Iako od rođenja do potpunog osamostaljenja uobičajeno prođu dva do tri desetljeća, roditelji često znaju reći da su njihova djeca odrasla „preko noći“. Od rođenja djeteta dani roditelja ispunjeni su pisanjem zadaća, vožnjama na različite izvannastavne aktivnosti, roditeljskim sastancima, organiziranjem rođendanskih proslava i sličnim svakodnevnim roditeljskim obavezama. No, u životu svakog roditelja dođe vrijeme kada djeca upišu fakultet, prihvate poslovnu priliku u drugom gradu ili, pak, odluče osnovati vlastitu obitelj. Tada se roditelji, bez obzira na svoje prijatelje, druge članove obitelji, posao i druge svakodnevne aktivnosti ili hobije, mogu osjećati prazno, tužno i usamljeno. Takva bujica neugodnih osjećaja uobičajena je za roditelje čija su djeca nedavno napustila njihov dom, a poznata je pod nazivom „sindrom praznog gnijezda“. Što je taj sindrom, kako utječe na roditelje i što mogu učiniti da bi se s njime uspješno suočili?
Što je sindrom praznog gnijezda?
„Prazno gnijezdo“ označava prijelazno razdoblje u životu roditelja u kojem dijete trajno napušta roditeljski dom i postaje samostalno. Sukladno tome, sindrom praznog gnijezda je fenomen u kojem roditelji doživljavaju osjećaje tuge i gubitka kada posljednje dijete napusti njihov dom. Dok su roditelji, s jedne strane, ponosni što djeca postaju neovisna i sposobna samostalno se nositi s izazovima svakodnevnog života, s druge strane im to opraštanje s aktivnim roditeljskim obavezama može biti iznimno zahtjevno. Za ovo je razdoblje karakteristično da se kod roditelja osjećaji ponosa, sreće i ljubavi miješaju s osjećajima tuge, gubitka i usamljenosti. Ove neugodne emocije često se javljaju kao posljedica gubitka redovnog kontakta i vremena koje roditelj provodi s djetetom. One također mogu biti rezultat gubitka dijela identiteta povezanog s ulogom roditelja i svih obaveza koje ona sa sobom nosi, zbog čega se roditelji mogu osjećati izgubljeno i kao da više nemaju svrhu. Uz to, može se javiti i osjećaj frustacije uzrokovan manjkom kontrole koji roditelji mogu osjećati kada njihova djeca započinju samostalan život te oni više nemaju redovite informacije o tome što njihovo dijete radi i gdje se trenutno nalazi. Svi ovi osjećaji predstavljaju uobičajene simptome sindroma praznog gnijezda koji, kao takav, nije klinički poremećaj. Ipak, problem može nastati ako se ti simptomi nastave i s vremenom pojačavaju ili čak dovedu do depresivnih i anksioznih smetnji koje zahtijevaju stručnu pomoć.
Iako je prilično malo istraživanja na ovu temu, pokazalo se da se javljanje ovog sindroma razlikuje ovisno o kulturalnom kontekstu i nekim karakteristikama roditelja. Jedno je istraživanje pokazalo da roditelji u Kini, posebno očevi, rijetko doživljavaju simptome sindroma praznog gnijezda kada njihova djeca napuste roditeljski dom. Ova se pojava povezuje s time što roditelji u Kini često prakticiraju autoritarni odgojni stil, zbog čega su manje emocionalno povezani s djecom nego roditelji iz drugih kultura. Suprotno tome, roditelji u Indiji u pravilu odlazak svog djeteta doživljavaju vrlo emocionalno i prijavljuju veći broj slučajeva sindroma praznog gnijezda.¹ Naime, u Indiji obitelji često prakticiraju tradiciju prema kojoj najstariji sin, čak i nakon ulaska u brak, ostaje kod kuće kako bi pružao podršku starijim roditeljima. Međutim, s usvajanjem zapadnjačkih individualističkih ponašanja, sve više sinova živi samostalno i roditelji to teško prihvaćaju, što je jedno od objašnjenja sve većeg broja slučajeva sindroma praznog gnijezda u Indiji. Slično tome, i u Hrvatskoj je sve izraženiji trend kasnijeg napuštanja roditeljskog doma. U jednom njemačkom istraživanju pokazalo se da su mladi u Hrvatskoj među onima koji najkasnije napuštaju roditeljski dom. Tako je prosječna dob napuštanja roditeljskog doma u Hrvatskoj 32,4 godine.² S obzirom na to, i u Hrvatskoj se može očekivati veći broj slučajeva sindroma praznog gnijezda.
