U prethodnom članku opisali smo što su to poremećaji hranjenja, koja su njihova najvažnija obilježja te koji znakovi mogu upućivati na prisutnost teškoća u odnosu prema hrani i tijelu. U ovom ćemo se članku osvrnuti na ono što je potrebno učiniti ako kod sebe ili bliske osobe prepoznajete znakove tih teškoća, što možete očekivati od procesa liječenja poremećaja hranjenja te koje korake možete poduzeti kako biste izgradili zdraviji odnos prema hrani i tijelu.

 

Za početak bismo voljeli istaknuti da je potrebno što prije potražiti stručnu pomoć ako kod sebe ili bliske osobe prepoznajete neke od znakova narušenog odnosa prema hrani i tijelu. Čak i ako vam se čini da simptomi još nisu toliko ozbiljni ili učestali, važno je rano reagirati, prije no što se oni pogoršaju. Ako se poremećaj hranjenja ne liječi, smetnje mogu postati kronične, a može doći i do brojnih štetnih posljedica po fizičko i psihičko zdravlje, koje u krajnjim slučajevima mogu biti i smrtonosne. U Hrvatskoj postoje institucije i stručnjaci posebno educirani za rad s teškoćama u odnosu prema hrani i tijelu koji oboljelim osobama mogu ponuditi podršku koju zaslužuju.

Prvi je korak u dobivanju pomoći procjena stručnjaka, pri čemu je kod poremećaja hranjenja važna suradnja različitih struka¹ jer je često potrebno povratiti kako psihičko, tako i tjelesno zdravlje. To obično znači da je potrebno obaviti liječnički pregled i razgovor sa psihijatrom ili psihologom te s nutricionistom. Na temelju pregleda stručni tim predlaže najbolji oblik podrške, a preporučeni oblici liječenja mogu biti različiti jer se prilagođavaju mogućnostima i potrebama svake oboljele osobe. Najbolji oblik skrbi za pojedinu osobu ovisi o njenom trenutnom tjelesnom stanju, ali i drugim okolnostima poput trajanja i izraženosti simptoma, kapaciteta za grupni rad te osobina ličnosti. Nekim osobama više odgovara grupni rad, drugima individualna psihoterapija, a često se i kombiniraju različiti oblici podrške. Također se najčešće preporuča psihijatrijsko praćenje i nutricionističko savjetovanje. Hospitalizacija je krajnja mjera i preporučuje se u slučajevima kada je oboljela osoba toliko pothranjena da joj je zdravlje ozbiljno ugroženo te kada je potrebno u bolničkim uvjetima nadoknaditi izgubljenu težinu i hranjive tvari. U stanju izrazito snižene tjelesne težine oboljeloj je osobi otežana koncentracija, procesi pažnje i pamćenje, zbog čega je potrebno nadoknaditi dio izgubljene težine kako bi osoba uopće imala kapaciteta za sudjelovanje u drugim oblicima liječenja.

U Centru za poremećaje hranjenja Bea možete besplatno razgovarati sa stručnom osobom i dobiti preporuku oblika pomoći. Hrvatska je također jedna od rijetkih zemalja u ovom dijelu Europe u kojoj djeluje dnevna bolnica za poremećaje hranjenja. Dnevna bolnica H(rana) je specijalizirani intenzivni psihoterapijski program koji djeluje u sklopu Klinike za psihijatriju Sveti Ivan u Zagrebu, odvija se svakodnevno i vodi ga multidisciplinaran tim stručnjaka, a namijenjena je liječenju anoreksije, bulimije i nespecificiranih poremećaja hranjenja. Pri istoj ustanovi održava se i višemjesečni psihoterapijski program za liječenje kompulzivnog prejedanja PUT (Promjena unutarnje težine).

 

Kako izgleda proces liječenja i oporavka od poremećaja hranjenja?

