Jeste li unutar obitelji ili grupe prijatelja primijetili kako dvoje ljudi na istu situaciju reagira drukčije i kako ona na njih ostavlja različite posljedice? Primjerice, ako član obitelji završi u bolnici, neki njegovi bližnji osjete brigu, no vjeruju da će sve biti u redu, dok druge ta vijest toliko pogodi da ne mogu nastaviti obavljati svakodnevne aktivnosti kao što su odlazak u školu ili na posao. Ta dva člana obitelji razlikuju se, između ostalog, prema svojoj psihološkoj otpornosti, koja se iskazuje u ovakvim i sličnim stresnim životnim situacijama.

 

Psihološku otpornost možemo definirati kao „proces i rezultat uspješnog prilagođavanja teškim ili izazovnim životnim iskustvima, posebice kroz psihičku, emocionalnu i ponašajnu fleksibilnost te prilagodbu unutarnjim i vanjskim potrebama“.¹ Drugim riječima, psihološka je otpornost naša mogućnost da se uspješno nosimo sa životnim krizama, odnosno njima prilagodimo i zaštitimo se od njihovih negativnih posljedica. Psihološki otporniji ljudi lakše održavaju psihičko zdravlje tijekom prolaska kroz teško životno razdoblje te se brže vraćaju u stanje u kojem su bili prije krize. Ipak, to ne znači da oni ne doživljavaju npr. brigu za svog bližnjeg koji je bolestan (ili bilo koje druge neugodne emocije), već da se oni s njima suočavaju na zdraviji način od ljudi s manje razvijenom otpornosti. Psihološki otporniji ljudi će prilikom susreta s izazovnim situacijama lakše pronaći načine za regulaciju svojih emocija. S druge strane, kod ljudi s manje razvijenom otpornosti češće će doći do negativnih posljedica koje ne doprinose efikasnom rješavanju nastale krize, kao što su katastrofiziranje o mogućim ishodima situacije i manjak mogućnosti regulacije neugodnih emocija.

 

Što utječe na našu psihološku otpornost?

Kada govorimo o psihološkoj otpornosti, u taj pojam ubrajamo više različitih vještina, individualnih karakteristika i sposobnosti koje osoba treba razvijati kako bi povećala otpornost na izazovne životne situacije. To znači da se ne možemo usredotočiti na poboljšanje samo jedne naše sposobnosti, već da psihološka otpornost uključuje rad na usvajanju i poboljšanju različitih vještina, a može uključivati i rad na raznim aspektima ličnosti.

Pogled na svijet jedan je od važnijih sastavnica psihološke otpornosti. Osobe s pozitivnijim pogledom na svijet i situaciju u kojoj se nalaze lakše će se suočiti sa svojim trenutnim stanjem. Iako je ponekad teško pronaći svijetlu točku u neugodnoj situaciji, povećavanjem vlastite psihološke fleksibilnosti, uvježbavanjem optimizma ili promjenom načina na koji sagledavamo i tumačimo situaciju (što je temelj rada u kognitivno-bihevioralnoj terapiji) može nam biti lakše izaći iz kruga crnih misli.

Socijalna podrška pokazala se jednim od važnijih čimbenika kod osnaživanja otpornosti.²^,³ Prolazak kroz teška životna razdoblja bit će olakšan čvrstim vezama s osobama koje nam mogu pružiti emocionalnu podršku i utješiti nas, ali i sudjelovati u rješavanju problema (primjerice, drugim pogledom na situaciju ili idejom kako je razriješiti). Aktivan rad na održavanju bliskih odnosa doprinijet će osjećaju da se imamo na koga osloniti u trenucima krize, ali bit će i izvor ugodnih emocija, koje su također bitne za osnaživanje otpornosti.

Prisutnost ugodnih emocija olakšava nošenje s teškim životnim situacijama i doprinosi osnaživanju otpornosti. Pokazalo se da psihološki otpornije osobe zbog većeg doživljavanja ugodnih emocija imaju manju vjerojatnost razviti depresivne simptome nakon doživljene krize⁴ i iskusiti neugodne emocije nakon stresnih događaja.⁵ Stoga je jedan od načina osnaživanja psihološke otpornosti i povećanje svakodnevnih ugodnih emocija. To se može postići jednostavnim aktivnostima, kao što je šetnja u prirodi, druženje s bližnjima ili sudjelovanje u bilo kojoj aktivnosti koja u nama budi ugodu. Uz poticanje ugodnih emocija, pokazalo se i kako je regulacija svih vrsta emocija bitna za održavanje i osnaživanje otpornosti. To znači da će nam i tehnike pomoću kojih ćemo, primjerice, kontrolirati ljutnju u frustrirajućim situacijama pomoći kod uspješnog prolaska kroz krizu.

Osim regulacije emocija, regulacija ponašanja također se pokazala važnom. U školskom okruženju, gdje psihološka otpornost može služiti kao zaštitni čimbenik u situacijama neuspjeha, pokazalo se kako je važno razvijati vještine učenja iz vlastitih pogrešaka i postavljanja ciljeva.⁶ Ovakvi nalazi ističu na kojim je vještinama bitno raditi kod učenika koji pokazuju slabiji uspjeh u nekim školskim predmetima, ali i kod učenika koji imaju izraženiji perfekcionizam, odnosno potrebu da u svakom školskom zadatku ostvare najbolji mogući uspjeh. Iako se na prvi pogled može činiti kako im to nije potrebno zbog odličnih rezultata koje često postižu, rezultate koji se nastavnicima ili drugim odraslima čine izvrsnima, perfekcionisti mogu vidjeti kao nedovoljno dobre, što im može predstavljati neuspjeh i izazivati neugodne emocije.

