Jedna je od glavnih aktivnosti u životu svakog djeteta škola. Osim što uče i šire svoje znanje, djeca u njoj također stječu prijatelje, razvijaju emocionalne i socijalne vještine, otkrivaju svoje interese te se uče strukturi i izvršavanje obaveza. Škola je također važan čimbenik u životu svakog roditelja. Uz brojne pozitivne efekte, javljaju se i neki novi, specifični izazovi, kako za roditelje tako i za djecu. Jedan je od tih izazova svakako motiviranje djece za školu.

Motivacija je složena pojava na koju mogu utjecati brojni čimbenik. Na motivaciju za školom i učenjem utječu učiteljski stil predavanja i način rada, odnos djeteta s ostalim učenicima u razredu, djetetovi osobni interesi i ciljevi, ali i utjecaj roditelja – njihova odnosa prema učenju i školskim obavezama te roditeljski stil odgoja¹. U ovom članku usmjerit ćemo se na savjete pomoću kojih vi, kao roditelji, možete utjecati na djetetovu motivaciju za učenjem.

Težnja za uspjehom, odnosno izbjegavanje neuspjeha važne su odrednice motivacije za učenjem i toga koliko će učenik biti usmjeren na postizanje dobrih rezultata (više o ovome možete pročitati u našem članku o perfekcionizmu). Visoka želja za uspjehom motivirat će učenike na rad i napredovanje, dok će visoki strah od neuspjeha djelovati suprotno – učenici će najčešće izbjegavati učenje i upuštanje u bilo kakve aktivnosti koje mogu dovesti do očekivanog neuspjeha³. Do toga dolazi zato što za takve učenike učenje ima visoki trošak ponašanja. Prije upuštanja u određeno ponašanje procjenjujemo postoje li potencijalne nepoželjne posljedice tog ponašanja, koje se doživljava kao trošak – zbog straha od neuspjeha već sam čin učenja izaziva anksioznost i time smanjuje motivaciju¹. Stoga je najpoželjnije da učenici razviju kombinaciju visoke želje za uspjehom i niskog straha od neuspjeha. Roditelji mogu poticati razvoj ovakve kombinacije na nekoliko načina.

Djeca svoj odnos prema neuspjehu uvelike grade prema onome što vide u svojoj okolini. Stoga je uz naglašavanje uspjeha i dobrih ocjena također važno naglašavati da su neuspjesi i pogreške dio života i ne predstavljaju kraj svijeta – učite svoje dijete da su pogreške u redu te da predstavljaju priliku za napredak i analiziranje vlastitog rada, pa tako i pristupajte lošim rezultatima kada se oni dogode. Pritom je važno i čemu će dijete pripisati svoj neuspjeh. Ako dijete neuspjeh pripisuje vlastitim sposobnostima, to snižava njegovo samopoštovanje i stvara otpor prema daljnjem učenju. No ako neuspjeh pripisuje nedovoljnom radu, to može djelovati poticajno jer podrazumijeva da se uz dovoljno truda uspjeh može postići. Primjerice, dijete koje nakon loše napisanog testa iz matematike zaključi da jednostavno nije sposobno za matematiku bit će manje motivirano od djeteta koje smatra da se uz više rada može postići bolji rezultat. Stoga kod svoje djece njegujte ideju da se uz upornost i kvalitetan rad rezultati mogu postići te da jedna loša ocjena nije odraz djetetovih cjelokupnih sposobnosti ili vrijednosti.

Važnu ulogu u stvaranju djetetova odnosa prema neuspjehu imaju i reakcije koje dijete dobije na svoje rezultate. Pohvale u situacijama uspjeha, a kritike u situacijama neuspjeha razvijaju strah od neuspjeha i izjednačavanje svoje vrijednosti sa svojim rezultatima. Povratna informacija koju dijete od vas dobiva uvijek bi trebala započeti s isticanjem pozitivnog, odnosno prepoznavanjem onog što je dijete uložilo i napravilo u toj situaciji³. Ovako formulirana povratna informacija djeluje kao nagrada i time povećava djetetovu motivaciju. U slučaju lošijih rezultata, pristupite im s razumijevanjem i usmjerite se na to kako ih popraviti. Neka vaše povratne informacije budu jasne i specifične – objasnite konkretno ponašanje na koje mislite jer će tako djetetu biti jasnije na što da usmjeri svoju pažnju³. Fokusirajte se na djetetovo ponašanje (npr. učenje), a ne na njegove osobine (npr. inteligencija). Primjerice, bolje je reći Bravo, marljivo si učila i ostvarila dobar rezultat nego Bravo, jako si pametna. Vodite računa o tome da pohvale dajete i za napredak, a ne samo za konačne dobre rezultate. Ako primijetite da vaše dijete aktivno uči i trudi se, pohvalite dijete za uloženi trud i prije nego što dođe do željenog rezultata. Tako djeca vide da se njihov napredak prepoznaje te povezuju svoj rad i trud s kretanjem prema željenu cilju.

