Otišla sam na putovanje s djecom i suprugom. U to su vrijeme mediji izvještavali o slučaju oca koji je ubio svoje dvoje djece. Dok sam čitala tu priču, razmišljala sam o tome što bi osobu moglo nagnati na takav čin. Taj je čovjek pokušao počiniti samoubojstvo nakon svog zločina i sjetila sam se drugih priča u kojima je roditelj prvo ubio djecu prije no što je sebi oduzeo život. Neko sam se vrijeme mogla uvjeriti da ja to nikada ne bih učinila. Ljudi koji učine takvo što su bolesni, jako bolesni, a ja nisam bila depresivna. Međutim, nekoliko dana prije kraja našeg putovanja počela sam plakati bez nekog „dobrog“ razloga, osim neugodnih i neželjenih misli koje sam doživljavala. I tada sam shvatila: nekontrolirano sam plakala, dakle depresivna sam. Ako sam depresivna, postoji mogućnost da ću ubiti svoju djecu ako ikada odlučim počiniti samoubojstvo. Nisam prespavala nijedan sat do kraja putovanja jer sam bila prestravljena i uvjerena da ću na neki način nauditi svojoj djeci.
Plakala sam cijelim putem kući. Opraštala sam se od svoje djece jer sam bila sigurna da ih više nikad neću vidjeti. Grlila sam ih i ljubila. Govorila sam im da ih volim više od svega na svijetu i da ću se prijaviti nadležnim vlastima kako bih spriječila da im se išta dogodi. Bilo je grozno. Nikad, nikad im nisam htjela nauditi.¹
U prethodnom članku pisali smo o opsesivno-kompulzivnom poremećaju (OKP) koji karakteriziraju neželjene i uznemirujuće prisilne misli (opsesije) koje kod oboljelih izazivaju anksioznost te ritualne radnje (kompulzije) koje tu anksioznost smanjuju. Može biti lako prepoznati da osoba boluje od OKP-a ako određen broj puta provjerava je li zaključala vrata ili provodi sate tuširajući se, no ovaj poremećaj ne izgleda uvijek isto. Opsesivni poremećaj ili „čisti O“ naziv je za oblik OKP-a za koji se može činiti da sadrži samo opsesije, ali ne i kompulzije.² Kao i kod „klasičnog“ OKP-a, osobe koje imaju „čisti O“ doživljavaju neželjene prisilne misli koje su uznemirujuće i stvaraju anksioznost. Te misli najčešće uključuju nešto što je suprotno vrijednostima, vjerovanjima, moralu ili ličnosti osobe, zbog čega izazivaju snažnu uznemirenost. Neželjene se misli uglavnom javljaju kao impuls; primjerice, osoba dok reže kruh pomisli da bi nožem mogla ubosti partnera/icu, a zatim se javlja strah od toga da će doista „poslušati“ taj impuls iako to ne želi učiniti. Najčešće teme neželjenih misli kod „čistog O“ uključuju:³
- strah da će ozlijediti sebe ili druge
- strah da će učiniti nešto što nije u skladu s njihovom religijom, počiniti grijeh ili blasfemiju
- neželjene intruzivne misli vezane uz romantični odnos – osoba promišlja o tome voli li stvarno partnera/icu, je li privlačna partneru/ici, jesu li kompatibilni, je li partner/ica prava osoba za nju
- snažna anksioznost oko seksualne orijentacije, strah da je zapravo homoseksualna
- neželjene seksualne misli vezane uz djecu, odnosno strah da je zapravo pedofil.
Ovaj poremećaj kod oboljelih može izazivati veliku patnju jer osoba traži definitivan odgovor na svoje strahove koji najčešće ne postoji. Osobe koje imaju „čisti O“ mnogo vremena provode razmišljajući zašto imaju te misli, znači li to da su loše osobe i koliko je vjerojatno da će doista učiniti to čega se boje. Zbog toga mnogo promišljaju o što ako pitanjima i traže dokaze da neće napraviti ono o čemu razmišljaju. Kada nađu neki odgovor, anksioznost izazvana prisilnom misli privremeno se umiri.4 Zbog toga ruminacija o uzrocima prisilnih misli, „poništavanje“ neželjenih misli ponavljanjem „dobrih“ misli i ostali načini na koje oboljele osobe pokušavaju umiriti svoju anksioznost zapravo imaju ulogu kompulzije. Mentalne kompulzije mogu uključivati brojanje, izgovaranje „sretnih fraza“, „premotavanje“ događaja ili razgovora, pregledavanje prošlosti i analiziranje zašto osoba ima određenu opsesiju.4 „Čisti opsesivni poremećaj“ i opsesivno-kompulzivni poremećaj u suštini su isto stanje – razlika je u vidljivosti kompulzija koje su kod „čistog O“ mentalne i stoga manje primjetne², pa se ponekad nazivaju i „skrivenim“ kompulzijama. Kada se opsesivna misao gotovo trenutačno pretvori u mentalnu kompulziju, teško ih je razlikovati i zato se može činiti da osoba ima samo opsesije, no „čisti O“ smatra se nepotrebnim nazivom5 – radi se o drukčijem iskazivanju istog poremećaja.
