„Kada pate sama djeca – tada se govori o internalizaciji.“
U prethodnom smo članku pisali o eksternaliziranim poremećajima kod djece, a sada ćemo se usmjeriti na one internalizirane. Prisjetimo se, psihičke se smetnje kod djece najčešće iskazuju u ponašanju jer djeca najčešće još ne znaju svoje osjećaje izraziti riječima niti imaju razvijene načine nošenja s njima. Eksternalizirani psihički poremećaji odnose se na probleme koji se javljaju zbog nedovoljno kontroliranog ponašanja usmjerenog prema drugima, poput impulzivnosti, hiperaktivnosti, agresivnosti, neposlušnosti i slično.¹
S druge strane, kod internaliziranih poremećaja ponašanja djeteta su usmjerena prema samome sebi i izrazito su kontrolirana. Takva su djeca često povučena i mirna te svojim ponašanjem ne izazivaju pažnju, nego odaju dojam poslušnog djeteta. Zbog toga što se ponašanja povezana s internaliziranim poremećajima često smatraju poželjnima (npr. dijete uvijek mirno sjedi na satu), kao i zato što su slabije vidljiva, može ih biti teško prepoznati kao znak teškoće. Psihičke smetnje važno je na vrijeme prepoznati jer izostanak odgovarajuće stručne pomoći može dovesti do smetnji u odrasloj dobi.²
Od najranije dobi djeca mogu pokazivati razne znakove anksioznosti, od separacijske anksioznosti koja se javlja u dojenačkoj dobi do tjeskobe u socijalnim situacijama do koje može doći u adolescenciji. Potištenost, depresivnost i socijalno povlačenje nerijetko se javljaju uz osjećaj tjeskobe, dok se kod neke djece mogu javiti i drugi anksiozni poremećaji. Poremećaje koji su obilježeni ponašanjima koja ukazuju na to da dijete pretjerano kontrolira ono što pokazuje „na van“ ili previše toga drži u sebi svrstavamo u kategoriju internaliziranih poremećaja ponašanja.²,4
Anksioznost i anksiozna stanja
Osjećaji uplašenosti, napetosti, uznemirenosti i neugode, u kombinaciji s pretjeranim znojenjem, ubrzanim otkucajima srca, teškoćama disanja i sličnim tjelesnim smetnjama, samo su neki od aspekata stanja koje zovemo anksioznost. Ono je prirodna ljudska reakcija na moguću opasnost u okolini i kao takva je očekivani dio razvojnog puta djeteta koje odrastajući uči što je opasno, a što nije. Međutim, anksioznost može prerasti u teškoću kada značajno ometa svakodnevicu osobe.4
Strah je kod djece, kao i kod odraslih, prirodna emocija koja se javlja već u dobi od šest mjeseci.5 Strah od čudovišta, mraka, nepoznatih osoba i životinja najčešći su strahovi u dječjoj dobi i u djetetu mogu izazvati osjećaje nelagode i uplašenosti. Ako primijetite da je strah kod djeteta prisutan dugo i intenzivan je, nije ga moguće umiriti ili onemogućava svakodnevno funkcioniranje djeteta, moguće je da je djetetov strah prerastao u fobiju.5 Za razliku od odraslih osoba, djeca svoje fobije ne prepoznaju kao nešto preuveličano i iracionalno njihov strah može biti preplavljujuć.4 Strah od odvajanja također je prirodan i najčešće se javlja u dojenačkoj dobi, no ako se kod starije djece javi izražena briga od odvajanja ili gubitka djetetu bliske osobe, u pitanju može biti separacijski anksiozni poremećaj.4 Tada, u situacijama kada dijete osjeti da bi se moglo odvojiti od osobe koja joj je bliska, može doživjeti razne tjelesne simptome poput glavobolje, trbobolje i nelagode.
Kada se kod djeteta javlja stalan strah od javnih nastupa, govorenja pred drugim osobama, usmenih ispitivanja i sličnih socijalnih situacija, ali u interakciji s bliskim osobama ne doživljava nelagodu³, možemo govoriti o socijalnoj anksioznosti ili socijalnoj fobiji. U njenoj podlozi zapravo se nalazi strah od procjene drugih osoba i pretpostavke da će ona biti negativna.4 Djeca koja imaju socijalnu anksioznost mogu izbjegavati ponašanja poput čitanja pred drugima, izlaženja na ploču ili druženja s vršnjacima.
Uz razne anksiozne smetnje, zna doći i do pojave enureze, tj. učestalog mokrenja u krevet koje može biti van kontrole djeteta.4 Iako je mokrenje u krevet uobičajeno za određenu razvojnu dob, ona može ukazivati i na teškoće poput noćnih mora i strahova, a moguće je i da se djetetu teško nositi s promjenama ili stresovima u svakodnevici.³ Nadalje, kod djece se znaju javiti nagli, nekontrolirani pokreti ili glasovi koji su rezultat nevoljne kontrakcije mišića, odnosno tikovi.4 Tikovi, kao i enureza, djetetu mogu predstavljati dodatan izvor anksioznosti.³,4 U situacijama u kojima se ne osjećaju ugodno ili sigurno, neka djeca ponekad odbijaju komunicirati. Ako dijete uobičajeno govori u sigurnom okruženju i s bliskim osobama, a odbija govoriti u nepoznatim i nelagodnim situacijama, to se naziva selektivni mutizam.4
Dijete također može pokazivati znakove opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP). O njemu smo već pisali, a karakteriziraju ga:³,4
- opsesije, tj. ponavljajuće neugodne ili neprimjerene misli, slike ili porivi koje u osobi stvaraju izraženu tjeskobu jer ih doživljava kao da su nametnute, a ne može ih se riješiti
i/ili
- kompulzije, tj. ponavljajuće radnje poput učestalog pranja ruku nalik ritualu ili misaonih radnji poput brojenja ili ponavljanja riječi, koje se najčešće javljaju kao odgovor na opsesije ili pravila za koja osoba ima osjećaj da ih se mora držati svrhu umanjenja anksioznosti ili izbjegavanja loših ishoda.
