Velik broj djece i mladih doživljava neki oblik agresivnog ponašanja u vršnjačkim odnosima, a pojava modernih tehnologija omogućila je da se zlostavljanje među vršnjacima proširi i u online prostor. Različita su mišljenja o elektroničkom nasilju (engl. cyberbullying): neki smatraju da to nije pravo nasilje jer se ne odvija uživo ili jer žrtva ne poznaje nužno zlostavljača, dok drugi tvrde da je ono zbog nekih svojih karakteristika možda i opasnije od nasilja uživo. U ovom ćemo članku razmotriti zašto elektroničko nasilje ipak treba shvatiti ozbiljno.

 

I tjelesno i elektroničko nasilje definiraju se kao namjerno, dugotrajno i ponavljajuće agresivno ponašanje koje uključuje ili se temelji na razlikama u moći između počinitelja i žrtve. Temeljna je razlika među njima to što se tjelesno nasilje događa uživo, a cyberbullying se odvija pomoću elektroničkih tehnologija. Elektroničko nasilje stoga može poprimiti različite oblike koji se možda ne prepoznaju odmah kao nasilna ponašanja: vrijeđanje, uznemiravanje (npr. opetovano slanje uvredljivih poruka), uhođenje, klevetanje (npr. zlostavljač piše neistinite komentare o žrtvi), maskiranje tj. lažno predstavljanje (npr. slanje poruka pod tuđim imenom), izlaganje osjetljivom sadržaju (npr. slanje pornografskih fotografija) te isključivanje iz vršnjačkih grupa (npr. formiranje grupnih razgovora koji namjerno isključuju neku osobu).

Budući da se takvo zlostavljanje događa iza ekrana i često na društvenim mrežama, elektronički zlostavljač potencijalno može biti potpuno anoniman, ali nasilju može svjedočiti znatno šira publika nego kada se ono odvija uživo. Prijeteće poruke ili komentari koji sačinjavaju cyberbullying trajno ostaju u online prostoru, što za žrtvu može biti vrlo uznemirujuće. Također, za razliku od nasilja uživo koje se događa u određenom okruženju i u određeno vrijeme (npr. u školi), cyberbullying se može događati bilo gdje i bilo kada te mu žrtva može biti izložena od 0 do 24 sata. Postotak mladih koji su iskusili neki oblik elektroničkog nasilja, u ulozi žrtve ili počinitelja, varira najčešće između 20% i 50%, a istraživanje provedeno u Hrvatskoj sugerira da su slanje i primanje uvredljivih poruka, ogovaranje i širenje laži najzastupljeniji oblici cyberbullyinga kod nas³. Zbog njegove učestalosti važno je razumjeti kako elektroničko nasilje utječe na osobe koje u njemu sudjeluju i koje posljedice ostavlja.

 

 

 

Istraživanja pokazuju da cyberbullying može imati brojne negativne posljedice na žrtvu, ali i na nasilnika, ovisno o njegovom intenzitetu i trajanju. Ono može utjecati na psihičko zdravlje, školski uspjeh i socijalnu prilagođenost sudionika nasilja. Za počinitelje cyberbullyinga takvo ponašanje može otvoriti vrata drugim problematičnim ponašanjima poput tučnjave, vandalizma i krađe¹. Mladi koji su žrtve cyberbullyinga mogu razviti različite psihičke teškoće poput anksioznih i depresivnih smetnji, emocionalne smetnje poput frustracije, usamljenosti i nesigurnosti, a nerijetko će razviti i nisko samopouzdanje, impulzivnost te naučenu bespomoćnost⁵. Anonimnost nasilnika, velika publika i manjak kontakta s nasilnikom doprinose izraženijem osjećaju žrtve da nema kontrolu nad činom nasilja koji doživljava, što može dovesti do osjećaja bespomoćnosti². Žrtve elektroničkog nasilja također će vjerojatnije izbjegavati školu i vršnjake, što rezultira izostajanjem s nastave, lošijom koncentracijom i padom školskog uspjeha. Žrtve nasilja općenito izvještavaju o neugodnim emocijama i depresiji u odrasloj dobi koje su povezane s doživljenim nasiljem i zlostavljanjem u djetinjstvu⁶.

