U prethodnim člancima pisali smo o poremećajima ličnosti općenito, anksioznim te dramatičnim poremećajima ličnosti. Slijedi zadnji članak iz ovog ciklusa u kojem ćemo vas upoznati s ekscentričnim klasterom. Ovi se poremećaji grupiraju zajedno jer njihovi simptomi često sliče pozitivnim ili/i negativnim simptomima psihotičnih poremećaja te jer dijele neke simptome s njima, posebice sa shizofrenijom. Zbog toga ih je često teško dijagnosticirati, a nerijetko se i pogrešno dijagnosticiraju.
Paranoidni poremećaj ličnosti
Osobe s paranoidnim poremećajem ličnosti pretjerano su oprezne, stalno anksiozne i sumnjičave. Kod njih nailazimo na osjetljivost na zapostavljanje, zanemarivanje i nepravdu. Nepovjerljive su te su sklone neutralne ili čak prijateljske geste protumačiti kao zlonamjerne. Često oklijevaju povjeravati se drugima, a u bliskim odnosima pretjerano brinu o vjernosti bliske osobe i često su vrlo ljubomorne. Sklone su unaprijed pretpostaviti da ih netko želi povrijediti, nauditi im ili ih iskoristiti na neki način. Osobe s paranoidnim poremećajem ličnosti često imaju osjećaj manje vrijednosti, nisko samopoštovanje te su pretežno submisivne. Pretpostavlja se da su sklone sumnjičavosti jer se percipiraju kao ranjive na očekivano zlostavljanje i iskorištavanje od strane drugih ljudi, koje smatraju varljivima, manipulativnima i izopačenima.
Postoji povezanost između paranoidnog poremećaja ličnosti i neprihvaćanja od strane okoline, roditeljskog odbacivanja te boravka u sredinama koje su nepoznate (npr. u sredinama gdje se govori stranim jezikom). Učestalost ovog poremećaja u populaciji je od 0,5 do 2,5% te se češće javlja kod muškaraca¹. Terapija paranoidnog poremećaja ličnosti uvelike ovisi o težini simptoma. Bitno je da se realnost njihovih paranoidnih ideja ne ispituje direktno jer bi osoba to mogla protumačiti kao svojevrsni napad i dokaz istinitosti svojih ideja. Naglasak bi trebao biti na empatičnom pristupu kao svojevrsnom protuotrovu za eventualno zlostavljanje koje je osoba doživjela ranije u životu te kako bi se povećala bliskost terapeuta i klijenta. Kognitivnim tehnikama radi se na mijenjanju pretpostavki o svijetu koji im želi nauditi te se uče bihevioralne strategije smanjenja anksioznosti.
Shizoidni poremećaj ličnosti
Osobe sa shizoidnim poremećajem ličnosti mogu se opisati kao šutljive, povučene i emocionalno hladne. Sklone su sanjarenju i maštanju te žive u svom svijetu (doslovno jer često žive izolirano od drugih, kao i preneseno zbog sklonosti maštanju i sanjarenju). Njihovi odnosi s drugima često su površni te preferiraju profesije u kojima je što manje kontakta s drugim osobama. Ne uživaju u socijalnim odnosima niti im teže te imaju malo bliskih prijatelja i manjak interesa za seksualne i romantične odnose. Pokazuju siromašan raspon izražavanja emocija te ih se ponekad opisuje kao distancirane i bešćutne. Indiferentne su na povratnu informaciju, bilo pohvalu ili kritiku.
Ovaj je poremećaj povezan s roditeljskim zlostavljanjem i odbacivanjem. Njegova je učestalost u općoj populaciji od 0,8 do 1,8% te se dvostruko češće pojavljuje kod muškaraca¹. Otprilike 30 do 40% osoba s ovim poremećajem kasnije u životu razvije shizofreniju¹. Terapija osoba sa shizoidnim poremećajem ličnosti može biti vrlo zahtjevna zbog njihove nezainteresiranosti za socijalne odnose, kao i indiferentnosti na pohvale i kritiku. Terapeut može preko interesa osobe saznati nešto više o njoj, posebno o eventualnim nesigurnostima koje osoba ima, te raditi na njima. Korisnom se pokazala i vježba empatije te identificiranja emocija i psihičkih stanja kod drugih osoba.
