Jeste li se ikada uhvatili da promatrate dijete u svojoj okolini i pitate se da mi je znati što mu/joj se mota po glavi dok se ponaša na vama neprihvatljiv ili neobjašnjiv način? U podlozi neobičnog dječjeg ponašanja može ležati cijeli niz uzroka – ponekad ponašanje može biti uobičajeno za pojedinu razvojnu fazu, ponekad predstavlja iskustvo koje dijete mora samo proći da bi naučilo kako svijet funkcionira, no ponekad takva ponašanja mogu ukazivati na teškoće s kojima se dijete nosi.
Psihičke smetnje i poremećaji nisu rezervirani isključivo za odrasle osobe. Već od najranije dobi kod djece se mogu razviti različite teškoće vezane za razvoj i osjećaje. Budući da djeca često još nisu naučila riječi kojima bi opisala svoje osjećaje ili misli, kao ni načine nošenja s njima, psihičke smetnje mogu kod njih izgledati drugačije nego kod odraslih. Kod djece se teškoće najčešće izražavaju u obliku ponašanja za koja možemo reći da su eksternalizirana ili internalizirana.¹
Kakva su to internalizirana i eksternalizirana ponašanja?
Za razliku od misli i emocija, ponašanje je pod našom kontrolom, no kao s mnogim stvarima u životu, kontrole može biti premalo ili previše. Tako za ponašanja koja su nedovoljno kontrolirana kažemo da su eksternalizirana (usmjerena prema okolini), a za ponašanja koja su pretjerano kontrolirana kažemo da su internalizirana (usmjerena prema sebi).²,³ U skladu s time se one smetnje koje se iskazuju „prema van“, poput agresije, impulzivnosti i neposlušnosti, nazivaju eksternaliziranima, dok internaliziranima nazivaju smetnje koje se iskazuju „prema unutra“, poput povučenosti, anksioznosti ili plašljivosti.³,4 Iako o ovim smetnjama govorimo kao o odvojenim kategorijama, one se često javljaju zajedno pa tako dijete može istodobno osjećati strah od škole i tući se s vršnjacima ili markirati iz škole i imati socijalnu fobiju.
Za djecu koja imaju neki eksternalizirani psihički poremećaj karakteristična može biti neposlušnost, suprotstavljanje autoritetu, krađa, prosjačenje, bježanje od kuće ili iz škole, agresivnost, izazivanje tučnjave, zlouporaba psihoaktivnih tvari i alkohola, rizično spolno ponašanje, korištenje oružja, podmetanje požara i slična ponašanja.4,5 U ovu kategoriju poremećaja ubraja se poremećaj pažnje s hiperaktivnošću, poremećaj ophođenja i poremećaj suprotstavljanja s prkosom.¹,²,4
Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD)
Ranije spomenuta impulzivnost, nepažnja i hiperaktivnost karakteristična su ponašanja za osobe koje imaju poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (engl. attention deficit/hyperactivity disorder, ADHD).² Prirodno je da dijete nekada bude neposlušno, nepažljivo ili se lako dekoncentrira – to su za većinu djece uobičajeni elementi ponašanja koji ne moraju odmah ukazivati na postojanje poremećaja. Ipak, ponekad su ta ponašanja toliko izražena da značajno ometaju djetetovo funkcioniranje i tada možemo posumnjati na ADHD. Ponašanja koja su karakteristična za ovaj poremećaj mogu se svrstati u tri glavne skupine:²,5,6
- hiperaktivnost – dijete ne može sjediti mirno, vrpolji se u stolcu ili ustaje kada nije primjereno; trese rukama ili nogama; trči, skače ili se penje kada bi trebalo sjediti ili stajati, nije mu lako igrati se ili obavljati zadatke u miru
- impulzivnost – djetetu je teško čekati na red ili u redu, prekida ili ometa druge, govori prije nego što promisli ili prije nego što je druga osoba završila s govorenjem
- nepažnja – dijete lako ometaju vanjski zvukovi i drugi podražaji, ne posvećuje pažnju na detalje što može rezultirati pogreškama u zadaći i drugim školskim aktivnostima, djeluje kao da ne sluša dok mu se govori, otežano prati upute i izbjegava misaono zahtjevne zadatke ili na njih ne može ostati usmjereno dulje od nekoliko minuta te nerijetko skače s jednog nedovršenog zadatka ili aktivnosti na nešto drugo.
Dječaci češće pokazuju vidljive simptome poput agresivnog i impulzivnog ponašanja, a kod djevojčica se javljaju teškoće s pažnjom i koncentracijom koje nisu toliko uočljive izvana, zbog čega se može činiti kao da se ADHD u dječjoj dobi češće javlja kod dječaka. Ipak, u adolescenciji akademski zahtjevi najčešće postaju preteški i načini nošenja koje djevojčice koriste više nisu adekvatni, zbog čega se i kod djevojaka počinju javljati vidljivi problemi u funkcioniranju te je poremećaj lakše prepoznati pa se omjer spolova izjednačava.² ADHD najčešće traje čitav život, tako s vremenom djeca nauče razne načine kako se nositi s teškoćama i kontrolirati svoje ponašanje pa se u odrasloj dobi manje vidi prisutnost poremećaja i može se činiti kao da on nestaje s odraslosti. Dijete s ADHD-om je više od „nestašnog“ djeteta, potrebna mu je podrška, razumijevanje i pažnja kako bi kroz život moglo prolaziti kao i dijete bez sličnih teškoća.
