Kako bismo mogli pričati o psihičkim poremećajima i bolestima, bitno je prvo pokušati definirati što je to psihičko zdravlje. Vjerujemo da bi mnogi od nas odmah zaključili kako su to dva pola iste dimenzije, odnosno kada smo psihički zdravi, onda nismo psihički bolesni. No, situacija je ipak malo kompliciranija od toga pa se dubljim promatranjem bolesti i zdravlja može uvidjeti kako su to dvije odvojene dimenzije te je moguće istovremeno imati dijagnozu psihičke bolesti i imati dobro psihičko zdravlje.

 

Svjetska zdravstvena organizacija podržava takvo razmišljanje te psihičko zdravlje ne opisuje pukim odsustvom bolesti, već ga definira kao stanje dobrobiti u kojem pojedinac može iskazati svoje sposobnosti, nositi se sa svakodnevnim životnim stresorima, produktivno raditi i doprinositi vlastitoj zajednici¹. Iz takve definicije proizlazi da je ponekad, uz pravilno liječenje, sve to moguće ostvariti i uz dijagnozu psihičkog poremećaja ili bolesti te bi se takav stav trebao ohrabrivati u široj zajednici.

U psihijatriji i psihologiji dugo se smatralo da se nastanak poremećaja i bolesti može pripisati samo jednom uzroku, bio on biološki, psihološki ili socijalni. Samim time i terapije su se usmjeravale samo na aspekt za koji se sumnjalo da uzrokuje poremećaj pa se tako, na primjer, depresivno raspoloženje moglo liječiti isključivo lijekovima ako se smatralo da je uzrok neki biološki čimbenik. No liječnik i psihijatar George Engel je 1977. predložio drugačiji, cjeloviti model kojim su se svi ti čimbenicii počeli promatrati istovremeno. Razlog tome jest što je Engel vjerovao kako kod svakog pojedinca postoji interakcija njegovih bioloških čimbenika (poput genetike i fiziologije), psiholoških čimbenika (poput raspoloženja, ličnosti i ponašanja) te socijalnih čimbenika (poput obitelji i prijatelja, ali i društva u kojem živi te političke i ekonomske situacije) koji zajedno utječu na razinu funkcioniranja. Zbog toga se model koji je Engel razvio naziva biopsihosocijalni model. Tako možemo zamisliti osobu koja ima genetsku predispoziciju oboljeti od velikog depresivnog poremećaja zbog toga što takva dijagnoza postoji u njenoj obitelji, no zbog podrške obitelji i prijatelja te osobnih značajki, poput dobrog nošenja sa stresom ili sklonosti optimizmu, osoba nikada ne razvije taj poremećaj.

 

Priču možemo ispripovijedati i iz drugoga kuta, pa tako ljudi za koje bismo rekli da žive u sličnim socijalnim uvjetima mogu pokazivati potpuno različite intenzitete psihičkih teškoća, zbog čega razlikujemo psihičke smetnje, psihičke poremećaje i psihičke bolesti².

• Psihičke smetnje prolazna su stanja emocionalne nelagode i/ili napetosti koja su najčešće uvjetovana okolinskim ili fiziološkim promjenama. Povremeno pogađaju sve ljude i ne ostavljaju posljedice na funkcioniranje. Primjer psihičkih smetnji jesu smetnje prilagodbe, odnosno nelagoda i strepnja koju osjećamo prilikom npr. prelaska iz osnovne u srednju školu, promjene posla ili preseljenja u drugi grad. Budući da nam je tada sve novo, moramo naučiti koja su pravila igre zbog čega mnogi od nas osjećaju nelagodu. Isto tako, većina ljudi brzo uviđa koja su to pravila ponašanja, upoznaje prijatelje/kolege i pronalazi vlastito mjesto pod suncem, čime nelagoda često prestaje.
• Doživljavanje i ponašanje osobe koja razvije psihički poremećaj odstupaju od uobičajenog toj osobi i/ili njezinoj okolini te joj predstavljaju smetnju i narušavaju funkcioniranje. Bitno je napomenuti kako poremećaj može biti ograničena trajanja i ne mora se manifestirati u svim područjima života. Kako bismo to pobliže objasnili, iskoristit ćemo specifične fobije, koje pripadaju skupini psihičkih poremećaja iz anksioznog spektra. Npr. Marko se panično boji visine i mora prvi put putovati avionom na drugi kontinent kako bi zaključio veliki posao za svoju tvrtku. On će možda zbog svog velikog straha htjeti na bilo koji način preskočiti to putovanje zbog čega bi njegova tvrtka, a samim time i Marko, mogla snositi neželjene posljedice. U drugim aspektima svoga života Marko inače funkcionira sasvim dobro, ali kada dođe u situaciju u kojoj se mora suočiti s visinom, jednostavno mu se odrežu noge zbog čega ne može dalje normalno funkcionirati.
• Kod psihičkih bolesti osoba pokazuje znakove trajno narušenog kognitivnog, emocionalnog i socijalnog funkcioniranja. Znakovi se očituju u gotovo svim aspektima funkcioniranja osobe i neovisne su o situacijama te su često ponavljajućeg karaktera, odnosno pogoršanja bolesti smjenjuju se s mirnim razdobljima. Primjer je psihičke bolesti shizofrenija, čiji simptomi zahvaćaju sva područja života. Bitno je napomenuti kako psihičke bolesti imaju puno težu kliničku sliku od psihičkog poremećaja, zbog čega je prilikom liječenja uz psihoterapiju u pravilu potrebno i korištenje lijekova.

