Probudili ste se na drugo zvono budilice. Doručkujete i spremate se, izlazite iz kuće na vrijeme, ali zaboravili ste kišobran. Trenutno kiša samo sipi, ali kasnije u danu najavljuju nevrijeme – znate to jer ste provjerili prognozu, ali svejedno ste zaboravili. Vozite se do posla i odmah nalazite parkirno mjesto, ali treba vam par pokušaja da uparkirate kako treba. Penjete se u ured i pripremate za sastanak na kojem držite prezentaciju. Tijekom prezentacije imate malih tehničkih poteškoća, ali prezentacija je sadržajno odlična i svi su jako zadovoljni. Dobili ste pohvalu od šefa. Nakon posla odlazite na piće s prijateljima i putem do kafića pokisnete. Ipak, stižete na vrijeme i prijatelji vam čestitaju na uspješnoj prezentaciji te nazdravljaju u vaše ime. Druženje je bilo ugodno. Na kraju dana iscrpljeni ulazite u stan i shvaćate da ste jutros zaboravili izvaditi opranu odjeću iz perilice.
Kako biste procijenili zadovoljstvo gore opisanim danom? Čini li vam se da je dan bio uspješan ili da je puno stvari pošlo po krivu? Ako ste skloniji drugom odgovoru, moguće je da iz vas progovara perfekcionizam.
Što je to perfekcionizam?
Perfekcionizam se definira kao težnja za nepogrešivošću koja se manifestira u svim područjima života. Često ga se svrstava među osobine ličnosti, no neki istraživači naglašavaju da je on više od samog načina razmišljanja i ponašanja – perfekcionizam obuhvaća cjelokupan način na koji osoba postoji u svijetu i na koji pristupa životu. To znači da se ne radi samo o potrebi za usavršavanjem određenih zadataka ili specifičnih izvedbi, već o potrebi za usavršavanjem cijelog sebe¹. Takva potreba većinom proizlazi iz nesigurnosti te želje za prihvaćanjem i za stvaranjem vlastitog mjesta u svijetu. Perfekcionisti su skloni misliti da izbjegavanje pogrešaka znači izostanak odbacivanja i ismijavanja, što dovodi do prihvaćenosti te ispunjavanja želja i potreba. Takvo razmišljanje potiče pretjeranu samokritičnost, sklonost mišljenju sve ili ništa, sitničavost i izraženu anksioznost zbog mogućih neuspjeha, što sve zajedno pridonosi ranjivosti u slučaju neuspjeha, nesreća i stresnih situacija. Osim što su takve nepovoljne situacije stresnije za osobe s perfekcionističkim sklonostima, pokazuje se da im se one i češće događaju zbog nerealno visokih ciljeva i očekivanja koja si često postavljaju². Posljedično tome, brojna istraživanja ukazuju na značajnu povezanost perfekcionizma s depresivnosti i anksioznosti, poremećajima hranjenja te pokušajima suicida, posebno kod djece i mladih³. Perfekcionistički obrasci razmišljanja mogu se shvatiti kao simptom dubljeg, temeljnog problema negativne slike o sebi.
Kako se razvija perfekcionizam?
Prema integrativnom modelu, na razvoj perfekcionizma utječu različiti biološki, psihološki i okolinski čimbenici poput temperamenta (jaka emocionalnost, upornost i anksioznost), stila privrženosti, roditeljskog stila odgoja i osobina ličnosti te kulture, vršnjaka i škole. Razvoj perfekcionizma može se u određenoj mjeri pripisati biološkim čimbenicima, ali većim je dijelom pod utjecajem psiholoških i okolinskih čimbenika⁴. Veliku ulogu igraju roditeljska ponašanja, a njihov utjecaj može se objasniti četirima modelima:
- Model socijalnih očekivanja – dijete gradi svoj osjećaj samopoštovanja na odobravanju roditelja, a ako to odobravanje dolazi samo onda kada je dijete savršeno, dijete si ubrzo počinje postavljati visoke ciljeve jer smatra da samo na taj način zaslužuje poštovanje i pažnju.
- Model socijalne reakcije – dijete razvija perfekcionizam kao način suočavanja s teškim životnim okolnostima (npr. tjelesno i psihičko zlostavljanje) jer pokušava izbjeći buduće zlostavljanje i izloženost poniženju razmišljanjem Ako sam savršen/a, nitko me neće povrijediti.
- Model socijalnog učenja – dijete imitira roditelje koji su perfekcionisti jer ih idealizira i želi biti savršen/a kao oni.
- Model izražene roditeljske anksioznosti – dijete odrasta uz anksiozne roditelje koji su zbog svog straha jako usmjereni na pogreške djeteta i njihove moguće negativne posljedice, zbog čega i dijete počinje strepiti od pogrešaka.
Ono što svi gornji modeli imaju zajedničko je da su djeca izložena roditeljima koji potiču razvoj perfekcionističkih tendencija, no ti su modeli kasnije uključeni u širi integrativni model koji uzima u obzir i ostale okolinske i osobne čimbenike. Istraživanja razvoja perfekcionizma još uvijek ne podupiru jednu jedinstvenu teoriju o njegovom nastanku, no jasno je da su rana iskustva važna te da bi roditelji trebali djecu učiti da pogreške nisu konačne i neispravljive, već da su sastavni dio života⁴.