Poremećaj ophođenja
Kada dijete kontinuirano krši društvene norme i prava drugih osoba, govorimo o poremećaju ophođenja.²,5 Tako se kod djeteta s ovim poremećajem može javiti agresivnost i započinjanje tuče, bježanje iz škole ili od kuće, izazivanje i nepoštivanje autoriteta, rizično spolno ponašanje, zlouporaba alkohola i ostala delinkventna ponašanja. Može se dogoditi da takvo dijete prekine školovanje ili odabere životni put koji nije uvijek u skladu sa zakonom.4
Ovakva se ponašanja mogu nastaviti i u odrasloj dobi, kada se može govoriti o razvitku antisocijalnog poremećaja ličnosti. Također, poremećaj ophođenja može biti i simptom drugih psihičkih smetnji poput ADHD-a, poremećaja raspoloženja ili anksioznosti. Oporavak i promjena ponašanja mogući su uz odgovarajući oblik podrške i pomoći. Školski ili dječji psiholog djetetu može pružiti razumijevanje, podršku i alate kako da promijene svoje ponašanje, a roditelju smjernice da djetetu budu podrška.
Poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem
Kada se dijete namjerno ogluši na upute i zabrane roditelja, namjerno je neposlušno i izrazito je prkosnog, negativističkog i neprijateljskog ponašanja, postoji mogućnost da je u pitanju poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem. Bitno je naglasiti da djeca mogu biti neposlušna iz raznih razloga, poput zaigranosti, te da kršenje granica nije uvijek znak za uzbunu. Testiranje je granica prirodan dio odrastanja kojim dijete uči kako se smije ponašati. O poremećaju se može govoriti ako se dijete svjesno, s namjerom suprotstavlja autoritetu.5 Kod ovog poremećaja ne dolazi do kršenja društvenih normi niti temeljnih prava drugih osoba, što ga razlikuje od poremećaja ophođenja.²,5 Dijete s prkošenjem i suprotstavljanjem propitivat će i odbijati poslušati pravila koja su postavili odrasli u njegovoj okolini, dok dijete s poremećajem u ophođenju neće stati samo na tome, nego će biti sklono kršiti pravila, kao i zakon. Primjerice, dijete s prkošenjem i suprotstavljanjem snažno će zalupiti vratima svaki put kada nešto nije po njegovom dok će dijete s poremećajem u ophođenju udariti majku kada mu zabrani da igra igrice.
Kako bi se kod djeteta poticalo primjereno ponašanje, bez suprotstavljanja, preporuča se topla i jasna komunikacija s djetetom pri čemu se djetetu najavljuje što slijedi, posebice ako je to nešto što bi ga moglo uznemiriti, kako bi se pripremilo i imalo vremena reagirati.5 Primjerice, najava „Uskoro ćeš se trebati početi spremati za spavanje“ djetetu daje vremena da se pripremi na mrsku aktivnost odlaska na spavanje. Pokušajte postaviti čvrste granice u odgoju i izbjegavajte kažnjavati dijete – poticanje poželjnog ponašanja učinkovitije je i zdravije za dijete od kažnjavanja nepoželjnog ponašanja.
Poremećaji i teškoće koje se javljaju kod djece mogu biti povezani s poremećajima i teškoćama kasnije u životu, zbog čega je važno na njih reagirati. Osim toga, svako dijete zaslužuje odrastati u mirnom i sigurnom okruženju te zaslužuje dobiti podršku za teškoće s kojima se nosi. Zato vas potičemo da, kada kod djeteta primijetite znakove psihičkih smetnji, potražite pomoć stručnjaka psihičkog zdravlja i pružite djetetu potrebnu pažnju.
Ako kod djeteta u svojoj okolini primjećujete promjene u ponašanju, čini vam se da mu je teško nositi se s brigama svakodnevice ili ste ga prepoznali u opisima ovim poremećaja, pozivamo vas da nam se javite na [email protected] i podijelite s nama svoja pitanja i brige. U sljedećem članku pisat ćemo o internaliziranim poremećajima kod djece.
Za kako si? napisala Helena Vučković, univ. bacc. psych.
Literatura
¹ Bayer, J. K., Ukoumunne, O. C., Mathers, M., Wake, M., Abdi, N. i Hiscock, H. (2012). Development of children’s internalising and externalising problems from infancy to five years of age. Australian & New Zealand Journal of Psychiatry, 46(7), 659–668.
² Dodig-Ćurković, K. i Kralik, K. (Ur.) (2013). Psihopatologija dječje i adolescentne dobi. Svjetla grada.
³ Maglica, T. i Džanko, P. (2016). Internalizirani problemi u ponašanju među splitskim srednjoškolcima. Školski vjesnik, 65(4), 559–585.
4 Mihić, J. i Bašić, J. (2008). Preventivne strategije – eksternalizirani poremećaji u ponašanju i rizična ponašanja djece i mladih. Ljetopis socijalnog rada, 15(3), 445–471.
5 Wenar, C. (2003). Razvojna psihopatologija i psihijatrija od dojenačke dobi do adolescencije. Naklada Slap.
6 Berk, L. E. (2015). Dječja razvojna psihologija. Naklada Slap.
