Jeste li znali da ljudski organizam zapravo nikada nije u stanju mirovanja? I onda kada mislite da se odmarate, u vašem se tijelu neprestano odvijaju brojni procesi koji omogućuju obavljanje funkcija neophodnih za život – disanja, probave, kucanja srca itd. Također, organizam obavlja procese koji vam omogućuju interakciju s okolinom – prima informacije iz okoline, prenosi ih kroz tijelo, analizira ih i odlučuje o prikladnoj reakciji te prenosi tu informaciju natrag do organa koji je izvršavaju. I to sve u roku od par milisekundi! Prilikom čak i najjednostavnijih reakcija poput češanja nosa u našem se organizmu odvijaju vrlo složeni procesi, a osnova za njih jest živčani sustav.

Najjednostavnije rečeno, živčani sustav (ŽS) je komunikacijska mreža našeg organizma¹. Tako na primjer kada dotaknemo vrući štednjak, ruka nam se instinktivno odmakne od tog štednjaka. Taj pokret je „naredio živčani sustav koji je kroz evoluciju „naučio“ da su vrlo vruće stvari potencijalno opasne, zbog čega se od njih automatski odmičemo. Živčani se sustav primarno sastoji od neurona (živčanih stanica) i glija stanica.¹ Živčane stanice se međusobno povezuju te tako tvore snopove različite debljine (koje nazivamo živcima) i druge živčane strukture poput mozga. Neuroni obavljaju glavnu ulogu u obradi informacija, stvarajući i prenoseći živčane impulse, dok im glija stanice pružaju potporu i zaštitu. One okružuju neurone kako bi ih držale na mjestu i povezivale s drugim neuronima – zato su naziv dobile po grčkoj riječi za ljepilo. Osim toga, glija stanice neurone opskrbljuju kisikom i drugim hranjivim tvarima te uklanjaju štetne tvari i mrtve neurone. Prenošenje poruka unutar živčanog sustava, kao što su informacije o temperaturi štednjaka i naredba o odmicanju ruke u prethodnom primjeru, odvija se putem živčanih impulsa i neurotransmitera. Živčani impuls je električni signal koji nastaje kad neuron prima informacije, a širi se duljinom cijele živčane stanice. Neuroni se međusobno zapravo ne dodiruju, već se između njih nalazi prostor koji se naziva sinapsa. Kada živčani impuls dođe do završetka neurona, on izaziva lučenje kemijske tvari – neurotransmitera – u sinapsu. Neurotransmiter podražuje susjedni neuron i u njemu izaziva živčani impuls koji se dalje širi na druge neurone. Jedan aktivirani neuron tako će aktivirati sljedeći, koji će aktivirati sljedeći, i tako dalje sve dok poruka ne dođe do svog odredišta u tijelu. Na ovaj način različiti dijelovi živčanog sustava komuniciraju međusobno i s drugim dijelovima tijela.

Živčani sustav uključuje mozak i leđnu moždinu (središnji ŽS) te sve ostale živce u organizmu (periferni ŽS). Periferni živčani sustav sastoji se od senzornih neurona, koji primaju podražaje iz osjetilnih organa i iz unutrašnjosti tijela, te prijenosnih neurona koji te signale šalju središnjem živčanom sustavu. Nakon obrade informacija i stvaranja odgovora, središnji ŽS putem perifernog šalje povratne signale u mišiće, organe i žlijezde. Tako kada primjerice vidimo prijatelja, senzorni neuroni u oku prenose informaciju o viđenome do mozga, gdje se odvija prepoznavanje te osobe kao prijatelja, zaključak da ga želimo pozdraviti te odluka da ćemo mu se nasmiješiti i mahnuti. Ta se odluka iz mozga prenosi do mišića ruke, zgloba i dlana da izvrše radnju mahanja te do mišića lica koji se pomiču u osmijeh. Prilično kompleksan proces za tako jednostavnu radnju, zar ne? A takvi se procesi odvijaju u manje od sekunde i bez osjećaja velikog napora, tijekom cijelog dana.

Međutim, ne donosimo na isti način odluke o svim funkcijama svog organizma. Voljno možemo kontrolirati samo tjelesni periferni živčani sustav, odnosno mišiće za pokretanje dijelova tijela. Osim voljnih pokreta, on kontrolira i neke nevoljne pokrete potrebne za održavanje ravnoteže i napetosti mišića u određenim položajima, npr. sjedenju i stajanju, te od osjetila prenosi informacije o događajima u našoj okolini do drugih dijelova živčanog sustava. Drugi dio perifernog živčanog sustava je autonoman, a kontrolira unutarnje organe i njihove mišiće te rad žlijezda. Zamislite svijet u kojemu bismo morali svjesno odlučiti da nam srce zakuca određeni broj puta u minuti, da želudac počne i prestane lučiti želučanu kiselinu, ili da stalno pazimo koliko tekućine bubrezi trebaju profiltrirati. Vjerojatno ne bismo imali puno kapaciteta za ikakve druge aktivnosti osim onih koje su nužne za održavanje života. Srećom, autonomni živčani sustav brine o tome da se sve životno važne funkcije odvijaju „u pozadini“, dok se mi bavimo sportom, studiranjem, stvaranjem prijateljstava i drugim voljnim aktivnostima.