Iako vrlo često počinju kao neki oblik ograničavanja unosa hrane, jako je važno razumjeti kako su poremećaji hranjenja više od narušenog odnosa u uzimanju hrane ili straha od debljanja. Radi se o mnogo dubljem, složenijem i, prije svega, emocionalnom problemu – u podlozi poremećaja hranjenja uvijek se nalaze dublje teškoće ili traumatski događaji povezani s emocijama i međuljudskim odnosima. Odnosi s drugima, a pogotovo obiteljski odnosi, mogu u velikoj mjeri utjecati na razvoj i održavanje poremećaja hranjenja, ali i na proces oporavka. Zbog toga se liječenje ne usmjerava isključivo na smanjivanje simptoma poremećaja, već i na prepoznavanje obrazaca komunikacije i funkcioniranja unutar odnosa s bliskim ljudima te načina na koji mogu biti povezani s poremećajem, kao i razvijanje vještina komunikacije, prepoznavanja i zdrave regulacije emocija.

Za povoljan ishod liječenja oboljele osobe izrazito je važno u proces oporavka uključiti obitelj i druge bliske osobe, kad god je to moguće. Najčešće ih se uključuje kroz obiteljsku terapiju ili grupe podrške gdje imaju priliku učiti o obrascima poremećaja hranjenja te steći dublje razumijevanje ponašanja oboljele osobe, ali i načina na koji obiteljski odnosi mogu imati ulogu u narušenom odnosu prema hrani. U sigurnom okruženju te uz vodstvo psihoterapeuta, oboljele osobe i članove njihovih obitelji osnažuje se da iskomuniciraju bolne i teške detalje vlastitih odnosa koji mogu doprinositi održavanju poremećaja hranjenja. Iako je korisna za oboljele osobe svih uzrasta, obiteljska je terapija posebno važna u liječenju adolescenata koji pate od poremećaja hranjenja, kod kojih prema istraživanjima pokazuje još bolje rezultate u odnosu na individualnu terapiju².

 

Moj oporavak nije bio brz, no bio je  . I dalje mi je ponekad teško voljeti svoje tijelo, no naučila sam da ono zaslužuje brigu, neovisno o tome kako se ja u vezi njega trenutno osjećam. Danas znam da vrijedim i kada nisam najmršavija u sobi. Želim da i drugi znaju da su više od svog tijela. – anonimna djevojka oporavljena od poremećaja hranjenja³

 

Kvalitetan je oporavak od poremećaja hranjenja zahtjevan i dugotrajan, no uz adekvatnu podršku stručnjaka on je svakako moguć. Međutim, važno je razumjeti da oporavljena nije svaka osoba koja više ne zadovoljava dijagnostičke kriterije poremećaja hranjenja – mnoge će osobe tijekom svog liječenja prestati zadovoljavati te kriterije, no još će dugo zadržati brojne obrasce funkcioniranja koji održavaju narušen odnos prema hrani i tijelu. S druge strane, osobama koje se oporavljaju ili koje su oporavljene također se mogu javiti misli ili porivi karakteristični za poremećaj hranjenja, ali će im često biti lakše oduprijeti im se. Razdoblja pogoršanja i poboljšanja, pa i povratka simptoma nakon što su se na neko vrijeme povukli više su pravilo nego izuzetak u procesu oporavka⁴, no oni ne znače da liječenje ne napreduje. Čak i ako se osoba ne uspije osloboditi nekih obrazaca povezanih s narušenim odnosom prema hrani i tijelu, liječenje u pravilu značajno poboljšava kvalitetu života. Smatra se da je osoba oporavljena od poremećaja hranjenja kada usvoji mehanizme nošenja s teškoćama koji su za nju produktivniji i adaptivniji te kada ih koristi mnogo češće nego mehanizme nošenja koji proizlaze iz poremećaja. Drugim riječima, oporavljena osoba u pravilu se više ne služi ponašanjima proizašlim iz poremećaja hranjenja kako bi se suočila s problemima². Prije svega, oporavljena osoba ima izgrađen mnogo razgranatiji pojam o sebi – svoju vrijednost i identitet više ne temelji prvenstveno ili isključivo na fizičkom izgledu, već prepoznaje i vrednuje sve ono što ona jest, a postoji neovisno od njene vanjštine. Prihvaća da je vrijedna već samo zato što postoji.

