U prethodnim smo se člancima bavili time što je to tjelesni dismorfni poremećaj (engl. body dysmorphic disorder, BDD), a u ovom ćemo se članku osvrnuti na to kako se nositi s njime. Većina ljudi koja boluje od BDD-a ne traži psihološku pomoć, već seže za naoko lakšim ili bržim rješenjima problema poput kirurških, dermatoloških ili stomatoloških tretmana kako bi pokušali popraviti percipirane nedostatke u izgledu.¹ Spomenuti tretmani najčešće ne pomažu u rješavanju problema, već ga samo pogoršavaju jer nisu riješili suštinu problema – nije problem u tjelesnom izgledu, već u vlastitoj percepciji toga tijela. S druge strane, kognitivno-bihevioralna terapija i farmakoterapija u znanstvenim su se istraživanjima pouzdano pokazale učinkovitima.
Korištenje lijekova u tretmanu BDD-a određuje psihijatar. Također, ne postoje lijekovi koji se koriste specifično i isključivo za BDD, no jedan se tip antidepresiva pokazao učinkovitim. Njegovo korištenje pomaže u olakšavanju opsesivnih (prisilnih) misli i kompulzivnih (učestalih, ponavljajućih) ponašanja te u ublažavanju simptoma anksioznosti i depresivnosti koje se često javljaju uz BDD. Bitno je naglasiti važnost farmakoterapije, pogotovo u situacijama kada je BDD toliko izražen da značajno ometa osobu u svakodnevnom funkcioniranju, odnosno kada osoba zbog izraženosti simptoma nije u stanju obavljati svakodnevne zadatke. Kada je osoba opuštenija, s manje prisutnih ili slabije izraženih simptoma, lakše će sudjelovati u kognitivno-bihevioralnoj terapiji te će biti u stanju pratiti zahtjeve koji se tijekom terapije pred nju stavljaju. No, što je to kognitivno-bihevioralna terapija i kako se koristi u radu s oboljelima od BDD-a?
Kognitivno-bihevioralna terapija, KBT, (engl. Cognitive Behavioural Therapy, CBT) zasniva se na suradničkom trudu terapeuta i klijenta kako bi klijent mogao naučiti promijeniti način razmišljanja i djelovanja u smjeru doživljavanja boljeg raspoloženja.² Dio naziva „kognitivno“ odnosi se na ono što se događa unutar uma pojedinca (misli, slike, sjećanja ili procesi poput proživljavanja negativnih misli ili briga). Dio naziva „bihevioralna“ odnosi se na ono što pojedinac čini, njegove radnje (npr. izbjegava, bježi od nečeg ili pak impulzivno i bez razmišljanja ulazi u neke situacije). Pojedinci s BDD-om pokazuju pristranost prilikom obraćanja pažnje pa se pretjerano fokusiraju na manje aspekte izgleda umjesto da gledaju širu sliku zbog čega često precjenjuju značenje i važnost percipiranih tjelesnih nesavršenosti. Ovdje je važno naglasiti kako je ta nesavršenost jedino u „oku“ same osobe jer ljudi iz okoline često niti ne primjećuju tu istu nesavršenost. Također, veća je vjerojatnost da ti pojedinci interpretiraju manje nedostatke (npr. percipiranu asimetriju nosa) kao velik osobni nedostatak (Ako je moj nos iskrivljen, ja ne mogu biti voljen/a). Samoporažavajuće interpretacije potiču neugodne osjećaje (anksioznost, sram, tugu) koje pojedinci pokušavaju ublažiti ritualima (prekomjerno provjeravanje u ogledalu, traženje kirurških zahvata i sl.). No, rituali i izbjegavanje mogu samo privremeno smanjiti neugodne osjećaje dok dugotrajno izbjegavajuće ponašanje dovodi do smanjenja funkcioniranja osobe zbog čega se često javlja patnja i izoliranost.
KBT za BDD obično počne procjenom i psihoedukacijom tijekom koje terapeut objašnjava načela KBT-a i objašnjava kako će tretman izgledati. Neke od tehnika koje se koriste u tretmanu BDD-a jesu kognitivne strategije, izlaganje i prevencija rituala, rad na percepciji (engl. perceptual retraining) i prevencija ponovnog javljanja poremećaja.
Kognitivne strategije uključuju prepoznavanje neprilagođenih misli, njihovo procjenjivanje i stvaranje alternativnih misli koje su prilagođenije situaciji. Terapeuti predstavljaju klijentima česte pogreške u razmišljanju koje se javljaju u BDD-u poput „sve ili ništa razmišljanja“ (Ovaj ožiljak čini me potpuno odvratnom) ili „čitanja misli“ (Znam da moja djevojka želi da imam bolju kožu). Takve se pogreške javljaju jer mi svijet percipiramo i interpretiramo u skladu sa svojim prijašnjim iskustvima (ponajprije iskustvima u djetinjstvu) tako da često tijekom života usvajamo negativne obrasce razmišljanja i mislimo kako je to jedini i ispravni način. To možete zamisliti kao da nosite krivu dioptriju pa vam se sve čini pomalo zakrivljeno i mutno. Ovdje je važno reći da svi radimo pogreške u razmišljanju, odnosno nitko nije cijepljen protiv njihova javljanja. Nakon što se klijentu pojasni što su to pogreške u razmišljanju, potiče ga se da prati svoje misli koje se osnivaju na izgledu te da prepoznaju pogreške u razmišljanju koje im se javljaju. Nakon što osoba postane dovoljno vješta u prepoznavanju tih misli, idući je korak procjenjivanje njihove valjanosti. Drugim riječima, mogli bismo reći da dovodimo te misli pred sud i tražimo dokaze koji idu u prilog kao i one koji ne idu u prilog toj misli. To možemo raditi jer naše misli nisu činjenice, nego su podložne preispitivanju zbog čega ih možemo zamijeniti nekom drugom ako nam prva misao stvara nelagodu (i temeljena je na manjku realnih dokaza!). Nakon što je klijent postao vješt u prepoznavanju i zamjeni tih negativnih uvjerenja vezanih za izgled, razmatraju se dublja, bazična uvjerenja. Učestala bazična uvjerenja u BDD-u uključuju Ja sam nevoljen/a ili Ja sam neprikladan/na.
