Nisi uopće ništa pojela, je li sve ok?
Ma da, nisam baš gladna. Mislim da ću danas preskočiti ručak.
Mislim da te nikad nisam vidjela da preskačeš ručak, ali u redu, ako ti tako kažeš. Hoćemo onda po sladoled za desert?
Čak mi se ni to ne jede, iskreno mislim da ne bih ništa.
Ok, definitivno nikad prije nisi odbila sladoled. Jesi li sigurna da je sve ok?
Zapravo i ne. Već me neko vrijeme užasno boli zub. Teško mi je išta jesti, jako loše spavam po noći od boli, a ponekad mi se čini kao da će mi glava eksplodirati.
A joj, zub. Jesi li sigurna da te baš boli? Možda ti se samo čini jer si u zadnje vrijeme loše prala zube.
Ne, toliko me jako boli da sam čak razmišljala da bih možda otišla zubaru.
Zubaru? Ma daj, pa samo progrgljaj malo kamilice i stavi leda na to, to ti je prolazno.
Zvuči li vam ovaj razgovor smiješno i nerealno? Možete li uopće zamisliti osobu koja trpi ovakvu zubobolju i ne želi to reći ljudima oko sebe niti potražiti stručnu pomoć zubara? Vjerojatno ne možete, zato što od malena učimo o važnosti dentalne higijene i redovitim godišnjim kontrolama kod zubara. Ali kada bismo zubobolju zamijenili sa psihičkim smetnjama, a zubara sa stručnjakom psihičkog zdravlja, dobili bismo dijalog koji je u našem društvu nažalost puno češći i uvrježeniji.
Iako društvene mreže i medijski sadržaj posljednjih godina pokazuju trend sve otvorenijeg razgovora o psihičkom zdravlju i njegovoj važnosti, u društvu još uvijek postoji stav o tome da imati psihičke smetnje znači biti lud te da je odlazak stručnjaku psihičkog zdravlja znak slabosti koji ukazuje na to da se nismo bili u stanju sami izboriti sa svojim teškoćama. Nitko ne očekuje da si sami popravimo karijes na zubu ili osporava da nam je potreban antibiotik kada imamo infekciju, no ljudi su skloni reagirati umanjivanjem, nelagodom ili osuđivanjem kada saznaju da idemo psihologu ili uzimamo lijekove poput antidepresiva. Takve reakcije stvaraju začarani krug u kojem se ljudi koji doživljavaju smetnje psihičkog zdravlja osjećaju loše zbog smetnji koje doživljavaju, a zbog nemogućnosti da o tome otvoreno razgovaraju i dobiju podršku koja im je potrebna osjećaju se još lošije. Drugim riječima, dolazi do stigmatizacije.
Stigmatizacija je proces negativnog obilježavanja osobe zbog neke njene karakteristike na temelju negativnih stavova o toj karakteristici koje smo prethodno formirali, odnosno predrasuda.¹ Stigmatizirane osobe društvo često obilježava kao drukčije i time manje vrijedne. Dakle, stigmatizacija dovodi do diskriminacije koja se pokazuje u različitim štetnim ponašanjima koja negativno utječu na dobrobit stigmatiziranog pojedinca. Diskriminirajuća ponašanja uključuju izbjegavanje, marginaliziranje i zlostavljanje te ograničavanje zdravstvene skrbi, prava na obrazovanje i mogućnosti zapošljavanja, što sve posljedično dovodi do pada samopouzdanja, osjećaja manje vrijednosti i povlačenja iz društva, čime se začarani krug održava.²
No stigma ne ostaje na razini pojedinca, ona prodire duboko u društvenu strukturu i onemogućava osobama koje boluju od psihičkih poremećaja da dobiju pomoć i kvalitetnu skrb koja im je potrebna kako bi se oporavili i ostvarili svoj puni potencijal. U vremenu u kojem moderna medicina pronalazi uspješne tretmane za razne nekoć visoko smrtonosne bolesti i povrede, psihičko zdravlje i dalje se tretira kao sekundarno te se nedovoljno ulaže u prevenciju psihičkih smetnji i zaštitu psihičkog zdravlja, kao i u ustanove i djelatnike koji se njime bave. Istraživanja pokazuju da veliki dio stigme o psihičkim poremećajima proizlazi iz nerazumijevanja i nedostatka znanja, zbog čega upravo edukacija i kontakt s osobama narušenog psihičkog zdravlja najviše pridonose pozitivnijem stavu i većem stupnju prihvaćanja osoba s psihičkim poremećajima.² Razgovoru o psihičkom zdravlju mjesto je u obrazovnom sustavu, i to od najranije dobi, te u medijskom prostoru, i to u obliku pozitivnih primjera, osobnih iskustava i poticanja razumijevanja, a ne senzacionalizma i mistifikacije. Društvena odgovornost trebala bi uključivati kontinuiranu izgradnju osviještenog i uključivog društva koje na različitosti gleda kao na priliku za međusobno uvažavanje i učenje, a ne kao na priliku za osudu i stvaranje rascjepa.