Ipak, u trenucima intenzivnog stresa moguće je da će i potpuno oporavljena osoba ponovo pribjeći starim obrascima razmišljanja i ponašanja, no oni mogu biti izolirani ili se pojavljivati samo kroz kraće vrijeme. Zbog toga je važno da osobe koje završe proces intenzivnijeg liječenja ostanu u praćenju i podršci stručne osobe, a ako se štetni oblici nošenja s teškoćama kroz neko vrijeme nastave, da svakako ponovno potraže stručnu pomoć.

 

Kako razgovarati s osobom koja pokazuje znakove poremećaja hranjenja?

Ako primijetite da osoba pokazuje znakove narušenog odnosa prema hrani i tijelu, najvažnije je pokazati podršku i zabrinutost te saslušati ono što ima za reći. Bliske osobe, a posebice roditelji, često iz vlastite nemoći reagiraju burno ili pokušavaju prisiliti dijete odnosno odraslu osobu da prekine sa simptomima, primjerice da nešto pojede ili prestane povraćati, korištenjem zabrana i kazni ili neprestanim nadziranjem i kontroliranjem. Iako je ovakva reakcija razumljiva kao izraz bespomoćnosti, ona dugoročno ne pomaže oboljeloj osobi, već je najčešće navodi da svoje simptome proživljava u tajnosti, a može i povećati intenzitet srama i krivnje koje doživljava svaki put kad pribjegne prejedanju ili pražnjenju. Simptome poremećaja hranjenja treba razumjeti kao mehanizam nošenja s teškim i neugodnim emocijama i iskustvima. Dok osoba ne razvije drugačije mehanizme, simptomi poremećaja hranjenja ono su što joj je poznato i na neki način sigurno, zbog čega ih ne može odmah ukloniti bez da se ikad ponove – posebice ako već dulje vrijeme funkcionira na takav način.

Kao što je spomenuto u prethodnom članku, osobe oboljele od poremećaja hranjenja često ne prepoznaju da imaju problema, čak i kada je njihovo zdravlje znatno narušeno. Zbog toga poticanje osobe da potraži pomoć može biti vrlo izazovno, no to nipošto ne znači da od njega treba odustati, a u slučaju kad se radi o djetetu ili adolescentu, roditelj će možda morati inzistirati na liječenju. Nedostatak uvida u teškoću i otpor prema liječenju posebno je izražen u razdobljima ograničavanja unosa hrane, dok u razdobljima prejedanja i pratećeg intenzivnog straha od debljanja osoba može biti nešto sklonija pristati na pomoć.

 

Što možemo učiniti za izgradnju zdravog odnosa prema hrani i tijelu?

Iako u kontekstu razvoja poremećaja hranjenja mnogo više govorimo o rizičnim čimbenicima, potrebno je istaknuti i koji su to čimbenici koji kod osobe mogu osnažiti izgradnju zdravog odnosa prema hrani i tijelu⁵. Aktivnosti usmjerene na izgradnju zdravog odnosa prema vlastitom tijelu trebaju započeti od najranije dobi, a posebno naglašene trebaju biti u razdoblju kasnije osnovne i srednje škole jer je upravo to razdoblje u kojem se najčešće počinju pojavljivati prvi znakovi teškoća. Važno je razvijati pozitivnu sliku tijela, kao i razgranatu sliku o sebi kroz različite životne uloge: doživljavanje sebe kao učenika, prijatelja, sestre, djeteta, šefice, plesača, umjetnice… Razvijanjem samopoštovanja u različitim područjima mladi ljudi imaju priliku temeljiti svoju vrijednost na različitim aspektima sebe, a ne samo na obliku svog tijela. Uz to je važno učiti o asertivnoj komunikaciji i vještini rješavanja problema kako bi se znali zauzeti za sebe i izraziti vlastite potrebe i želje te kako bi pristupali problemima na konstruktivan način i koristili učinkovite načine nošenja s teškoćama. Medijska pismenost također je važna u prevenciji poremećaja hranjenja – danas se u medijima i na društvenim mrežama često prikazuju poželjna ili savršena ljudska tijela koja su u stvarnosti nedostižna (jer su photoshopirana, jer je autor fotografije koristio filter ili jednostavno jer je posao osobe na fotografiji da izgleda na određeni način). Autori i urednici medijskih sadržaja trebali bi obratiti pažnju na to kako njihove objave utječu na formiranje odnosa prema hrani i tijelu.

