Kada se pojavila dijagnoza ADHD-a (engl. Attention Deficit Hyperactivity Disorder), primarno se govorilo o dijagnosticiranju i tretiranju djece – nije se uopće smatralo da ovaj poremećaj „opstaje“ do odrasle dobi. No, današnja istraživanja pokazuju da ADHD ne nestaje s odrastanjem: od 50 do 80% djece koja pokazuju simptome tijekom djetinjstva pokazuje simptome i u odrasloj dobi.¹ Ono što otežava prepoznavanje ADHD-a kod odraslih jest činjenica da on tada izgleda ponešto drugačije.
Tijekom djetinjstva najočitiji su simptomi ADHD-a hiperaktivnost i impulzivnost. Zbog prirodnog sazrijevanja mozga koje olakšava kontrolu ponašanja, ali i zbog toga što mlada osoba s vremenom sve više uči kakvo je ponašanje socijalno prihvatljivo i time postaje bolje prilagođena okolini, intenzitet se tih simptoma s odrastanjem smanjuje. No, to ne znači i da nestaju: hiperaktivnost i impulzivnost često se pretvaraju u osjećaj unutarnjeg nemira i konstantnu potrebu za kretanjem. Treći važan simptom ADHD-a, poremećaj pažnje, također se iskazuje ponešto drugačije nego u djetinjstvu: umjesto nemira na školskom satu osoba može imati poteškoće s neorganiziranosti, slabijim vještinama planiranja i upravljanja vremenom ili slabom samoregulacijom, kao i poteškoće u socijalnim odnosima.¹
Glavna je razlika između ADHD-a u dječjoj i odrasloj dobi u intenzitetu i načinu iskazivanja simptoma. Iako svatko od nas u nekim životnim situacijama može imati neke od opisanih simptoma, ti se simptomi u pravilu povlače nakon završetka situacije koja ih izaziva ili se pak mogu pripisati nekim drugim psihičkim smetnjama. Nužan preduvjet za dobivanje dijagnoze ADHD-a jest da simptomi utječu na sve aspekte života pojedinca, a nisu izazvani nekom specifičnom situacijom. Neki su od najčešćih simptoma:
- nepažnja
-
- smanjena pažnja za detalje
- teškoće u započinjanju i završavanju zadataka
- teškoće u usmjeravanju pažnje (poglavito za zadatke koji nisu zanimljivi) te u regulaciji pažnje
- loše organizacijske vještine i vještine upravljanja vremenom
- impulzivnost – vrpoljenje, nemir, često prekidanje drugih u njihovim aktivnostima, prekomjerno pričanje
- nedovoljno razvijena emocionalna regulacija – teškoće u kontroliranju vlastitih emocija
- niska tolerancija na frustraciju
Nije rijetka pojava da odrasli ljudi koji imaju dijagnozu ADHD-a imaju i značajno povišenu anksioznost. Neki simptomi poput vrpoljenja ili slabije koncentracije javljaju se i kod anksioznosti i kod ADHD-a, stoga je važno ukloniti mogućnost da su ti simptomi posljedica anksioznog poremećaja, a ne ADHD-a. S druge strane, ADHD može pridonositi pojavi anksioznosti u životu osobe zbog čega se može dogoditi da osoba uz ADHD razvije i neki anksiozni poremećaj, poput paničnog poremećaja ili generaliziranog anksioznog poremećaja.
Dobio/la sam ADHD u dvadesetima?
Čini se kako danas sve više mladih (odraslih) ljudi misli da ima ADHD. Važno je kao prvo prepoznati da danas živimo u svijetu koji se može zamisliti kao internetski preglednik s puno otvorenih kartica. Korištenjem digitalnih medija navikavamo se na brzu razmjenu informacija i brzo prebacivanje pozornosti s jednog sadržaja na drugi. Ritam života se ubrzao, od nas se sve češće očekuje multitasking i moglo bi se reći da nas je današnji stil života sve pomalo adehadizirao. Stoga nije neobično da sve više ljudi kod sebe prepoznaje poteškoće s pažnjom i druge simptome koji su tipični za ADHD. Dodamo li na to povećanu svijest o postojanju ovog poremećaja i nedavni interes za istraživanje njegove pojavnosti u odrasloj dobi, razumljivo je kako sve više ljudi svoje poteškoće može „prozvati” ADHD-om – ne zato što žele imati ovaj poremećaj, već zato što imaju potrebu dati ime onome što doživljavaju.
