviti odgovarajuće specijalističke pretrage ako se disocijacija javlja iznenada i ako je ne povezujete sa svojim iskustvima.
Iako govorimo o njoj kao o „smetnji“ jer može ometati svakodnevicu, važno je imati na umu da je disocijacija jedan od prirodnih mehanizama prilagodbe na iznimno teške životne okolnosti – ona je tu kako bi nam pomogla da preživimo i nije nam neprijatelj. Ako kod sebe primjećujete neki oblik disocijacije ili ste se prepoznali u njenom opisu, potičemo vas da prema sebi budete strpljivi i nježni. Disocijaciji kod sebe pokušajte pristupiti sa znatiželjom i samosuosjećanjem, a ako se osjećate spremno, možete pokušati o njoj razgovarati s bližnjima ili sa stručnjacima za psihičko zdravlje. Postoje ljudi koji će vas saslušati s brigom i pažnjom, koji vam mogu pomoći da bolje razumijete ono što doživljavate i da uspješno prebrodite neugodna iskustva koja ste možda doživjeli.
Literatura
¹ van der Kolk, B. A. (2014). The body keeps the score: Brain, mind, and body in the healing of trauma. Viking.
² Steele, K., Boon, S. i van der Hart, O. (2017). Treating trauma-related dissociation: A practical, integrative approach. W W Norton & Company.
³ American Psychiatric Association. (2014). Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (DSM-5) [5. izdanje].
⁴ Karlović, D. (2017). Josip Glaser: Opća psihopatologija. Naklada Slap.
⁵ Rothschild, B. (2000). The body remembers: The psychophysiology of trauma and trauma treatment. W. W. Norton & Company.
