Zamislite da ste u sobi s 50 uključenih televizora koji trešte na sav glas, a vi se morate usmjeriti na jedan od njih, dok vam svako toliko pažnju privuče neki drugi ekran. Ili da se morate baviti jednim zadatkom na računalu, a svako toliko vam iskoči neki pop-up prozor koji morate zatvoriti. Trudite se, a teško vam je. Tako se ponekad opisuju doživljaji osoba koje imaju poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje, odnosno ADHD (engl. Attention Deficit Hyperactivity Disorder), koji uključuje teškoće u održavanju pažnje i kontroliranju ponašanja.
Na spomen ADHD-a neki ljudi kolutaju očima. Nažalost, rašireno je mišljenje da teškoće povezane s ovim poremećajem nisu realne ili da ADHD „ne postoji“, odnosno da se radi o nepotrebnoj dijagnozi koja opisuje nemirnu djecu¹ – a za djecu je „normalno“ da budu zaigrana i nestašna. Točno je da su nemir, pojačana aktivnost i učestalo premještanje pažnje s jedne aktivnosti ili objekta na drugi sastavni dio dječjeg ponašanja. Ova ponašanja sama po sebi ne moraju ukazivati na postojanje teškoća, ali problem se javlja kada su ona neprimjerena dobi te kada počnu utjecati na djetetov kapacitet za učenje, igranje i održavanje odnosa s drugima. Zato nam je iznimno važno naglasiti sljedeće: da, normalno je da djeca budu zaigrana i nestašna, ali ako dijete nije u mogućnosti upravljati svojom pažnjom i ponašanjem do te mjere da to ometa njegovo funkcioniranje, onda se ne radi samo o zaigranosti i nestašnosti. Opisi ponašanja i obilježja tipičnih za ADHD sežu i do par stoljeća u povijest, dok su se s godinama mijenjali njegovi nazivi.²,³ Nekada ranije, kada djeca nisu morala velik dio svog vremena provoditi sjedeći mirno u školskim klupama, razumljivo je da se obilježja ADHD-a nisu prepoznavala kao problematična, pa tako ova dijagnoza nije ni postojala. Međutim, u današnje vrijeme, zbog promjena u načinu života, simptomi ovog poremećaja više otežavaju svakodnevicu nego ranije i zahtijevaju određenu pažnju.
Prvo i često najvidljivije obilježje ADHD-a je hiperaktivnost. Potreba za kretanjem, nemir i izražena aktivnost često su pojačani kada je dijete umorno.²,³ U situacijama kada se od njega zahtijeva mirno sjedenje i usmjerenost na zadatak, dijete se može vrpoljiti, tapkati nogama ili prstima, ustajati se, dodirivati dijelove tijela (npr. češkati se ili gristi nokte), prevrtati predmete u okolini ili odjeću, ili biti izrazito pričljivo.²,³,4 Također može imati poteškoća sa stajanjem u redu i čekanjem, prekidati i ometati druge, davati odgovor na pitanje prije nego što je imalo vremena promisliti ili prije nego što je osoba završila s postavljanjem pitanja te odavati dojam nestrpljivosti. Takva su ponašanja rezultat nemogućnosti regulacije ponašanja i poteškoća s kočenjem ponašanja, odnosno prepoznavanjem kad je neko ponašanje (ne)primjereno. Osobe s ADHD-om često imaju poteškoća s tzv. izvršnim funkcijama – misaonim procesima koji omogućuju planiranje, usmjeravanje i organiziranje ponašanja te predviđanje posljedica ponašanja. Djeca s ADHD-om sklona su manje promišljati o opasnostima i rizicima u određenim situacijama,²,³,4 što dovodi do češćih slučajnih ozljeda, a slabija usmjerenost na budućnost i teže predviđanje potencijalnih ishoda situacije mogu dovesti do toga da dijete neće naučiti iz svojih pogrešaka, nego će ih iznova ponavljati dajući dojam nepromišljenosti.²,³
Drugo glavno obilježje ADHD-a je deficit (manjak) pažnje. Dijete može prijeći s jednog nedovršenog zadatka na drugi ili brzo prebacivati fokus između dviju aktivnosti, a mnogi podražaji oko njega mogu mu biti zanimljiviji od zadatka kojim se bavi i može mu biti lako skrenuti pažnju. Može imati poteškoća s održavanjem pažnje na zadatku, posebice ako je on zahtjevan i složen, pri čemu može ostavljati dojam kao da ne razumije upute ili ih ne sluša pa radi greške. Djetetov um može biti sporiji od tijela, pa tako oči čitaju sljedeću riječ ili broj dok misli još nisu obradile prethodnu, pri čemu dolazi do pogrešaka u čitanju i računanju.²,³ Drugim riječima, dijete ima teškoće sa zanemarivanjem ometajućih i manje važnih podražaja i misli.²,³,4 To može dovesti do slabije organiziranosti i učestalog odrađivanja obaveza u zadnji čas jer dijete može odgađati započinjanje zadatka pronalaskom raznih zadataka koje „mora“ obaviti prije toga, poput šiljenja olovke ili odlaska po sok.² Dijete može imati i poteškoća u organizaciji na način da učestalo ne može pronaći stvari koje su mu potrebne, poput pribora za školu, ne stiže u potrebnom vremenu napisati školsku zadaću ili zaboravlja dogovorene obaveze ili aktivnosti.
