Studeni je već mnogima poznat kao mjesec poticanja svijesti o muškom zdravlju pod nazivom Movember. Mnogi muškarci u to vrijeme simbolično puštaju brkove i bradu, pri čemu im je cilj podići svijest o različitim zdravstvenim problemima koji pogađaju muškarce kao što su rak prostate ili testisa, ali i o psihičkim smetnjama s kojima se brojni muškarci nose.
Iako oba spola mogu doživljavati psihičke smetnje, one ne izgledaju uvijek isto kod muškaraca i kod žena. Muškarci češće obolijevaju od eksternaliziranih psihičkih poremećaja, kod kojih se simptomi izražavaju „na van“, odnosno očituju se u ponašanju prema okolini – takvi su poremećaji primjerice ADHD i ovisnosti. S druge strane, internaliziranim poremećajima smatraju se stanja poput depresije, anksioznosti i poremećaja prehrane čiji su simptomi primarno sadržani u mislima i emocijama oboljele osobe i usmjereni više „prema unutra“¹. Muškarci ponekad poremećaje koji se smatraju internalizirajućima mogu izražavati kroz više eksternalizirane simptome, zbog čega ih može biti teže dijagnosticirati. Primjerice, muškarci koji boluju od velikog depresivnog poremećaja češće izvještavaju o umoru, iritabilnosti te gubitku interesa za posao i hobije, u usporedbi sa ženama koje su sklonije izvještavati o osjećaju tuge ili manje osobne vrijednosti². Ova razlika u izražavanju simptoma može otežati pravovremeno dobivanje pomoći.
Osim u načinu izražavanja nekih poremećaja, psihičko zdravlje muškaraca i žena razlikuje se i zbog toga što mogu imati različita životna iskustva. Primjerice, u hrvatskoj muškoj populaciji visoka je razina PTSP-a zbog Domovinskog rata³. Dodatno, neke se smetnje psihičkog zdravlja kod muškaraca mogu povezati i s hormonalnim promjenama. Određena istraživanja pokazuju da muškarci s nižim razinama slobodnog testosterona izvještavaju o jače izraženim simptomima depresije4. Zbog toga se posebna pažnja treba obratiti na psihičko zdravlje starijih muškaraca kod kojih je razina slobodnog testosterona u opadanju, pogotovo ako u obzir uzmemo da su stariji muškarci najrizičnija skupina za izvršenje samoubojstva. Mnogi nisu upoznati s činjenicom da je stopa samoubojstava dvaput veća kod muškaraca u usporedbi sa ženama5. U Hrvatskoj je ova razlika i izraženija: na svaku ženu koja počini samoubojstvo, počine ga više od četiri muškarca³.
Unatoč ovim zabrinjavajućim podacima, istraživanja konzistentno pokazuju da muškarci rjeđe traže pomoć za teškoće psihičkog zdravlja6,7,8. Otpor prema traženju pomoći nije ograničen na psihičko zdravlje – muškarci također rjeđe koriste usluge primarne zdravstvene zaštite, poput odlaska obiteljskom liječniku9, a i rjeđe traže podršku svojih bližnjih6,9. Ipak, ozbiljni tjelesni i psihički problemi učestaliji su kod muškaraca – na bolničkom psihijatrijskom liječenju u Hrvatskoj su češće muškarci nego žene³, a muškarci također češće koriste psihijatrijske usluge i hospitalizacije¹⁰. Ako u obzir uzmemo da vjerojatnost hospitalizacije raste što dulje odgađamo traženje pomoći nakon što primijetimo simptome, kao i da simptomi s vremenom u pravilu jačaju, lako je povezati oklijevanje prema traženju pomoći s učestalosti značajnih zdravstvenih teškoća. Drugim riječima, ako se muškarci rjeđe i kasnije javljaju po pomoć od žena, nije neobično što češće imaju ozbiljne zdravstvene probleme. Pitanje je zašto imaju otpor prema traženju pomoći.
U većini (zapadnih) društava postoje nepisana pravila o tome kakvi su (ili trebaju biti) muškarci, a kakve su (ili trebaju biti) žene. Sukladno tome, postoji niz osobina koje se povezuju sa ženama i niz osobina koje se povezuju s muškarcima. Neke od „ženstvenih“ osobina su nježnost, pasivnost, skromnost i emocionalnost, dok „muževne“ osobine uključuju snagu, hrabrost, neovisnost i asertivnost. Ove su osobine dio šireg koncepta rodnih uloga, a povezane su s time koja se ponašanja u određenom društvu smatraju prikladnima za određeni rod. Tako je za muškarce društveno prihvatljivije da budu ljuti, da budu vođe ili da budu seksualno otvoreni, dok je manje prihvatljivo da pokazuju osjećaje poput tuge. Za žene vrijedi upravo suprotno – pokazivanje tuge i plakanje u skladu je sa ženskom rodnom ulogom. Nekada se smatralo da muževne i ženstvene osobine leže na kontinuumu, odnosno što je osoba više muževna, to je manje ženstvena i obrnuto. Danas se smatra da se radi o dva kontinuuma: osoba može imati više ili manje razvijene ženstvene osobine i više ili manje razvijene muževne osobine – jer se nijedna od tih osobina zapravo ne nalazi isključivo kod muškaraca ili isključivo kod žena. Neke se osobine nazivaju muževnima ili ženstvenima zbog tradicionalnih shvaćanja njihove rodne obojanosti, ali svi ljudi, neovisno o rodu, mogu biti nježni, skromni, ljuti, hrabri, asertivni ili emocionalni. Zbog toga bi bilo korisnije napustiti shvaćanje nekih osobina kao isključivo ženskih ili muških te se ponašati autentično, odnosno onako kako se osjećamo. Sve su te osobine sastavni dio svih nas i svatko od nas može doživjeti bilo koju emociju.