OKP se kod djece javlja slično kao i kod odraslih, tako da su česte kompulzije provjeravanja, pranja, slaganja i sličnih ponavljajućih radnji, ponavljanje intruzivnih pjesmica, kao i opsesije s temama religioznosti, straha od prljavštine ili bolesti, seksualnosti i slično.4 Za razliku od odraslih osoba, djeca često nisu svjesna da su opsesije i kompulzije koje im se javljaju iracionalne te su najčešće roditelji ti koji primijete da djetetovo ponašanje nije sasvim uobičajeno kada ono krene narušavati djetetovo svakodnevno funkcioniranje.4 Primjerice, roditelji mogu primijetiti da dijete učestalo slaže i sprema svoj školski pribor ili ima ponavljajuća ponašanja poput otvaranja i zatvaranja ormarića.
Za dijete koje se nosi s anksioznim smetnjama i teškoćama postoje razni oblici podrške i pomoći, kako bi moglo živjeti svoj život što bezbrižnije i ispunjenije. Stručnjaci psihičkog zdravlja, poput školskog ili dječjeg psihologa, imaju razna znanja i vještine kojima djetetu mogu pomoći i olakšati nošenje s neugodnim osjećajima i teškoćama.
Depresivnost
Ponekad se dijete ne može nositi s teškoćama i izazovima koji mu se nađu na putu pa se povuče u sebe i počne pokazivati znakove tuge – povlači se od druženja s drugom djecom, prestane pokazivati interes za aktivnosti u kojima inače uživa i slično. Takva razdoblja mogu biti kratkotrajna i mogu se javiti kao odgovor na neke životne događaje poput gubitka, ali ako je takvo raspoloženje stalno, postoji sumnja da je kod djeteta došlo do pojave depresivnosti. Gubitak apetita, energije, volje i motivacije, teškoće sa spavanjem i koncentracijom te osjećaji tuge, krivnje, niske vrijednosti i bespomoćnosti česti su znakovi depresije kod djece.4 Razlika između djece i odraslih je u tome što depresivnoj djeci određene aktivnosti ipak mogu donositi užitak. Također, kod djece se češće javljaju razdražljivost i agresivnost nego potištenost koja je karakteristična za depresivno stanje odraslih osoba.4 Ove razlike u izražavanju simptoma mogu otežati prepoznavanje depresije kod djece, zbog čega je važno s djecom razgovarati o tome kako se osjećaju i postoji li nešto što ih tišti.
Suicidalnost
Nažalost, razmišljanje o samoubojstvu nije rezervirano samo za odrasle osobe. Ponekad se dijete ne može nositi s brigama i teškoćama koje doživljava ili s teškom situacijom u kojoj se nalazi. Samoubojstvo tada može vidjeti kao jedini način da snažni neugodni osjećaji nestanu ili kao jedini izlaz iz situacije. Zbog toga što djeca imaju manje životnog iskustva i drukčiji pogled na svijet, odraslima se često može činiti da teškoće koje dovode do promišljanja o samoubojstvu zapravo nisu toliko velike. To ih za dijete ne čini ništa manje stvarnima niti teškima. Takvoj je djeci posebno potrebno da ih netko sasluša i pruži im podršku te pokaže razumijevanje. Također je važno da dobiju stručnu pomoć i podršku, kao i učinkovite alate za nošenje s intenzivnim i preplavljujućim emocijama. Zato vas potičemo da se, ako saznate da vaše dijete ima suicidalne misli ili namjere, obratite stručnjaku psihičkog zdravlja ili nazovete Centar za krizna stanja na 01 2376 335 (0 – 24 sata).
Ako kod djeteta u svojoj okolini primjećujete promjene u ponašanju, čini vam se da mu je teško nositi se s brigama svakodnevice ili prepoznajete neka od ovdje opisanih ponašanja, pozivamo vas da nam se javite na [email protected] i podijelite s nama svoja pitanja i brige. Uvijek se možete javiti i svom školskom psihologu ili drugom stručnjaku – sve ovdje opisane teškoće mogu se uspješno liječiti i uz stručnu podršku vaše dijete može imati bezbrižnije djetinjstvo.
Za kako si? napisala Helena Vučković, univ. bacc. psych.
Literatura
¹ Mihić, J. i Bašić, J. (2008). Preventivne strategije – eksternalizirani poremećaji u ponašanju i rizična ponašanja djece i mladih. Ljetopis socijalnog rada, 15(3), 445–471.
² Maglica, T. i Džanko, P. (2016). Internalizirani problemi u ponašanju među splitskim srednjoškolcima. Školski vjesnik, 65(4), 559–585.
³ Wenar, C. (2003). Razvojna psihopatologija i psihijatrija od dojenačke dobi do adolescencije. Naklada Slap.
4 Dodig-Ćurković, K. i Kralik, K. (Ur.) (2013). Psihopatologija dječje i adolescentne dobi. Svjetla grada.
5 Berk, L. E. (2015). Dječja razvojna psihologija. Naklada Slap.