Prisilne misli često uključuju bojazan da će osoba učiniti nešto moralno neprihvatljivo, zbog čega oboljelima može biti teško povjeriti drugima da doživljavaju takve misli. Dodatno, zbog toga što su kod „čistog O“ kompulzije najčešće mentalne, ponekad ih je teško prepoznati te se oboljele osobe ne pronalaze uvijek u opisima opsesivno-kompulzivnog poremećaja, zbog čega ne potraže pomoć ili je potraže misleći da imaju neku drugu psihičku smetnju. I stručnjacima psihičkog zdravlja ponekad promakne ispitati ima li osoba mentalne kompulzije, a važno je prepoznati da one postoje jer se poremećaj neće razriješiti ako se tretiraju samo opsesivne misli.
Ovaj se oblik OKP-a liječi kao i „klasični“ OKP – najčešće kombinacijom kognitivno-bihevioralne terapije i farmakoterapije. U terapiji „čistog O“ radi se na prihvaćanju neizvjesnosti umjesto nastojanja da se osoba pod svaku cijenu uvjeri da neće napraviti ono čega se boji. Za razliku od opsesija, kompulzije su voljne misli čija je svrha da neutraliziraju neugodne osjećaje izazvane opsesijom i kao takve ih možemo kontrolirati, pa možemo i nastojati da ne upadnemo u krug ruminacije i traženja dokaza protiv opsesije.4 S vremenom oboljele osobe nauče prihvatiti tu neizvjesnost i anksioznost koju doživljavaju se smanjuje. Osim stručne pomoći, korisne mogu biti i tehnike opuštanja te redovita tjelovježba.
Voljeli bismo naglasiti da svi ponekad imamo neželjene prisilne misli ili intruzivne misli. Prirodno ih je povremeno doživljavati, kao i biti uznemiren kad ih doživimo, ali većina ljudi se ne „uhvati“ u začarani krug brige o tome hoće li se te misli ostvariti i može li spriječiti da se ostvare. Razlika između uobičajenog doživljavanja neželjenih misli i opsesivno-kompulzivnog poremećaja jest u njihovom intenzitetu i učestalosti te u razini ometanja svakodnevnog života. Umjesto da ih brzo odbace kao čudne ili smiješne, osobe koje imaju ovaj poremećaj troše znatne količine vremena na analiziranje i „neutraliziranje“ svojih opsesivnih misli, osjećaju veliku patnju i često mijenjaju svoje navike kako bi smanjile uznemirenost koju im misli izazivaju ili spriječile da im se takve misli opet jave.
Ako se prepoznajete u opisu ovog poremećaja i potrebna vam je podrška ili ako imate dodatnih pitanja vezanih za „čisti O“, naš vam je sandučić uvijek dostupan na [email protected].
Literatura
¹ Anxiety Canada. (bez datuma). Pure O – My Lived Experience – Part II. https://www.anxietycanada.com/articles/pure-o-my-lived-experience-part-ii/
² OCD-UK. (bez datuma). Does Pure O Exist? https://www.ocduk.org/ocd/pure-o/
³ Levy, J. i Weiner, J. (bez datuma). Pure O: An Exploration into a Lesser-known Form of OCD. Made of Millions. https://www.madeofmillions.com/articles/pure-o-an-exploration-into-a-lesser-known-form-of-ocd
4 Thornton, P. (2019). Demystifying Mental Compulsions and “Pure-O”. Anxiety & Depression Association of America. https://adaa.org/learn-from-us/from-the-experts/blog-posts/consumer/demystifying-mental-compulsions-and-pure-o/
5 Williams, M. T., Farris, S. G., Turkheimer, E., Pinto, A., Ozanick, K., Franklin, M. E., Liebowitz, M., Simpson, H. B. i Foa, E. B. (2011). The Myth of the Pure Obsessional Type in Obsessive-Compulsive Disorder. Depression and Anxiety, 28(6), 495-500.