Druga strana medalje
Ipak, perfekcionizam ne mora nužno biti isključivo negativan. Suvremene psihološke teorije dijele perfekcionizam na adaptivan i neadaptivan, a kao temeljna razlika među njima ističe se upravo prisutnost sve ili ništa načina razmišljanja te rigidnost pristupa prema samome sebi⁵. Osobe koje ne vide prostor za pogrešku, već gledaju na stvari kao apsolutno dobre ili apsolutno loše, pokazuju karakteristike neadaptivnog perfekcionizma. To se odnosi na ranije navedene neadaptivne obrasce koji uključuju velike razine samokritičnosti, strah od neuspjeha te iznimno oštar i neopraštajući unutarnji monolog, odnosno strog način komuniciranja sa samim sobom. S druge strane, osobe koje si postavljaju visoke ciljeve, ali njima pristupaju kao izazovima koji nisu pitanje života i smrti, prakticiraju adaptivni perfekcionizam. On se može definirati kao zdrava potreba za uspjehom koja uključuje usmjerenost na rješavanje zadataka, postavljanje realnih i dostižnih ciljeva, prihvaćanje konstruktivnih kritika i kompromisa te usklađenost ciljeva i ostvarenja. Dakle, u redu je imati visoka očekivanja od sebe i htjeti postići mnogo, no na putu prema tim ciljevima treba voditi računa o vlastitim mogućnostima i okolnostima. Jedan loš dan ne znači da je sve propalo i jedan neostvaren cilj ne umanjuje našu vrijednost kao osobe. Važno je stremiti prema naprijed, ali važno je i znati stati i predahnuti, oprostiti si pogreške te se sjetiti da sami sebi moramo biti prijatelji.
m j e sto 
Kako se sprijateljiti s kritičarem u sebi?
Osobe sklone perfekcionizmu naučene su sebi se obraćati na način koji bi, kada bi takvo nešto izgovorili na glas ili uputili prijateljima, zvučao nepošteno, okrutno ili neprijateljski. Takav unutarnji monolog znak je da postoji dublji problem u onome što osoba osjeća sama prema sebi i stoga rješenje nije jednostavno poput samo reći Prestani biti tako kritičan/na! Umjesto toga je potrebno raditi na samoprihvaćanju i samosuosjećanju te jačanju pozitivne slike o sebi, što su upravo neke od točaka na kojima se radi u psihoterapijskom tretmanu, ako se osoba na njega odluči. Pokazalo se da i individualna i grupna psihoterapija mogu donijeti pozitivan pomak u tretmanu perfekcionizma², no postoje i neki koraci koje možete poduzeti sami.
Perfekcionisti su skloni ruminiranju i razmišljanju o tome što je pošlo po krivu, a što je moglo proći bolje, pri čemu si nižu kritike – kada uočite da ste neku situaciju krenuli analizirati napadajući je kritikama sa svih strana, zaustavite se i razmislite o tome što ste u toj situaciji napravili dobro. Ponekad je korisno napraviti i popis kako biste si zapisivanjem stvari na papir dokazali da postoje i plusevi, kao i minusevi, te da nije baš sve potpuno crno. Pazite da si postavljate realistične ciljeve i očekivanja. Uložiti maksimum svojih sposobnosti i očekivati dobre rezultate je jedno, ali staviti pred sebe nedostižne ciljeve je nešto sasvim drugo jer si time zapravo samo podmećete nogu i zadajete zadatak koji je unaprijed osuđen na propast.
Ponekad je u redu pomiriti se i s činjenicom da neki zadatak naprosto nećete moći obaviti savršeno. Zapitajte se što je najgore što bi se moglo dogoditi ako vaš uradak bude samo dobar, ali ne i besprijekoran. Griješiti je ljudski, ali pružiti sebi nježnost i suosjećanje znak je ljudskosti. Neuspjeh je sastavni dio života te je ponekad potrebno ostati na trenutak u njemu i shvatiti da to nije kraj svijeta. Na putu prema tome može vam pomoći i rad na vlastitom samopouzdanju i samopoštovanju.
Ako osjećate da ste prestrogi prema sebi te ne uspijevate sami sebe utješiti i dopustiti si povremene nesavršenosti, možete nam se obratiti na [email protected] i podijeliti s nama svoje perfekcionističke brige.
Literatura
¹ Baer, D. (2017). Here’s The Profound Psychological Shift That Frees People From Perfectionism. Medium. https://medium.com/thrive-global/heres-the-profound-psychological-shift-that-frees-people-from-perfectionism-290dc09ad73
² Hewitt, P. L., Flett, G. L. i Mikail, S. F. (2017). Perfectionism: A Relational Approach to Conceptualization, Assessment, and Treatment. The Guilford Press.
³ Flett, G. L. i Hewitt, P. L. (2014). A Proposed Framework for Preventing Perfectionism and Promoting Resilience and Mental Health Among Vulnerable Children and Adolescents. Psychology in the Schools, 51, 899-912.
⁴ Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. (bez datuma). Razvoj perfekcionizma [prezentacija]. http://psihologija.ffzg.unizg.hr/uploads/d8/nk/d8nklg3C9_Xw4YAts7zYfg/RAZVOJ_PERFEKCIONIZMA.pdf
⁵ Egan, S. (2005). An investigation of positive and negative perfectionism. https://www.semanticscholar.org/paper/An-investigation-of-positive-and-negative-Egan/75efce29b43c7868e7439f739a8aef94e2882807#paper-header
Basanić Čuš, N. (2010). Perfekcionizam. Zdravi grad Poreč. https://www.zdravi-grad-porec.hr/strucne-teme/perfekcionizam/