Shizotipni poremećaj ličnosti
Osobe sa shizotipnim poremećajem ličnosti često se opisuju kao ekscentrične. Neobično se odijevaju, ponašaju, govore i misle. Sklone su praznovjerju i tzv. magičnom mišljenju (mišljenju da su nepovezani događaji zapravo povezani, npr. Ako nosim ovu penkalu u džepu, tramvaj će mi uvijek doći na vrijeme), kao i strahovima koje bi drugi okarakterizirali kao dječje (npr. čudne zvukove u kući mogu pripisivati duhovima). Često brinu da će se nešto loše dogoditi. Mogu se pojaviti i paranoidne ideacije (npr. ideja da osobu netko prati i/ili joj želi nauditi) te socijalna anksioznost povezana s tim paranoidnim idejama, kao i manjak prijatelja i socijalnih kontakata. U situacijama stresa mogu doživjeti halucinacije ili sumanute misli, no to je stanje kratko i prolazno.
Točan uzrok ovog poremećaja nije poznat, no neki od potencijalnih uzroka slični su kao i kod shizofrenije, a to su rigidni odgoj, zanemarivanje i zlostavljanje te pretjerana roditeljska briga. U obitelji osoba s dijagnozom shizofrenije nerijetko možemo naći članove obitelji sa shizotipnim poremećajem ličnosti. Učestalost ovog poremećaja u općoj se populaciji kreće od 0,6 do 3% te je podjednako zastupljen među spolovima¹. U novije vrijeme stručnjaci počinju razlikovati dvije vrste shizotipnog poremećaja ličnosti: jedan potječe od neurorazvojnih oštećenja zbog kojih osoba može biti sklonija i razvoju shizofrenije, a drugi tip karakteriziraju veća raznolikost simptoma i psihosocijalne teškoće². Shizotipni poremećaj ličnosti navodi se kao jedan od poremećaja ličnosti kojeg je najlakše identificirati i dijagnosticirati, no i najteže liječiti zbog prisutnosti paranoidnih ideja, pri čemu uspješnost terapije često ovisi o njihovoj ozbiljnosti. Primarni cilj terapije najčešće je uspostavljanje prihvatljivijih obrazaca socijalne komunikacije.
Kao što smo već spomenuli, poremećaji ličnosti iz ovog klastera dijele simptome s nekim drugim psihičkim poremećajima, zbog čega često dolazi do pogrešne dijagnoze. Isto tako, postoji sličnost i među simptomima različitih poremećaja u ovom klasteru. Primjerice, i shizoidni i shizotipni poremećaj ličnosti kao jednu od odrednica imaju manjak socijalnih kontakata, no kod osoba sa shizoidnim poremećajem ličnosti taj manjak izvire iz činjenice da one nemaju ni želju ni potrebu za bliskim odnosima i kontaktima, dok kod osoba sa shizotipnim poremećajem ličnosti problem u odnosima stvaraju paranoidni strahovi i socijalna anksioznost zbog njih. Kod paranoidnog poremećaja ličnosti također se javljaju strahovi i sumnje oko odnosa s drugim ljudima, no za razliku od shizotipnog poremećaja ličnosti, oni nemaju socijalnih teškoća i manjak kontakata.
Poremećaji ličnosti složeni su poremećaji nejasnog porijekla i nerijetko se krivo dijagnosticiraju ili ne dijagnosticiraju. Neki od njih mogu se manifestirati samo kao ekscentričnost i neobičnost u ponašanju, a neki mogu uzrokovati i ozbiljne probleme u odnosima s drugima te druge štetne posljedice po osobu. Zbog toga što kod poremećaja ličnosti u pravilu više pati okolina nego sama osoba, traženje tretmana može biti otežano, a ishodi terapije neizvjesni. Kod pružanja podrške osobama koje imaju neki poremećaj ličnosti važno je imati razumijevanja za njihove specifičnosti i istaknuti dobrobiti koje im rad sa stručnjakom može donijeti. Ako u gore navedenim opisima prepoznajete sebe ili nekoga od svojih bližnjih, prvi korak u traženju podrške može biti javljanje na [email protected].
Literatura
¹ Begić, D. (2016). Psihopatologija. Medicinska naklada.
² Raine, R. (2006). Schizotypal personality: Neurodevelopmental and psychosocial trajectories. Annual Review of Clinical Psychology, 2, 291–326.
Davison, G. C. i Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja. Naklada Slap.
Esterberg, M. L., Goulding, S. M. i Walker, E. F. (2010). Cluster A Personality Disorders: Schizotypal, Schizoid and Paranoid Personality Disorders in Childhood and Adolescence. Journal of psychopathology and behavioral assessment, 32(4), 515–528.