Za prevenciju poremećaja hranjenja bitno je i kakav odnos prema hrani i tijelu imaju članovi nečije obitelji. Stavljanje pretjeranog naglaska na tjelesnu težinu i fizički izgled (npr. posramljivanje djeteta ako se udeblja), kao i izražavanje nezadovoljstva vlastitim tijelom (npr. otac koji nakon svakog obroka izjavi da mu smeta škemba ili majka koja čuva hlače u koje će stati jednog dana kad smršavi) može imati nepovoljan utjecaj na dijete i njegov odnos prema vlastitom tijelu. Od roditelja učimo kako se trebamo ponašati, i to više iz njihovog ponašanja nego iz njihovih riječi. Zbog toga potičemo sve roditelje da pokušaju njegovati zdravi stil života i zdrav odnos prema vlastitom tijelu – pritom naglašavajući djeci da se hrane uravnoteženo jer se tada bolje osjećaju ili da vježbaju jer u tome uživaju, a ne zato da bi određenim načinom prehrane i režimom vježbanja smršavili. U pristupu hrani potičite istraživanje i nastojte ne dijeliti hranu strogo na zdravu i nezdravu. Ni slatkiši ni brza hrana nisu zabranjeni te imaju određeno mjesto u našoj prehrani, naravno, u odgovarajućoj ravnoteži s ostalim skupinama hrane. Također vas potičemo da redovito imate zajedničke obiteljske obroke kako bi vaša djeca naučila kako uravnotežen obrok izgleda i kolika je količina hrane primjerena. Potičite jedenje obroka do trenutka u kojem se dijete osjeća sito, a ne jedenje na silu kako ne bi ostalo ništa na tanjuru. Na taj način djeca razvijaju zdrave signale gladi i sitosti.

No, djeca ne uče samo od roditelja. I društvo je odgovorno za to na koji se način odnosi prema tijelu i hrani te koje ljudske karakteristike smatra bitnim. Zato vas potičemo da prihvaćate osobe različitih oblika i veličine tijela kao vrijedne ljubavi te da ne pridajete preveliku važnost vanjskom izgledu, kao i da te poruke promovirate u medijima i na društvenim mrežama. U školama bi se trebala razvijati kultura prihvaćanja različitosti u izgledu, sa što manjim usmjeravanjem na uspoređivanje izgleda. Posebno potičemo sportske trenere, trenere plesa, voditelje modeling agencija i ljude iz drugih profesija gdje je u fokusu tijelo da budu svjesni toga kakav odnos prema fizičkom izgledu potiču kod svojih učenika, klijenata i zaposlenika. Cilj fizičke aktivnosti trebalo bi biti kretanje, uživanje i zabava, a ne mršavljenje, natjecanje i visoki rezultati pod svaku cijenu.

 

Zaključno, poremećaji hranjenja su složena stanja i na njihov razvoj utječe mnogo čimbenika. To znači da je oporavak od njih često dugotrajan i zahtjevan, ali isto tako znači da postoji puno toga što možemo napraviti da bismo spriječili njihov nastanak. Ako vas je ovaj članak potaknuo na traženje podrške ili u vama probudio potrebu za dodatnim odgovorima, za daljnje korake nam se možete javiti na [email protected].

 

Za kako si? napisala Iva Jureković, mag. psych.

 

Literatura

¹ Dalle Grave, R. (2015). Kako pobijediti poremećaje hranjenja. Veble commerce.

² Costin, C. (2010). Poremećaji prehrane: 100 pitanja i odgovora. Mozaik knjiga.

³ Eating Disorders Victoria (bez datuma). Stories of Recovery. https://www.eatingdisorders.org.au/find-support/stories-of-recovery/

⁴ National Eating Disorders Association. (bez datuma). Recovery & relapse. https://www.nationaleatingdisorders.org/learn/general-information/recovery

⁵ National Eating Disorders Collaboration. (bez datuma). Risk & protective factors. https://nedc.com.au/eating-disorders/eating-disorders-explained/risk-and-protective-factors/