U drugom je istraživanju pokazano da roditelji nižeg stupnja obrazovanja u većem broju slučajeva doživljavaju ovaj sindrom u odnosu na roditelje koji imaju viši stupanj obrazovanja. Moguće objašnjenje je da niže obrazovani roditelji imaju manje izvora zadovoljstva te manje različitih životnih uloga, pa se u većem stupnju identificiraju sa svojom roditeljskom ulogom. Iako se ranije vjerovalo da je sindrom praznog gnijezda prvenstveno vezan uz majke, ovo istraživanje je pokazalo da on u jednakom broju slučajeva pogađa i očeve.³ Ta percipirana razlika između majki i očeva često je posljedica različitih načina izražavanja emocija povezanih s odlaskom djeteta, kao i drugačijih strategija nošenja s tim događajem. Tako očevi, u odnosu na majke, mogu biti manje skloni izražavati neugodne emocije koje doživljavaju u tom razdoblju. Dok će majke u većem broju slučajeva otvoreno pokazivati svoje osjećaje razgovarajući o njima s članovima obitelji ili prijateljima, očevi će svoje osjećaje češće držati u sebi te te se usmjeriti na to da se dodatno okupiraju različitim hobijima i poslom.
Kako se nositi s odlaskom djeteta iz roditeljskog doma?
Odlazak djeteta iz roditeljskog doma često je prožet neugodnim emocijama, no istovremeno može imati i različite prednosti za roditelje. Roditeljima se u tom razdoblju pruža prilika da se usmjere na davno zaboravljene hobije, druženje s prijateljima, putovanja na mjesta koja su oduvijek željeli posjetiti, napredovanje u karijeri ili, pak, daljnje obrazovanje. Ponovno okretanje sebi, svojim željama i potrebama jedan je od najučinkovitijih načina nošenja sa sindromom praznog gnijezda. Još jedan važan aspekt uspješnog nošenja s odlaskom djeteta iz roditeljskog doma je podržavajuća okolina. Primjerice, razgovor s osobom koja je i sama prošla kroz slično iskustvo može biti od velike pomoći te predstavljati priliku za razmjenu iskustava i korisnih savjeta u prevladavanju neugodnih osjećaja. Isto tako, „prazno gnijezdo“ roditeljima može biti odlična prilika da se ponovno usredotoče na međusobni odnos te rade stvari koje nisu mogli kada su bili zauzeti roditeljskim obavezama, poput odlaska na romantičnu večeru ili putovanje, osvježavanja seksualnog života, zajedničkog bavljenja sportskim aktivnostima te uživanja u večernjem filmskom maratonu s partnerom. Ovakve zajedničke aktivnosti mogu dodatno učvrstiti odnos među roditeljima te ih potaknuti na međusobno dijeljenje emocija izazvanih odlaskom djeteta, što im može omogućiti da jedno drugome budu utjeha u nošenju s tim događajem.
U zaključku, nije neuobičajeno da se roditelji osjećaju tjeskobno, usamljeno i tužno kada djeca napuste njihov dom. Ako su ti osjećaji dugotrajni ili ometaju svakodnevno funkcioniranje, preporučljivo je obratiti se psihologu kako biste dobili potrebnu podršku i pomoć u nošenju s neugodnim emocijama. Ako se vi ili vama bliska osoba suočava sa sličnim emocijama, želite podijeliti svoje iskustvo ili dodatno raspraviti o ovoj temi, uvijek nam se možete javiti na [email protected].
Za kako si? napisala Anita Stanić, univ. bacc. psych.
Literatura
¹ Mitchell, B. A. i Lovegreen, L. D. (2009). The empty nest syndrome in midlife families: A multimethod exploration of parental gender differences and cultural dynamics. Journal of family issues, 30(12), 1651-1670.
² Statista (2020). Durchschnittsalter junger Menschen beim Verlassen des elterlichen Haushalts nach Geschlecht in der EU im Jahr 2020. Preuzeto 31. prosinca, 2021. s https://de.statista.com/statistik/daten/studie/73631/umfrage/durchschnittliches-alter-beim-auszug-aus-dem-elternhaus/#professional .
³ Mansoor, A. i Hasan, S. S. (2019). Empty nest syndrome and psychological wellbeing among middle aged adults. Pakistan Journal of Social and Clinical Psychology, 17(1), 55-60.