Vjerovanje u sebe i svoje sposobnosti još je jedan važan aspekt psihološke otpornosti. Osobe s višim samopouzdanjem pokazuju veću otpornost³, a isto se pokazalo i za osobe s većom samoefikasnosti⁷, odnosno vjerovanjem u to da posjeduju sposobnosti potrebne za izvršavanje nekog zadatka. Takvi nalazi ukazuju na to da je upravo naše vjerovanje u to da možemo prebroditi teško razdoblje bitno u suočavanju s takvim životnim razdobljem.

Navedeni čimbenici samo su neki od onih koji doprinose osnaživanju psihološke otpornosti. Mogućnost da se uspješnije nosimo sa stresnim životnim događajima ne može se razviti radom na samo jednom aspektu vlastite osobnosti, već je potrebno uzeti u obzir više čimbenika, sagledati kod kojih od njih postoji prostor za napredak te (ako je potrebno u suradnji sa stručnom osobom) aktivno raditi na njihovom poboljšanju. Isto kao i optimizam, pokazalo se da se vještine koje pridonose uspješnijoj prilagodbi mogu naučiti i osnažiti kroz život. Stoga, iako nam se može činiti da su neki ljudi urođeno otporniji na negativne posljedice stresnih događaja, moguće je razvijati i jačati svoju otpornost tijekom života.

Osim iz spomenutih istraživanja, ponešto o psihološkoj otpornosti možemo naučiti i od zrelijih ljudi s mnoštvo iskustva prolaska kroz životne krize. Na tu ideju došla je i grupa istraživača koja je provela razgovore sa stogodišnjacima s područja Velike Britanije. Analize razgovora s njima pokazale su da sljedeće strategije suočavanja olakšavaju prolazak kroz teška životna razdoblja⁸:

• preoblikovanje životnih događaja u nešto pozitivno
• prihvaćanje stvari koje ne možemo promijeniti
• pronalaženje načina za kontroliranje brige i anksioznosti (primjerice, razgovorom s bližnjim ili stručnom osobom, vježbanje mindfulnessa)
• razvijanje psihološke fleksibilnosti
• iskorištavanje prilika za osobni napredak (stjecanjem novih znanja, vještina i iskustava).

 

Razvijena psihološka otpornost poželjna je karakteristika pojedinca koja može uvelike povećati kvalitetu života. No, ideja kako uvijek trebamo ostati snažni i sabrani tijekom životnih poteškoća nije realna niti izvediva. Svatko će se od nas u životu susresti sa situacijom u kojoj će nam nedostajati snage za uspješno suočavanje s problemima. Ti trenutci nisu pokazatelji da smo slabi ili da je trud uložen u razvijanje osobnih vještina bio uzaludan, već da smo svi mi ljudi koji imaju svoje dobre i loše dane. U takvim situacijama pokušajte pronaći aktivnosti koje će vas opustiti i omogućiti vam da se kratko odmaknete od problema. Ako vam je tijekom takvog razdoblja potrebna podrška, slobodno nam se možete javiti na [email protected].

 

Za kako si? napisala Matea Gugo, univ. bacc. psych.

 

---

Literatura

¹ American Psychological Association. (bez datuma). Resilience. U APA Dictionary of Psychology. https://dictionary.apa.org/resilience

² Meredith, L. S., Sherbourne, C. D., Gaillot, S. J., Hansell, L., Ritschard, H. V., Parker, A. M. i Wrenn, G. (2011). Promoting Psychological Resilience in the U.S. Military. Rand health quarterly, 1(2), 2.

³ Legault, L., Anawati, M. i Flynn, R. (2006). Factors favoring psychological resilience among fostered young people. Children and Youth Services Review, 28(9), 1024–1038.

⁴ Fredrickson, B., Tugade, M., Waugh, C. i Samanez-Larkin, G. (2003). What Good Are Positive Emotions in Crises? A Prospective Study of Resilience and Emotions Following the Terrorist Attacks on the United States on September 11th, 2001. Journal of Personality and Social Psychology, 84(2), 365–376.

⁵ Ong, A. D., Bergeman, C. S., Bisconti, T. L. i Wallace, K. A. (2006). Psychological resilience, positive emotions, and successful adaptation to stress in later life. Journal of Personality and Social Psychology, 91(4), 730–749.

⁶ Artuch-Garde, R., González-Torres, M. d. C., de la Fuente, J., Vera, M. M., Fernández-Cabezas, M. i López-García, M. (2017). Relationship between resilience and self-regulation: A study of Spanish youth at risk of social exclusion. Frontiers in Psychology, 8.

⁷ Gu, Q. i Day, C. (2007). Teachers resilience: A necessary condition for effectiveness. Teaching and Teacher Education, 23(8), 1302–1316.

⁸ Hutnik, N., Smith, P. i Koch, T. (2016). Using cognitive behaviour therapy to explore resilience in the life‐stories of 16 UK centenarians. Nursing Open, 3(2), 110–118.