Iz psihološke perspektive važna je podjela autonomnog ŽS na simpatikus i parasimpatikus (znamo, ima puno podjela). Simpatički živčani sustav je odgovoran za poznatu fight or flight reakciju – on priprema organizam za situacije koje su opasne, neočekivane ili naporne tako što ubrzava rad srca, opskrbljuje mišiće kisikom, ubrzava disanje i usporava probavu, odnosno sprema tijelo za akciju time što ga opskrbljuje dodatnom energijom.² Posljedica tog procesa je što organizam za vrijeme fight or flight reakcije doživljavava stres od kojeg se nakon opasne situacije trebamo oporaviti. Prečesta aktivacija tog mehanizma i nedovoljan odmor dugoročno mogu imati negativne posljedice. Fight or flight reakcija leži u podlozi anksioznosti, zbog čega se za ublažavanje anksioznosti i stresa često preporuča korištenje tehnika disanja. Razlog tome jest činjenica što su pluća jedini organ autonomnog živčanog sustava koji možemo voljno kontrolirati.³ Usmjeravanjem pažnje na disanje i reguliranje dužine naših udisaja i izdisaja možemo poslati poruku simpatikusu da smo na sigurnom i da nema opasnosti, što će dovesti do smanjenja anksiozne reakcije. Duboko disanje zapravo šalje poruku parasimpatikusu da se aktivira i da dovede naše tijelo u smireno stanje zvano rest and digest (odmaranje i probava). Parasimpatikus primarno regulira procese koji organizmu omogućuju štednju energije – usporava rad srca i disanje, smanjuje krvni tlak te stimulira probavu.⁴

Središnji živčani sustav čine mozak i leđna moždina. Svoj je naziv dobio jer mozak integrira i tumači dobivene informacije te koordinira i utječe na aktivnost svih dijelova tijela. Za mogućnost obavljanja kompleksnih funkcija poput učenja i koncentracije, kao i osnovnih funkcija poput disanja i probave⁵, zaslužni su neurotransmiteri, kemijski glasnici kojima neuroni komuniciraju. Komunikacija između neurona je osnova funkcioniranja mozga koja uvjetuje naše emocije i raspoloženja te mnoge druge psihološke funkcije. Za sada je prepoznato više od 60 različitih neurotransmitera, a u nastavku izdvajamo one najvažnije iz psihološke perspektive⁶:

• Dopamin je poznat kao „hormon sreće“ jer je uključen u procese nagrađivanja i motivacije. Aktivnosti koje izazivaju lučenje dopamina su nam ugodne, čime se to ponašanje „nagrađuje“ i imamo veću motivaciju ponoviti ga. Neke od aktivnosti koje izazivaju lučenje dopamina su druženje s prijateljima, jedenje fine hrane, spavanje, vježbanje, slušanje muzike te provođenje vremena na suncu, svježem zraku i u prirodi. Mnoge psihoaktivne tvari također povećavaju razine dopamina u mozgu, što je jedno od objašnjenja razvoja ovisnosti – osobe žele ponovno doživjeti ugodne osjećaje koje im te tvari izazivaju⁷.
• Serotonin je također važan za stabilizaciju raspoloženja te za osjećaje dobrobiti i sreće. Sudjeluje i u održavanju kvalitete spavanja i probave. Najprovjereniji načini povećanja razine serotonina su vježbanje te izlaganje svjetlu⁸.
• Epinefrin i norepinefrin (poznati i kao adrenalin i noradrenalin)  imaju ulogu u reakciji na stres te dovode do pobuđenosti tijela i mobilizacije energije tijekom fight or flight reakcije.
• Oksitocin se naziva i „hormonom ljubavi“, a igra ulogu u emocionalnoj povezanosti, zbližavanju i seksualnom ponašanju.
• Endorfini blokiraju osjet boli i izazivaju osjećaj euforije. Tijelo ih proizvodi kao reakciju na bol, a kod vrlo velike boli (npr. kod teških ozljeda) mogu čak i blokirati osjećaj boli. Također se proizvode tijekom vježbanja, posebno tijekom aerobne aktivnosti kao što je trčanje.

Neurotransmiteri igraju važnu ulogu u psihičkom zdravlju, a poremećaji u njihovoj funkciji povezani su s razvojem nekih psihičkih bolesti. Upravo se zbog toga za neke psihičke smetnje propisuju lijekovi koji (uz ili bez psihoterapije) mogu olakšati simptome koje osoba doživljava, poboljšati njeno svakodnevno funkcioniranje ili povećati osjećaj dobrobiti.

 

Živčani sustav je vrlo kompleksan i tek otkrivamo kako točno funkcionira. Ovim smo vam člankom htjeli ponuditi uvid u osnove onoga što omogućuje raznolikost ljudskog ponašanja i doživljavanja, a nadamo se da smo u vama potaknuli interes za ovom temom. Ako vas zanima više o živčanom sustavu, uvijek nam se možete javiti na [email protected].

 

---

Literatura

¹ Pinel, J. P. (2002). Biološka psihologija. Naklada Slap.

² Goldstein, D. S. (2010). Adrenal responses to stress. Cellular and Molecular Neurobiology, 30(8), 1433–1440.

³ Brown, R. P. i Gerbarg, P. L. (2009). Yoga breathing, meditation, and longevity. Annals of the New York Academy of Sciences, 1172, 54–62.

⁴ Tindle, J. i Tadi, P. (2020). Neuroanatomy, Parasympathetic Nervous System. U Abai, B. i sur. (Ur.), StatPearls. StatPearls Publishing.

⁵ Sukel, K. (2019, kolovoz 1). Neurotransmitters. The Dana Foundation. https://dana.org/article/neurotransmitters/

⁶ Valenzuela, C. F., Puglia, M. P. i Zucca, S. (2011). Focus on: neurotransmitter systems. Alcohol Research & Health, 34(1), 106–120.

⁷ National Institute on Drug Abuse. (veljača 2019). The Neurobiology of Drug Addiction. https://www.drugabuse.gov/publications/teaching-addiction-science/neurobiology-drug-addiction

⁸ Young, S. N. (2007). How to increase serotonin in the human brain without drugs. Journal of psychiatry & neuroscience, 32(6), 394–399.