S druge strane, može se javiti tzv. hiperfokus, pri čemu dijete s ADHD-om može dulje vrijeme, čak satima, biti usmjereno na određenu aktivnost koja mu je zanimljiva, kada mu može biti izrazito teško odvratiti pažnju i preusmjeriti ga na neki drugi zadatak ili aktivnost.² Roditelji i ostale osobe u okolini mogu se pitati kako to da dijete u nekoj aktivnosti može biti toliko usmjereno i mirno, dok se u drugima nikako ne može koncentrirati. Hiperfokus se javlja u situacijama kada je dijete motivirano iznutra², odnosno kada ga sadržaj kojim se bavi istinski zanima i ta aktivnost u njemu budi osjećaj ugode. Budući da je hiperfokus manje poznati simptom ADHD-a, roditelji mogu misliti da je dijete neposlušno ili lijeno te ne prepoznaju da su u pozadini ovakvog ponašanja teškoće s održavanjem pažnje.
Zbog toga što mogu pokazivati ponašanja poput upadanja u riječ ili odavati dojam da ne slušaju osobu koja im se obraća, mnogi vršnjaci i odrasle osobe iz okoline mogu imati negativan dojam o djeci s ADHD-om. Mogu za njih reći da su lijena ili neposlušna, da nisu oprezna, zrela ili odgovorna ili da su nepristojna. Takav manjak razumijevanja okoline, kao i vlastita svijest o tome da ne funkcionira na isti način kao svoji vršnjaci, može kod djeteta dovesti i do pojave drugih psihičkih smetnji. Djeca s ADHD-om mogu patiti od eksternaliziranih ili internaliziranih poremećaja, kao i od poremećaja učenja, a mogu pokazivati i znakove autizma.³ Također, simptomi ADHD-a mogu rezultirati nižim uspjehom u školi.
Uz ADHD se često spominje i ADD (engl. Attention Deficit Disorder), odnosno poremećaj pažnje bez hiperaktivnosti², a koji ljudi često koriste kao sinonim za ADHD. Najnovija literatura prepoznaje tri podtipa ADHD-a: dominantno nepažljivi, dominantno hiperaktivno-impulzivni i kombinirani tip³, zbog čega se dijagnoza ADD-a sve više napušta jer dominatno nepažljivi podtip ADHD-a obuhvaća simptome koje ona opisuje. Taj podtip, koji uključuje teškoće s pažnjom, koncentracijom i pamćenjem, češći je kod djevojčica, dok se kod dječaka javlja izraženije agresivno ponašanje, impulzivnost i pojačana aktivnost – ponašanja koja su uočljivija i češće shvaćena kao obilježja značajna za dijagnozu.²,³,4 Zbog toga je uvriježeno mišljenje da je ADHD češći među dječacima nego među djevojčicama, iako neka istraživanja pokazuju jednaku zastupljenost među rodovima.³,4
Istraživanja nam govore da je ADHD neurorazvojni poremećaj – postoje biološke razlike između djece koja imaju ADHD i djece koja ga nemaju.¹,³ Teškoće karakteristične za ADHD rezultat su drugačijeg razvoja i funkcioniranja živčanog sustava, gdje mozak djece koja imaju ADHD sazrijeva nešto sporije: ona će moći sve što mogu i druga djeca, ali nešto kasnije u razvoju. Zbog toga što se radi o razvojnom poremećaju, u pravilu neki znakovi uvijek postoje od malih nogu – iako se ADHD može dijagnosticirati u različitim životnim dobima, osoba ne može razviti ovaj poremećaj npr. u srednjoj školi, već se smatra da je s njime rođena. Ono što se može dogoditi jest da osoba kroz svoje odrastanje uz pomoć roditelja i okoline pronalazi načine da uspješno kompenzira svoje teškoće, a u nekom joj trenutku to više ne uspijeva i tada se poremećaj prepozna.