Elektroničko je nasilje u velikoj mjeri povezano s nasiljem uživo. Zlostavljači nerijetko prenose svoje zlostavljanje u online prostor – primjerice, zlostavljač koji je u školi tjelesno nasilan nakon kraja školskog dana nastavlja slati uznemirujuće poruke na društvenim mrežama. Žrtva je u toj situaciji neprestano izložena nasilju, što može biti posebno uznemirujuće. Svako nasilje zahtijeva reakciju okoline i svaka žrtva nasilja zaslužuje dobiti podršku. Neovisno o tome događa li se uživo ili online, svaki oblik nasilja može imati ozbiljne i dugoročne posljedice te nije opravdano umanjivati ili negirati značajnost elektroničkog nasilja u odnosu na nasilje uživo. Važno je razumjeti kako i zašto se ono pojavljuje, što možemo učiniti da ga spriječimo te kako prepoznati njegove znakove.

 

Tko sudjeluje u elektroničkom nasilju?

Preduvjet je za činjenje ili doživljavanje elektroničkog nasilja učestalo korištenje tehnologije¹ jer korištenje društvenih mreža i drugih online alata povećava vjerojatnost da nasilnik bude u kontaktu sa žrtvom. Stoga ne čudi podatak da su najčešći sudionici cyberbullyinga mladi u dobi između 12 i 15 godina jer je to skupina koja intenzivno koristi elektroničke medije. To je razdoblje velikih životnih promjena poput puberteta, polaska u srednju školu i sklapanja novih prijateljstava koje predstavljaju izazov i izvor stresa. Mladi u tom razdoblju mogu doživljavati strah i nelagodu te imaju izraženu potrebu za pripadanjem i društvenom prihvaćenosti. Neki tu prihvaćenost mogu pronaći u zlostavljačkom ponašanju koje ih čini popularnim u određenim društvenim krugovima.

Velik dio čimbenika koji utječu na učestalost nasilja potječe iz obiteljskog okruženja¹. Toplo i demokratsko roditeljstvo koje pozitivnim odnosom temeljenim na bliskosti, komunikaciji i uključenosti potiče djecu na autonomiju i ostvarivanje, uz postavljanje jasnih granica, smanjuje vjerojatnost da dijete bude uključeno u elektroničko nasilje. S druge strane, visok roditeljski stres, konflikti među roditeljima i nasilje u obitelji čine rizične čimbenike za pojavu nasilnog ponašanja kod djece, pa tako i cyberbullyinga, jer djeca usvajaju obrasce ponašanja svojih roditelja⁴. Doživljaj nasilja u obitelji i drugim odnosima uči djecu da je to opravdan način rješavanja problema i da tako mogu steći popularnost među vršnjacima.

Istraživanja su pokazala da žrtve, ali i počinitelji cyberbullyinga često imaju nisko samopouzdanje, doživljavaju socijalnu anksioznost te su lošije socijalno prilagođeni. To ne znači da su žrtve same krive za nasilje ili pak da nasilnike treba odriješiti odgovornosti, već da je moguće programima podrške i potpore u školama smanjiti njegovu pojavu. Na primjer, programi usmjereni na podizanje socijalnih vještina i jačanje empatije uvelike mogu smanjiti učestalost cyberbullyinga tako što uče mlade da izražavaju svoje osjećaje i rješavaju sukobe na konstruktivan način. Osobe koje su sklonije empatiji češće dijele svoje emocije s drugima, imaju više samopouzdanje i podršku drugih te rjeđe sudjeluju u cyberbullyingu¹.

 

Kako prepoznati da je netko žrtva cyberbullyinga?

