Sigurno ste čuli za poslovicu iz naslova, no jeste li čuli i njezin nastavak – „da je batina stvarno tako dobra, u raju bi i ostala“? Iako se nekoliko desetaka godina unatrag sve više govori o štetnosti korištenja fizičkog kažnjavanja prilikom odgajanja djece, među roditeljima se često mogu čuti rečenice poput: Pa kako da ga onda odgojim kada ne sluša?, Danas više ne smiješ ni dotaknuti dijete, odmah su ti službe za vratom, a ona to sve debelo iskorištava…

Mnogi roditelji koriste fizičko kažnjavanje prilikom odgajanja djece, makar neki od njih toga nisu ni svjesni jer smatraju da npr. udaranje po guzi ili preko pelene ne šteti djetetu. Definiranje fizičkog kažnjavanja nije lagani zadatak jer ono može uključivati raznolike postupke, stoga ga Vijeće Europe definira kao svako kažnjavanje kojim se korištenjem tjelesne snage namjerava uzrokovati neka razina boli ili nelagode, koliko god ta bol ili nelagoda bile slabe. No, roditelji često koriste rečenice poput onih gore navedenih, bilo da smatraju kako je korištenje sile opravdana metoda odgoja, bilo da bi samima sebi opravdali korištenje sile prema vlastitom djetetu i istaknuli kako to rade jer žele najbolje za svoje dijete. Takva opravdanja proizlaze iz osjećaja krivnje jer ipak je roditelj nanio djetetu bol i nelagodu, iako mu je namjera bila dobra – disciplinirati vlastito dijete. Ovdje se onda postavlja pitanje zašto roditelji ipak posežu za takvim načinom discipliniranja djeteta? Prvenstveno je to zbog kratkotrajne dobiti korištenja fizičkog kažnjavanja – dijete u pravilu nakon fizičke kazne odmah prestane s neželjenim ponašanjem i postane poslušno. Roditelji također smatraju da kažnjavanjem nepoželjnog ponašanja djeca usvajaju ispravna načela ponašanja, čime se sprječava nepoželjno ponašanje u budućnosti. No, istraživanja pokazuju kako tome ipak nije tako. Djeca prvenstveno uče modeliranjem, odnosno imitacijom našeg ponašanja pa tako fizičkim kažnjavanjem učimo djecu nekim dugotrajno štetnim uvjerenjima:

• tko ima bilo kakvu vrstu moći, on tu moć može zloupotrijebiti i nanijeti drugome bol ili štetu kako bi dobio ono što želi;
• nasilje je primjeren i opravdan način rješavanja problema;
• sasvim je prirodno da ti osoba koja te voli nanosi emocionalnu i fizičku bol.

Zbog toga što učimo djecu da je nasilje prihvatljiva i odgovarajuća strategija, djeca mogu takav način početi koristiti za rješavanje problema u onim odnosima gdje su oni (fizički) nadmoćniji, poput odnosa sa svojom mlađom braćom i sestrama, kućnim ljubimcima ili vršnjacima. Također, postoji vjerojatnost da će takva djeca kada odrastu i sami postati roditelji koji koriste fizičko kažnjavanje kako bi disciplinirali vlastitu djecu, što se naziva transgeneracijskim prijenosom nasilja.

Osim što fizičko kažnjavanje ima negativne učinke na samo dijete, ono narušava odnos roditelja i djeteta. Da bi fizičko kažnjavanje donijelo posljedice kakve roditelj želi, ono se nužno mora temeljiti na strahu, fizičkoj boli i neugodnosti. Isto tako, na tjelesne se udarce javlja tolerancija pa će tako prvi puta fizičko kažnjavanje imati „savršeni učinak“, dok će već idući put dijete očekivati takvu kaznu, zbog čega će udarac jednake snage imati slabiji učinak. To može dovesti do toga da roditelj koristi pojačanu silu kako bi dobio jednak učinak kao i prije, a pojačano korištenje sile put je k zlostavljanju djeteta. Sve to dovodi do gubitka povjerenja i poštovanja prema roditeljima od strane djeteta, kao i do trajnih emocionalnih posljedica po samo dijete. Pitanje koje proizlazi iz svega navedenoga i koje se nužno moramo pitati jest – koja je cijena dobivanja poslušnosti djeteta korištenjem fizičkog kažnjavanja? Pogotovo kada osvijestimo da se discipliniranje djeteta može ostvariti na druge načine, prvenstveno nagrađivanjem poželjnog ponašanja umjesto kažnjavanja nepoželjnog.

Važno je osluškivati potrebe i želje svojeg djeteta, pokazati razumijevanje za njih, ali i dati objašnjenje zbog čega neke od njih ne mogu biti ostvarene. Pogotovo je važno da roditelj (a i samo dijete) nauči razlikovati djetetove želje od njegovih potreba. Tako, primjerice, djetetova želja da igra igrice do dugo u noć ne može biti ostvarena jer nije dobra za njegov razvoj. No, potreba za druženjem s vršnjacima se mora zadovoljiti pa makar to bilo i u online svijetu. To ne znači da ćete popustiti kada vaše dijete želi igrati igrice do dugo u noć ili kada ga pak ulovite da je to napravilo iako ste mu izričito rekli da ne smije, već znači da ćete mu dopustiti da igra igrice u prihvatljivoj mjeri i u adekvatno doba, čime će dijete zadovoljiti svoju potrebu za druženjem s vršnjacima. Dakle, na roditelju je odgovornost da vodi i usmjerava odnos sa djetetom, kao i odgovornost da djetetu pruži mogućnost za izražavanje vlastitih potreba i želja od kojih će biti ostvarene one koje su u najboljem interesu djeteta. Važno je da roditelj u dogovoru s djetetom postavlja i održava jasne granice od najranijih nogu kako bi dijete bilo naučeno na ono što smije, a što ne smije raditi. Također, važno je osvijestiti da se odnos s djetetom gradi te da ima svoje uspone i padove te da roditelji ne trebaju biti savršeni, već dovoljno dobri kako bi dijete odraslo u zadovoljnu osobu.

U svrhu promicanja važnosti razgovora o ovoj i drugim temama koje se tiču psihičkog zdravlja, pozitivnih odnosa s drugima i uspješnog funkcioniranja u različitim aspektima života, BIPA je zajedno s udrugom kako si? pokrenula kampanju #PrekrasnaIznutra. Može biti teško biti adekvatan i topao roditelj ako se sami osjećamo potišteno i loše. Stoga te pozivamo da njeguješ sve dijelove sebe, da se pobrineš za vlastito psihičko zdravlje i da postaneš #PrekrasnaIznutra. U tome ti mogu pomoći i članovi udruge kako si? kojima se možeš javiti u e-savjetovalište na mail [email protected]. Naš je sandučić uvijek otvoren.