Izlaganje i prevencija rituala
Prvi korak u korištenju ove tehnike jest identifikacija klijentovih rituala (npr. pretjerano provjeravanje u ogledalu) i izbjegavajućih ponašanja (npr. izbjegavanje vožnje tramvajem ili odlaska na druženje) te bi zajedno trebali razgovarati o ulozi rituala i izbjegavajućih ponašanja u održavanju njegovih simptoma. Nakon toga terapeut i klijent zajedno rade popis situacija koje izazivaju anksioznost zbog čega ih klijent izbjegava, i to od one koja izaziva najmanje anksioznosti do one koja izaziva najviše anksioznosti i gotovo uvijek se izbjegava. Klijenti često izbjegavaju dnevne aktivnosti ili aktivnosti koje bi mogle otkriti njihove nedostatke. Izlaganja takvim situacijama trebala bi biti najprije blago do srednje izazovna s visokom vjerojatnošću uspjeha. Primjerice, ako nekome blagu anksioznost izaziva odlazak u kupovinu jer tamo nema puno poznatih ljudi koji bi mogli primijetiti nedostatak na nosu koji klijenta iznimno muči, tada bi zadatak na terapijskom susretu bio otići u dućan i izložiti se toj situaciji. Kroz takvo izlaganje osoba najčešće ruši vlastite katastrofične pretpostavke oko toga što će se dogoditi ako otiđe u kupovinu. Sjetite se da se situacije u našim glavama gotovo uvijek čine puno strašnijima nego što one na kraju budu. Kako bi umanjili čestinu korištenja rituala, klijente se potiče da prate učestalost i kontekst u kojima se oni pojavljuju. Terapeut tada uči klijenta strategijama kako ukloniti rituale ili da im se opire (čekanje prije nego se pogleda u ogledalo) ili da ih umanji (nošenje manje šminke u javnosti). Cilj izlaganja i prevencije rituala jest pomoći pacijentima uvježbati podnošenje uznemirenosti i steći nove informacije kako bi procijenili svoja negativna vjerovanja i zamijenili ih korisnijim uvjerenjima.
Rad na percepciji (engl. perceptual retraining)
Pojedinci s BDD-om često imaju složen odnos s ogledalima i reflektirajućim površinama. Obično se klijenti usredotočuju samo na one dijelove tijela koji ih brinu i približe se ogledalu, što povećava percipirane nedostatke i održava neprilagođena BDD uvjerenja i ponašanja. Rad na percepciji pomaže osvijestiti izobličenu percepciju slike tijela i pomaže klijentima u zdravijim ponašanjima vezanim uz ogledalo (da se previše ne približavaju ogledalu ili da ih ne izbjegavaju u potpunosti). Umjesto kritičkog samogovora (Moj nos je velik i nepravilan), tijekom rada na percepciji (engl. perceptual mirror retraining), klijenti uče sebe opisivati objektivnije (Postoji mala kvrga na vrhu mog nosa). Klijente se ohrabruje da uvježbavaju obraćanje pažnje na ostale stvari u okolini (npr. tema razgovora, kakvog je okusa jelo koje jedu), odnosno odvraća ih se od pretjeranog usmjeravanja pažnje na vlastiti izgled.
Prevencija ponovnog javljanja poremećaja
Tretman završava ojačavanjem klijenta i usmjeravanjem na rješavanje problema s kojima će se potencijalno susresti u budućnosti, a sve u svrhu prevencije ponovnog javljanja poremećaja. Terapeuti tako pomažu klijentima da predvide i učinkovito odgovore na nadolazeće izazove (npr. započinjanje fakulteta, intervju za posao). Preporuka je da osoba na tjednoj bazi odvoji vrijeme za sebe kako bi napravila pregled vještina i postavila nadolazeće ciljeve vezane za nošenje s BDD-om.
Postoje zaista razne tehnike pomoći za pojedince s BDD-om te svatko može pronaći nešto što njemu odgovara. Stoga, prvi je korak potražiti pomoć i suočiti se s teškoćom kako biste mogli živjeti ugodniji i ispunjeniji život. Ako imate potrebu razgovarati o ovoj temi, uvijek nam se možete javiti na e-adresu [email protected], naš vam je sandučić uvijek otvoren.
Za kako si? članak napisala Mirta Jakopović, univ. bacc. psych.
Literatura
¹ Hartmann, A., Greenberg, J. i Wilhelm, S. (bez datuma). A Therapist’s Guide for the Treatment of Body Dysmorphic Disorder. International OCD Foundation. https://bdd.iocdf.org/professionals/therapists-guide-to-bdd-tx/
² Body Dysmorphic Disorder Foundation. (bez datuma). Cognitive Behavioural Therapy (CBT). https://bddfoundation.org/support/getting-treatment/cognitive-behavioural-therapy/