Osobe sa psihičkim poremećajima često su u javnom i privatnom prostoru opisivane kao nestabilne, nepredvidljive, suicidalne, nesigurne, nervozne, problematične, bolesne i neshvaćene². Psihički poremećaji sa sobom nose određenu simptomatiku, no ti simptomi nisu trajna obilježja niti osobine ljudi. Ljudi nisu poremećaji koje imaju. Kao što ne bismo rekli ja sam karijesan nego imam karijes, tako i umjesto ja sam bipolaran možemo reći imam bipolarni poremećaj. Stavljanjem razmaka između osobe i poremećaja ostavljamo prostor koji potiče bolje upoznavanje ljudi sa svim njihovim crtama ličnosti i interesima, bez da ih odmah etiketiramo samo kao osobe s poremećajem i neosnovano im pridružimo neke od prethodno navedenih pridjeva.
Kada je stav okoline prema ljudima s psihičkim poremećajima izrazito negativan, to može dovesti do samostigmatizacije, odnosno usvajanja negativnih vjerovanja okoline, što dovodi do sniženog samopoštovanja (osjećaja koliko vrijedimo) i samoefikasnosti (vjerovanja u to da su naše sposobnosti dovoljne za uspješno izvršavanje obaveza). Osoba će zbog toga biti manje sklona potražiti pomoć ili se povjeriti nekome kako bi dobila podršku, a može doći i do osjećaja bespomoćnosti i beznadnosti zbog uvjerenja da se situacija ne može promijeniti ni popraviti te da ne postoji način na koji se osoba može izboriti sa svojim teškoćama. Međutim, samostigmatizacija je također nešto protiv čega se možemo i moramo boriti kako bismo pridonijeli destigmatizaciji psihičkih poremećaja i jačanju psihičkog zdravlja.³
Prvi i osnovni korak u borbi sa stigmom je ne dopustiti da nas ona spriječi u traženju pomoći. Psihoterapija i psihofarmacija mogu unaprijediti kvalitetu života i smanjiti simptome koji nam ometaju svakodnevno funkcioniranje. Potražiti pomoć nije znak slabosti, već hrabar korak koji je znak brige o sebi. Radom na sebi, educiranjem i razmjenom iskustava s osobama koje se nalaze u sličnoj situaciji smanjujemo osjećaj srama i sumnje u sebe te vraćamo osjećaj kontrole. Još nešto što može pridonijeti razbijanju stigme je pričanje o vlastitom iskustvu. Podrška okoline je važna i dijeljenjem svojih teškoća sa svojim bližnjima možemo dobiti razumijevanje, ali možemo i educirati one oko sebe te im pomoći da i sami shvate važnost psihičkog zdravlja i postanu njegovi zagovornici. Svijet je najlakše mijenjati počevši od sebe i svoje okoline, a svaka individualna pozitivna promjena jedan je korak unaprijed za sve.
Na kraju, istraživanja su već pokazala da su osviještenost i obrazovanje najbolji načini borbe protiv stigme, a na nama je sada da taj razgovor pokrenemo i održimo. Psihičko zdravlje je zdravlje kao i svako drugo. O njemu se treba razgovarati u školama i u medijima, i to ne tek onda kada je ozbiljno narušeno, već i o načinima na koje ga možemo zaštititi i očuvati. Mentalna higijena je jednako važna kao i dentalna higijena te bi u jednakoj mjeri trebala biti dio naše svakodnevice. Pružiti sebi i svojim bližnjima nježnost i razumijevanje, biti svjesni svojih misli i osjećaja, razgovarati, dijeliti, uvažiti – sve su to male radnje koje mogu imati veliki utjecaj. Ako nas je ova pandemija ičemu naučila, to je da je zdravlje neprocjenjivo – a tjelesno i psihičko zdravlje međusobno je nerazdvojivo.
Literatura
¹ Poslon, I. (2019). Stigmatizacija. https://zgpd.hr/2019/05/28/stigmatizacija/
² Jokić-Begić, N., Kamenov, Ž. i Lauri Korajlija, A. (2005). Kvalitativno i kvantitativno ispitivanje sadržaja stigme prema psihičkim bolesnicima. Socijalna psihijatrija, 33(1), 10-19.
³ Mayo Clinic Staff. (2017). Mental health: Overcoming the stigma of mental illness. https://www.mayoclinic.org/diseases-conditions/mental-illness/in-depth/mental-health/art-20046477