Važno je napomenuti da nitko nije kriv što je žrtva bilo kakvog oblika nasilja, niti je za to zaslužan. Čimbenici koji povećavaju vjerojatnost da osoba bude žrtva nasilja nikako nisu osuda ili krivnja te osobe. Ponašanje zlostavljača je pokazatelj njegovih unutarnjih procesa i opravdanje nikada nije u osobinama žrtve. Nasilje može biti teško prepoznati jer ga žrtve često skrivaju zbog osjećaja srama ili bespomoćnosti. Stoga je dobro obratiti pažnju na sljedeća ponašanja djeteta⁷:

• odjednom prestaje i odbija koristiti svoj mobitel ili računalo;
• čini se uznemireno kada koristi svoj mobitel ili računalo;
• odbija izaći iz kuće ili otići u školu;
• izbjegava razgovarati o svojim aktivnostima online.

Ako prepoznajete neka od ovih ponašanja kod sebe ili nekoga koga poznajete, važno je potražiti pomoć. Možete razgovarati s odraslom osobom kojoj vjerujete (roditelj, član obitelji, susjed, nastavnik, psiholog…). Važno je da to bude osoba za koju smatrate da joj se možete povjeriti i da će vas saslušati. Također, bitno je da sačuvate sadržaj i ne odgovarate na takve poruke. Nasilje ne treba trpjeti, već ga treba prijaviti, a ako je moguće i unaprijed spriječiti. U slučaju da netko šalje uvredljive poruke, najbolje je takvo ponašanje prijaviti i ne odgovarati na njega. Ignoriranje samo po sebi neće dovesti do promjene i neće zaustaviti nasilje, zbog čega ono treba uvijek biti prijavljeno. MUP je razvio koristan sustav i aplikaciju za brzu i laku prijavu nasilja pod nazivom RED BUTTON, pomoću koje možete prijaviti bilo kakav oblik nasilja, pa tako i cyberbullying.

 

Ako imate još nekih pitanja o ovoj temi ili vam treba netko s kim ćete razgovarati i podijeliti svoje brige, slobodno nam se javite na [email protected]. Osim toga, možete nazvati i besplatnu anonimnu liniju Hrabrog telefona na broj 161 111 (za djecu i tinejdžere) ili na 0800 0800 (za roditelje) svakim radnim danom od 9 do 20 sati.

 

Za kako si? napisao Andrija Vrhovnik, polaznik kolegija Očuvanje i unapređenje mentalnog zdravlja, Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

 

---

Literatura

¹ Kowalski, R. M., Giumetti, G. W., Schroeder, A. N. i Lattanner, M. R. (2014). Bullying in the digital age: A critical review and meta-analysis of cyberbullying research among youth. Psychological Bulletin, 140(4), 1073–1137.

² Sampasa-Kanyinga, H., Roumeliotis, P. i Xu, H. (2014). Associations between cyberbullying and school bullying victimization and suicidal ideation, plans and attempts among Canadian schoolchildren. PLoS ONE, 9(7).

³ Buljan Flander, G., Dugić, S. i Handabaka, I. (2015). Odnos elektroničkog nasilja, samopoštovanja i roditeljskih čimbenika kod adolescenata. Klinička psihologija, 8(2), 167–180.

⁴ Garaigordobil, M. i Machimbarrena, J. M. (2017). Stress, competence, and parental educational styles in victims and aggressors of bullying and cyberbullying. Psicothema, 29(3), 335–340.

⁵ Beran, T. i Li, Q. (2008). The relationship between cyberbullying and school bullying. The Journal of Student Wellbeing, 1(2), 16–33.

⁶ Beltrán-Catalán, M., Zych, I. i Ortega-Ruiz, R. (2015). The role of emotions and perceived support in the process of overcoming the effects of bullying: A retrospective study. Ansiedad y Estres, 21, 219–232.

⁷ Hinduja, S. i Patchin, J. (2006). Cyberbullying Warning Signs. http://www.cyberbullying.us/cyberbullying_warning_signs.pdf