Prema današnjim saznanjima, nitko ne može razviti ADHD u odrasloj dobi, odnosno simptomi moraju biti prisutni prije 12. godine života kako bi odrasla osoba mogla dobiti dijagnozu ADHD-a. Jedan od dobrih pokazatelja jest i postojanje sličnih simptoma kod nekog od roditelja ili u bližoj obitelji jer ADHD ima snažnu genetsku komponentu². S druge strane, postoje longitudinalna istraživanja³,4 koja pokazuju da možda postoji „odrasli” ADHD koji je drugačiji od „dječjeg” ADHD-a. Ta istraživanja ističu kako većina odraslih ljudi koji pokazuju simptome ADHD-a nije imala simptome koji su u dječjoj dobi bili dovoljno izraženi da bi zadovoljili kriterije za dijagnozu. Međutim, većina sudionika koji su u odrasloj dobi pokazivali simptome ADHD-a bili su i ovisni o nekim psihoaktivnim tvarima što je moglo dovesti do stanja nalik ADHD-u. No, tu je teško utvrditi što je kokoš, a što jaje – je li netko prvo imao simptome ADHD-a pa je razvio ovisnost ili je ovisnost došla prva nakon čega su se razvili simptomi nalik ADHD-u. Ovakvih je istraživanja malo i autoriteti u području još ne smatraju valjanim odvajati „dječji” od „odraslog” ADHD-a, no vidjet ćemo što ćemo saznati iz budućih istraživanja.
Kao što se ponekad osporava dijagnoza ADHD-a kod djece, tako se i kod odraslih ljudi ona ponekad smatra „izgovorom za lijenost“. Svakako treba biti pažljiv prilikom dijagnosticiranja ovog poremećaja kod odraslih jer se ono dijelom oslanja na prisjećanje podataka iz djetinjstva, a sjećanje nije savršeno. Dok stručnjaci raspravljaju o tome je li moguće da se ADHD pojavi u odrasloj dobi (i je li to onda stvarno ADHD), ljudima koji doživljavaju njegove simptome može biti lakše kada saznaju da njihove teškoće imaju ime i da postoje strategije koje mogu koristiti kako bi se s njima bolje nosili. Odrasle osobe s ADHD-om mogu zbog komentara ili negodovanja okoline razviti uvjerenje da su manje vrijedne, sposobne ili pametne od svojih vršnjaka. Zamislite olakšanje koje mogu doživjeti kada saznaju da je za njihove neuspjehe i dodatan trud koji moraju ulagati za izvršavanje svakodnevnih zadataka zaslužan drugačiji razvojni put mozga, a ne to što su lijeni, nemarni ili zaboravni, kako ih se kroz život možda često nazivalo.
Literatura:
¹ Hercigonja Novković, V. i Kocijan-Hercigonja, D. (2022). ADHD: od predrasuda do činjenica. Egmont.
² Grimm, O., Kranz, T. M. i Reif, A. (2020). Genetics of ADHD: what should the clinician know? Current Psychiatry Reports, 22(4), 1-8.
³ Moffitt, T. E., Houts, R., Asherson, P., Belsky, D. W., Corcoran, D. L., Hammerle, M., Harrington, H., Hogan, S., Meier, M. H., Polanczyk, G. V., Poulton, R., Ramrakha, S., Sugden, K., Williams, B., Rohde, L. A. i Caspi, A. (2015). Is adult ADHD a childhood-onset neurodevelopmental disorder? Evidence from a four-decade longitudinal cohort study. American Journal of Psychiatry, 172(10), 967-977.
4 Agnew-Blais, J. C., Polanczyk, G. V., Danese, A., Wertz, J., Moffitt, T.E. i Arseneault, L. (2016). Evaluation of the persistence, remission, and emergence of attention-deficit / hyperactivity disorder in young adulthood. JAMA Psychiatry, 73(7), 713-720.