Motivacija za učenjem bit će veća ako postoji interes za gradivom koje se uči¹. Ovo može predstavljati problem s obzirom na to da se u školi svakodnevno uče različiti predmeti i prirodno je da neće svakog učenika zanimati svaki predmet. U takvim se slučajevima interes može pobuditi tako da se gradivo poveže s nečim što je djetetu poznato i zanimljivo. Primjerice, možete zajedno s djetetom učiti padeže tako da deklinirate imena njihovih najdražih likova iz crtića ili filmova. Ako vam se dijete požali da mu je neki predmet dosadan ili težak, razgovarajte o gradivu koje ga muči te ga pokušajte povezati s djetetovim životom i interesima.

Dosad navedeni savjeti također pomažu u osnaživanju djetetove autonomije u učenju. Svi ljudi imaju urođenu potrebu za autonomijom, odnosno doživljajem samostalnosti u svojem djelovanju i donošenju odluka. Kad je ta potreba zadovoljena, ona djeluje poticajno na motivaciju za određenim ponašanjem¹. Dijete koje vjeruje da vlastitim radom i trudom može doći do rezultata te za to dobiva poticajne i konstruktivne povratne informacije razvit će osjećaj samostalnosti i kompetentnosti. Autonomiju dodatno možete poticati tako da potičete svoje dijete da samo organizira svoj plan učenja i ciljeve koje želi postići – bolji će učinak imati ako dijete samo dođe do vlastitih planova i ciljeva uz vaš poticaj i usmjeravanje, nego da vi budete ti koji određujete pravila².

Pri postavljanju ciljeva starijim osnovnoškolcima i srednjoškolcima možete pomoći u postavljanju onih koji će najbolje potaknuti motivaciju. Ciljevi moraju biti specifični, izazovni (ali da ih dijete ipak doživljava kao dostižne) i vremenski ograničeni u relativno kratkom roku². Primjerice, cilj Do kraja školske godine više ću učiti i postati bolji u matematici nije dobar zato što nije dovoljno specifičan (ne određuje na koji će se točno način postići više učenja i napredak u matematici niti što znači postati bolji), zbog svoje nejasnosti može djetetu djelovati kao nedostižan, a zbog udaljenosti kraja školske godine od trenutka postavljanja cilja podložan je odgađanju i zanemarivanju. Ispravnije bi bilo postaviti cilj ovako: Do idućeg testa iz matematike svaki radni dan vježbat ću matematiku sat vremena. Ovakav je cilj jasan, njegovo ispunjavanje počinje već s današnjim danom i nije nedostižan. Uz ovako postavljene ciljeve dijete može efikasnije pratiti svoj napredak, a s obzirom na to da je željeno ponašanje specifično određeno, svakim se danom dodatno razvija osjećaj ispunjavanja plana, što pozitivno djeluje na motivaciju. Pritom budite oprezni i nemojte pred svoje dijete postavljati previsoke ciljeve – ne trebaju sva djeca biti jednako uspješna u svim predmetima i u svemu ostvarivati odličan uspjeh.

U sljedećem članku pisat ćemo o savjetima za online nastavu i rad od kuće. Ako imate još nekih pitanja o ovoj temi ili vam treba netko s kim ćete razgovarati i podijeliti svoje brige, slobodno nam se javite na [email protected]. Osim toga, možete besplatno i anonimno nazvati Hrabri telefon za mame i tate na broj 0800 0800, svakim radnim danom od 9 do 20 sati.

Literatura

¹ Eccles, J. S., Rodriguez, D. i Wigfield, A. (1998). The Development of Children’s Motivation in School Contexts. Review of Research in Education, 23, 73–118.

² Schunk, D. H. (1990). Goal setting and self-efficacy during self-regulated learning. Educational Psychologist, 25, 71–86.

³ Vizek Vidović, V., Rijavec, M., Vlahović-Štetić, V. i Miljković, D. (2014). Psihologija obrazovanja. Motivacija i emocije. IEP.