U nekoliko prethodnih članaka pisali smo o tome što su trauma i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Traumu smo opisali kao događaj koji predstavlja prijetnju osobnom integritetu i razoran je po svojoj prirodi, a posttraumatski poremećaj kao odgovor na takav događaj. Većina se ljudi tijekom nekog vremena oporavi od traumatskog iskustva i nema dugotrajnih posljedica, no određeni dio ljudi razvije posttraumatski stresni poremećaj. PTSP se može prepoznati po tome što osoba nakon traumatskog iskustva počne ponovno proživljavati traumu kroz sjećanja na nju, izbjegavati sve što je podsjeća na traumu i često je pretjerano pobuđena – kao da se priprema za borbu ili bijeg. Neke osobe mogu doživljavati sve od ovih simptoma, neke osobe kombinaciju, a neke samo jednu vrstu simptoma¹.

U ovom ćemo članku detaljnije proći još jedan oblik PTSP-a kojeg se do sada nismo dotaknuli, a to je kompleksni posttraumatski stresni poremećaj (c-PTSD). On obuhvaća neke dodatne simptome, a javlja se kao reakcija na dugotrajnu ili opetovanu traumu. Najčešći oblici traumatskih iskustava koji dovode do razvoja kompleksnog oblika posttraumatskog stresnog poremećaja su³:

• dugotrajno ili opetovano iskustvo zanemarivanja;
• dugotrajno ili opetovano iskustvo tjelesnog, emocionalnog ili seksualnog zlostavljanja;
• opetovano svjedočenje obiteljskom nasilju ili zlostavljanju;
• odrastanje sa skrbnicima koji su zastrašujući, nepredvidljivi ili preplavljujući;
• odrastanje sa skrbnicima koji boluju od ovisnosti ili neliječenih psihičkih poremećaja;
• otmica ili mučenje².

Vjerojatnost razvoja ovog poremećaja veća je što je traumatsko iskustvo dulje trajalo, što se ono odvilo u ranijoj dobi i što su traumatska iskustva brojnija. Uz to, veća je vjerojatnost razvijanja kompleksnih simptoma u slučaju da nije postojala mogućnost bijega ili izlaza iz traumatske situacije te ako je trauma posljedica djelovanja neke bliske osobe²^,³.

Uz osnovne simptome PTSP-a (ponovno proživljavanje traumatskog iskustva, izbjegavanje svega što podsjeća na traumu i simptoma pojačane pobuđenosti)¹, kompleksni oblik tog poremećaja očituje se u dodatnim ponašanjima i doživljajima kao što su²^,³:

• Emocionalne teškoće: teškoće u reguliranju emocija i u kontroli impulsa; dugotrajni osjećaji tuge, eksplozivna ili suzdržana ljutnja i bijes; osjećaj bezvrijednosti, kao „oštećena roba”; osjećaji bespomoćnosti, krivnje i srama; suicidalnost.
• Teškoće u odnosima s drugima: osjećaji izoliranosti ili različitosti od drugih ljudi; nepovjerenje prema drugima; izbjegavanje ili kritiziranje prijateljstava i bliskosti; pretjerana usmjerenost na izraze lica i emocije drugih kako bi se predvidjela „prijetnja”.
• Nepovjerenje prema svijetu: doživljavanje svijeta kao beznadnog, nepravednog i opasnog mjesta.
• Dezorijentirajući doživljaji i ponašanja: osjećaji odvojenosti od vlastitog tijela ili života (tzv. disocijacija, derealizacija i depersonalizacija); negiranje osjećaja; autodestruktivna ponašanja; zlouporaba droge ili alkohola.
• Tjelesne teškoće: glavobolja, vrtoglavice, kronične boli, probavne ili seksualne smetnje.

Ako nikada niste doživjeli traumu, neki od ovih doživljaja i ponašanja možda vam djeluju neprirodno ili strano, primjerice izbjegavanje i kritiziranje prijateljstava. Moguće je da ste nekad i upoznali osobu koja ima c-PTSD i pomislili kako je pretjerano pesimistična ili cinična. No, pokušajte zamisliti osobu koja svakodnevno svjedoči nasilju, primjerice živi u ratnom području, koja se osjeća optimistično, veselo i misli da je svijet mjesto puno nade. Zar to ne bi bilo neobično?