U predškolskoj dobi djecu s ADHD-om često se opisuje kao izraženijeg temperamenta i aktivniju.³ Polazak u školu pred djecu postavlja nove izazove i tada odstupanja u ponašanju, poput nemogućnosti zadržavanja pažnje puni školski sat, mogu postati vidljivija. U kasnijem djetinjstvu zbog povećanja opsega školskog gradiva djetetu postaje sve teže nositi se s obavezama te dotad neopaženi ADHD može izaći na vidjelo.² Ulaskom u adolescenciju, iako poremećaj ne nestaje, može doći do smirivanja ili promjene simptoma:³ primjerice, teškoće s pažnjom i impulzivnost često postaju izraženije, dok se hiperaktivnost smanjuje. Zahtjevnija svakodnevica i promjena simptoma mogu kod adolescenata dovesti do pojave nekih novih ponašanja. Tako se kod adolescenata s ADHD-om mogu javiti npr. manjak motivacije i odgovornosti, slabiji školski uspjeh, promjenjivost interesa, učestalo mijenjanje prijatelja, nisko samopoštovanje, anksioznost, depresija, češća konzumacija alkohola i ostalih psihoaktivnih tvari te rizična ponašanja.² Neka istraživanja pokazuju da mlade osobe koje se nose s ADHD-om mogu biti u većem riziku za neodgovorno i nepažljivo ponašanje u prometu.³ Ovaj poremećaj ne nestaje s odrastanjem, ali u odrasloj dobi može izgledati nešto drukčije, o čemu ćemo uskoro pisati.
Dijagnoza i tretman
Sama pojava ovdje opisanih simptoma nije dovoljna da bi se postavila dijagnoza ADHD-a. Za to je potrebna obrada multidisciplinarnog tima koja uključuje klinički intervju, medicinski pregled, primjenu psihologijskih testova te po potrebi dodatnu obradu.² Tretman ADHD-a nije liječenje, nego pružanje uvjeta i alata koji djetetu omogućuju bolje funkcioniranje (što ponekad uključuje i upotrebu lijekova kako bi se umanjili simptomi).²,³ Rad s djetetom može uključivati aktivnosti usmjerene na promjenu djetetova ponašanja, sudjelovanje u grupnoj terapiji s vršnjacima sličnih teškoća, ali i individualnu psihoterapiju. Važno je djetetu i njegovoj obitelji pružiti odgovarajuće smjernice, pomoć i podršku te educirati roditelje o tome kako da pristupe svome djetetu i omoguće mu optimalne uvjete za rast i razvoj. U osiguravanju takvih uvjeta važna je suradnja roditelja i drugih odraslih osoba uključenih u život djeteta, poput učitelja ili odgojitelja. Roditelji trebaju biti svjesni potreba i sposobnosti svojeg djeteta te mu znati postaviti granice. Za dijete koje odrasta s ADHD-om važno je da ima podršku okoline te da ga netko usmjerava, stvara strukturu i potiče ga na ulaganje truda.
Ako ste u opisima ovog poremećaja prepoznali dijete iz svoje okoline, pozivamo vas da nam se javite na [email protected] i podijelite s nama svoja pitanja i brige. Više o odgajanju djeteta koje ima ADHD možete čuti u ovom govoru kliničkog psihologa dr. sc. Russella A. Barkleyja, jednog od vodećih stručnjaka na ovu temu.
Za kako si? napisala Helena Vučković, mag. psych.
Literatura
¹ Kocijan-Hercigonja, D., Buljan-Flander, G. i Vučković, D. (2004). Hiperaktivno dijete: uznemireni roditelji i odgajatelji. Naklada Slap.
² Hercigonja Novković, V. i Kocijan-Hercigonja, D. (2022). ADHD: od predrasuda do činjenica. Egmont.
³ Wicks-Nelson, R. i Israel, A. C. (2021). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja djece i adolescenata. S dopunama iz DSM-a-5. Naklada Slap.
4 Dodig-Ćurković, K. i Kralik, K. (Ur.) (2013). Psihopatologija dječje i adolescentne dobi. Svjetla grada.