Prema procjeni učestalosti bolesti za Hrvatsku za 2016. godinu, psihički su poremećaji na četvrtom mjestu među vodećim skupinama bolesti, iza kardiovaskularnih i malignih bolesti te ozljeda³. U skupini psihičkih poremećaja najčešći su depresivni poremećaji (25,9%), a slijede ih poremećaji uzrokovani alkoholom (17,1%) te anksiozni poremećaji (14,6%)³. Iz toga možemo vidjeti kako su psihički poremećaji i bolesti česti i dio su naše realnosti, zbog čega ne bismo trebali okretati glavu na drugu stranu prilikom njihova spomena. Kako bismo dodatno ukazali na važnost govora o psihičkim poremećajima i bolestima, navodimo i kako je SZO procijenila da će 2020. godine depresija postati drugi najučestaliji svjetski zdravstveni problem⁴. Naravno, malo tko je mogao predvidjeti pandemiju i njene posljedice.

 

No, u cijeloj ovoj priči postoji i svijetla strana – možemo pomoći sebi i drugima u nošenju sa psihičkim smetnjama, poremećajima i bolestima. Zato je bitno prepoznati s čime se točno nosimo kako bismo pomoć mogli potražiti na pravome mjestu. Kod psihičkih smetnji ta pomoć najčešće budu obitelj ili prijatelji, odnosno oni ljudi s kojima imamo bliski odnos. Većina ljudi ima kapacitete za nošenje sa psihičkim smetnjama, a podrška i toplina bližnjih u trenucima u kojima osjećamo nelagodu ili strepnju mogu nam biti od velike pomoći i sasvim dovoljni da prebrodimo teško razdoblje. Zbog toga je bitno pokazati ranjivost i priznati sebi i drugima – teško mi je. Prvenstveno se to odnosi na muškarce kojima društvo poručuje da pokazivanje bilo kakve ranjivosti nije u skladu s ulogom muškarca. Kod manjeg broja ljudi psihičke smetnje budu toliko izražene da prijeđu u psihički poremećaj, zbog čega im je potrebna pomoć stručnjaka. Stručnjak je također najbolji izbor ako se kod osobe sumnja na postojanje psihičke bolesti jer tada osoba nema kapaciteta sama se boriti s teškoćama, već su najčešće uz psihoterapiju potrebni i lijekovi. Važnost obitelji i bliskih odnosa tada ne jenjava, samo se fokus i povjerenje preusmjeravaju na stručnjaka. Zamislite to poput trenutka kada saznate da bolujete od anemije: podrška obitelji u nošenju s bolešću bit će vam zlata vrijedna, ali ćete primarno slušati što vam kaže vaš liječnik.

Isto tako, i mi smo tu za vas. Ako osjetite da vam je potrebna pomoć, naše uho za slušanje vas čeka. Javite nam se na [email protected] i podijelite s nama svoju priču.

 

---

Literatura

¹ Svjetska zdravstvena organizacija. (2018). Mental health: strengthening our response. https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/mental-health-strengthening-our-response.

² Davison G. C. i Neale J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja. Naklada Slap.

³ Hrvatski zavod za javno zdravstvo. (2018). Mentalni poremećaji u Republici Hrvatskoj.

⁴ Hrvatski zavod za javno zdravstvo. (2017). Depresija. https://www.hzjz.hr/sluzba-promicanje-zdravlja/depresija/