Ipak, treba imati na umu da opisane rodne uloge utječu na to kako doživljavamo sami sebe i druge. Jedan od ključnih čimbenika povezanih s traženjem pomoći kod muškaraca je internalizirana stigma koju muškarci imaju prema psihičkim poremećajima i bolestima, pri čemu traženje pomoći smatraju „ženskim“ ponašanjem, odnosno percipiraju da „muževni“ ili „pravi“ muškarci ne traže (ili ne trebaju) pomoć7. Ovo se uvjerenje razvija i odgojem – dobro je poznata uzrečica dečki ne plaču koju roditelji ponekad koriste kako bi umirili sina koji se ozlijedio na igralištu. Na taj način od malih nogu šaljemo poruku kako muškarci ne bi trebali izražavati svoje emocije, pogotovo one koje nisu u skladu s muškom rodnom ulogom poput tuge i boli, što dovodi do osjećaja srama kada se te emocije dožive (a svaki će ih muškarac doživjeti). Uz to, pokazuje se da mnogi muškarci umanjuju hitnost svojih simptoma, ne znaju što tražiti kod psihoterapeuta, ne mogu pronaći muškog terapeuta, sumnjaju u učinkovitost psihoterapije te imaju potrebu da sami riješe svoje tegobe9. Svi ovi čimbenici pridonose oklijevanju muškaraca prema traženju pomoći.
Podaci o psihičkim smetnjama kod muškaraca govore nam da se moramo više posvetiti zaštiti zdravlja muškaraca i potaknuti ih da traže pomoć kada im je potrebna. To im možemo olakšati tako da ih pitamo kako su i budemo doista otvoreni čuti njihov odgovor, prihvatimo njihove emocije i umirimo njihove brige povezane s traženjem pomoći. Također je važno od rane dobi muškarce i dječake učiti kako prepoznati i nositi se sa simptomima narušenog psihičkog zdravlja, usmjeravati ih na aktivno rješavanje problema te prikazivati uzore muškaraca koji doživljavaju psihičke smetnje8 kako bismo pokazali da muškarci nisu ništa manje muževni kad im je teško.
Mnogi muškarci oklijevaju tražiti pomoć jer smatraju da je to znak slabosti. Traženje pomoći može biti teško za sve nas. Odlazak nekome nepoznatome kome bismo trebali ispričati nešto što možda nikome nikada prije nismo rekli može biti stresan i osjećaj nervoze je sasvim prirodan. Ipak, važno je naglasiti kako je traženje pomoći znak hrabrosti i pobjede nad onim što mislimo da se možda očekuje od nas, nad onim glasom sumnje koji nas uvjerava da ne zaslužujemo pomoć ili da nam nitko drugi ne treba. Pravovremeno traženje pomoći je korak koji poduzimamo za sebe, usprkos svemu što nas u tome priječi.
„Hrabrost nije odsustvo straha, nego tvoja pobjeda nad njime. Hrabar čovjek nije onaj koji se ne boji, nego onaj koji nadvlada svoj strah.“ – Nelson Mandela
Dragi muškarci i dragi mladići, potičemo vas da nam se javite na [email protected]. Poteškoće, brige i smetnje s kojima se nosite su valjane i vrijedne pažnje. U našem savjetovalištu možete razgovarati kako sa ženskim, tako i s muškim savjetovateljima. Niste sami i potičemo vas da potražite pomoć onda kada osjetite da vam je ona potrebna, a možda čak i prije toga. Kao što svaki dan održavamo tjelesnu higijenu, bilo bi dobro povremeno se osvrnuti i na mentalnu higijenu i napraviti nešto dobro za sebe.
Literatura
¹ Rosenfield, S. i Smith, D. (2010). Gender and mental health: Do men and women have different amounts or types of problems. A handbook for the study of mental health: Social contexts, theories, and systems, 256-267.
² Mental Health America. (bez datuma). Infographic: Mental Health for Men. https://www.mhnational.org/infographic-mental-health-men
³ Državni zavod za statistiku. (2020). Izvršena samoubojstva u Hrvatskoj, 2020. https://www.hzjz.hr/aktualnosti/izvrsena-samoubojstva-u-hrvatskoj-2020/
⁴ Giltay, E. J., van der Mast, R. C., Lauwen, E., Heijboer, A. C., de Waal, M. W. i Comijs, H. C. (2017). Plasma testosterone and the course of major depressive disorder in older men and women. The American Journal of Geriatric Psychiatry, 25(4), 425-437.
⁵ National Institute for Mental Health. (2019). Suicide rates. https://www.nimh.nih.gov/health/statistics/suicide
⁶ Tudiver, F. i Talbot, Y. (1999). Why don’t men seek help? Family physicians’ perspectives on help-seeking behavior in men. Journal of Family practice, 48, 47-52.
⁷ McCusker, M. G. i Galupo, M. P. (2011). The impact of men seeking help for depression on perceptions of masculine and feminine characteristics. Psychology of Men & Masculinity, 12(3), 275–284.
⁸ Sagar-Ouriaghli, I., Godfrey, E., Bridge, L., Meade, L. i Brown, J. S. L. (2019). Improving mental health service utilization among men: A systematic review and synthesis of behavior change techniques within interventions targeting help-seeking. American Journal of Men’s Health, 13(3) 1-18.
⁹ Seidler, Z. E., Rice, S. M., Kealy, D., Oliffe, J. L. i Ogrodniczuk, J. S. (2020). What gets in the way? Men’s perspectives of barriers to mental health services. International Journal of Social Psychiatry, 66(2), 105–110.
¹⁰ Hrvatski zavod za javno zdravstvo. (2018). Mentalni poremećaji u RH. Zagreb.