Ponašanja i osjećaji koje smo opisali prirodna su reakcija osoba koje su bile dugotrajno ili opetovano izložene traumatskim događajima. Samo jedno traumatsko iskustvo po svojoj je prirodi bolno i razarajuće, a ako se ono događa često, prirodno je da mogu nastati teškoće u odnosu prema sebi, prema svijetu i prema drugima. Uz to, neke od teškoća koje smo spomenuli mogu se razviti kao mehanizmi obrane od opasnosti kojoj je osoba izložena. Primjerice, osoba koja odrasta u obitelji u kojoj je nasilje uobičajena pojava zapravo svjedoči tome kako se bliski ljudi međusobno povrjeđuju. Zbog toga je prirodno razviti određeni strah ili nepovjerenje prema bliskosti kasnije u životu.

Oporavak od složenih traumatskih iskustava dugotrajan je i složen, stoga je često potrebno više od 20 sesija psihoterapije⁴. Međutim, ako imate neki oblik posttraumatskog poremećaja, u tih 20 sesija moguće je proraditi neke od emocija s kojima se suočavate već godinama. U tom smislu, psihoterapija ipak nije toliko dugotrajna kao kada biste se s tim emocijama nosili ostatak svog života. Pomoć postoji, koja je dokazana i temeljena na iskustvima ljudi koji su proživjeli intenzivna traumatska iskustva i oporavili se od njih. Trauma nikad ne napušta sjećanje, no snaga tog sjećanja slabi što se pojedinac više suočava s emocijama koje ono uzrokuje. Mogli bismo reći da je trauma na neki način doživotna, no njen utjecaj nad nama ne mora biti doživotan jer postoje dokazani načini za njezino svladavanje.

Neke od osnovnih tehnika za nošenje s traumatskim iskustvom opisali smo u ovom članku. Za nošenje sa simptomima kompleksnog oblika PTSP-a psihoterapeuti često primjenjuju integrativni pristup, u kojem kombiniraju nekoliko različitih oblika psihoterapije. Osim kognitivno-bihevioralne terapije i EMDR terapije⁵, o kojima smo više pisali u prethodno spomenutom tekstu, često se kombiniraju i dijalektičko-bihevioralna psihoterapija (DBT), mindfulness i tjelesna, tzv. somatska psihoterapija³.

• Dijalektičko-bihevioralna psihoterapija (DBT) je vrsta kognitivno-bihevioralne terapije koja polazi od načela da je potpuno prihvaćanje svog trenutnog stanja, kakvo god ono bilo, prvi korak prema promjeni i oporavku. Uključuje vježbanje mindfulnessa te rad na regulaciji emocija, toleranciji uznemirenosti i odnosu prema drugima.³ Originalno je osmišljena za tretiranje graničnog poremećaja ličnosti, no pokazala se uspješnom i u liječenju kompleksnih oblika PTSP-a.
• Somatska psihoterapija je terapija usmjerena na osvještavanje i reguliranje tjelesnih osjeta vezanih za stresnu reakciju. Usmjeravanjem na vlastito disanje i na napetost u tijelu klijenti lakše i učinkovitije podnose intenzivne doživljaje u trenucima kada ih preplave emocije.³ ⁶

Osim tretmana za simptome klasičnog PTSP-a, osobama koje pate od kompleksnog PTSP-a često je potreban dodatan tretman za depresivne i disocijativne simptome, a ponekad i tretman za zlouporabu droge ili alkohola kojima pokušavaju samostalno olakšati svoje složene simptome. Ipak, ne želimo da to ikoga obeshrabri. Svaki pojedinačni tretman je korak bliže ukupnom oporavku i vraćanju osjećaja kontrole koji je izgubljen traumatskim iskustvom.

Psihoterapeute dostupne za rad možete pronaći na stranici PsiHelp, a ako želite podršku u proradi traume ili niste sigurni doživljavate li kompleksni PTSP, možete se javiti i nama na [email protected].

 

Literatura

¹ Davison, G. C. i Neale, J. M. (2000). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja. Naklada Slap.

² Chu, J. A. (2011). Rebuilding shattered lives: Treating complex PTSD and dissociative disorders (2nd ed.). John Wiley & Sons, Inc.

³ Schwarts, A. (2017). The Complex PTSD Workbook: A Mind-Body Approach to Regaining Emotional Control and Becoming Whole. Althea Press.

⁴ Leahy, R. L., Holland, S. J. F. i McGinn, L. K. (2012). Treatment plans and interventions for evidence-based psychotherapy. Treatment plans and interventions for depression and anxiety disorders (2. izdanje). Guilford Press.

⁵ Shapiro, F. (2017). Eye movement desensitization and reprocessing (EMDR) therapy: Basic principles, protocols and procedures (3. izdanje). Guilford Press.

⁶ Rothschild, B. (2000). The body remembers: The psychophysiology of trauma and trauma treatment. W. W. Norton & Company.