Moje konstantno stanje anksioznosti razvilo se do te mjere da nisam mogla pratiti razgovor koji bih imala s drugima jer je moj „unutrašnji glas“ bivao glasniji od osobe s kojom sam razgovarala. Rekla bih si da se nemam čega bojati, ali bi ta misao u trenu dovela do lavine drugih: „Što ako ostali vide koliko me je strah?“ „Ne mogu se prestati tresti… Što ako vide kako se tresem?“ „Što će misliti o meni ako vide kako se tresem?“ „Ako vide kako se tresem, neću im se sviđati,“ što je dovelo do vrhunca – „Vide me kako se tresem i ne sviđam im se.“¹
Ovo je isječak iz ispovijesti osobe koja pati od socijalnog anksioznog poremećaja (u literaturi se može pronaći i naziv socijalna fobija). Socijalni anksiozni poremećaj svrstava se u kategoriju anksioznih poremećaja, a definira se kao ustrajni, iracionalni strah općenito povezan s prisutnošću drugih ljudi².
Osobe sa socijalnom fobijom najčešće su sramežljive i plašljive, ne vole biti u centru pažnje, teže za socijalnim kontaktom i druženjem, no istovremeno se boje tuđe negativne evaluacije zbog loše izvedbe u danoj situaciji ili, kao što smo mogli vidjeti u gore navedenoj ispovijesti, zbog straha da će drugi primijetiti njihovu anksioznost. Upravo zbog straha od negativne evaluacije oni često izbjegavaju društvene situacije jer svaka situacija u kojoj je osoba promatrana može predstavljati veliki izazov. Važno je naglasiti da je kriterij za dijagnosticiranje socijalnog anksioznog poremećaja (SAP-a) anksioznost ili strah u gotovo svim socijalnim situacijama od kojih su najčešći okidači za osjećanje anksioznosti situacije poput javnog govorenja, upoznavanja novih ljudi, jedenja u javnosti, korištenja javnih WC-a, neslaganja s drugima ili razgovora s nadređenim.
Vjerujemo da smo svi, barem jednom u životu, doživjeli osjećaj neugode ili čak straha tijekom interakcije s drugima, na primjer u razgovoru s nadređenim, osobama koje ne poznajemo ili slično, no to ne znači da je u pitanju SAP ili neki njegov blaži oblik. Ako taj osjećaj neugode dovodi do budućeg izbjegavanja sličnih situacija, ili pak upuštanja u njih, ali sa snažnim osjećajem nelagode, i popratnih neugodnih misli te tjelesnih simptoma, tada bismo mogli govoriti o SAP-u. SAP može imati mnoge posljedice na svakodnevno funkcioniranje osobe pa tako osobe koje pate od SAP-a češće budu rastavljeni ili samci, ne izlaze na spojeve te izjavljuju više razine usamljenosti i izolacije od osoba koji ne pate od SAP-a. Također, visoki intenzitet straha i tjeskobe mogu dovesti do izbjegavajućih ponašanja koja mogu biti uzrokom nižeg uspjeha u školi pa i češćeg napuštanja školskog sustava, kao i smanjene produktivnosti na poslu te lošije kvalitete života. Simptomi socijalnog anksioznog poremećaja mogu se prepoznati u mislima osobe koja pati od SAP-a (u psihologiji se oni nazivaju kognitivnim simptomima), njezinim fizičkim reakcijama, kao i u ponašanju.
Od kognitivnih simptoma često nailazimo na nerealno visoke standarde za vlastitu izvedbu, nerealistična vjerovanja o standardima na temelju kojih ljudi procjenjuju druge te analiziranje neke buduće situacije kako bi mogli predvidjeti što će se dogoditi i kako se mogu nositi s različitim mogućim teškoćama. Osobe koje imaju SAP nerijetko će, nakon što završi neka socijalna situacija, dugotrajno negativno promišljati što su mogli učiniti drugačije kako bi izvedba bila bolja (tzv. post-mortem procesiranje³). Također, istraživanja pokazuju da pojedinci sa SAP-om često svoju izvedbu ocjenjuju puno nižom nego nezavisni promatrači⁴. Simptomi SAP-a na fiziološkoj razini vrlo su slični simptomima ostalih anksioznih poremećaja. Zbog povećane aktivnosti autonomnog živčanog sustava često dolazi do ubrzanog kucanja srca, znojenja, plitkog disanja, napadaja vrućine i slično. Kod ponašajnih aspekata često nailazimo na izbjegavanje socijalnih situacija, što je logično s obzirom na to da one izazivaju neugodne osjećaje. No, time što se osoba ne izlaže situacijama kojih ju je strah, ona održava (pa čak i povećava) strah. Kada bi se osoba izložila situaciji (uz rad na kognitivnim i fizičkim simptomima anksioznosti), ona bi mogla naučiti načine kako „izdržati“ stresnu i strašnu situaciju. Uz to, time što je izdržala tu situaciju, javlja se saznanje kako je osoba to sposobna učiniti čime dobiva novu snagu, što može biti snažan motivator za ponovno uključivanje u istu ili neku drugu stresnu situaciju.
Ako se osoba sa SAP-om upusti u socijalnu interakciju, nerijetko će koristiti tzv. sigurnosna ponašanja koja predstavljaju ublažene verzije potpunog izbjegavanja. To mogu biti primjerice nošenje odjeće koja umanjuje vjerojatnost znojenja (npr. kratka majica zimi), nošenje rukavica kako se ne bi primijetili znojni dlanovi, izbjegavanje kontakta očima, sjedenje na kraju prostorije, konstantno provjeravanje telefona u svrhu izbjegavanja interakcije i slično. Neka sigurnosna ponašanja mogu i pojačati simptome (npr. čvrsto držanje olovke kako nam se ruka ne bi tresla, zbog čega se ruka u grču počne prije tresti) ili ometati uspješnu izvedbu (npr. smišljanje odgovora dok sugovornik priča, zbog čega ne čujemo što je sugovornik rekao i nemamo spreman odgovor). Takva sigurnosna ponašanja zaslužna su za održavanje SAP-a jer sprječavaju osobu da se razuvjeri kako se očekivana katastrofa neće dogoditi.
Otprilike 50% osoba sa SAP-om razvilo je poremećaj prije adolescencije, dok drugi izvješćuju o nastupanju poremećaja tijekom ili nedugo nakon adolescencije⁵. Između 3 i 13% svjetske populacije razvije ovaj poremećaj tijekom života, a nešto je češći kod žena nego kod muškaraca. Među ljudima koji potraže stručnu pomoć za nošenje sa socijalnim anksioznim poremećajem omjer spolova je jednak ili je čak više muškaraca⁶. Češće traženje psihološke pomoći kod muškaraca objašnjava se različitim rodnim ulogama i socijalnim zahtjevima čije provođenje bude teže ako muškarac ima teškoće sa SAP-om jer se od muškaraca očekuje da budu dominantni u socijalnim situacijama. SAP se često javlja zajedno s drugim anksioznim poremećajima, velikim depresivnim poremećajem te uzimanjem sredstava ovisnosti. Visoka je povezanost i s izbjegavajućim poremećajem ličnosti kojeg karakteriziraju simptomi slični SAP-u kao što su strah od kritike i odbacivanja, sniženo samopouzdanje i slično, no kod izbjegavajućeg poremećaja ličnosti pojedinci imaju širi obrazac izbjegavanja, tj. ono se javlja u većini životnih situacija.
Zaključno, socijalni anksiozni poremećaj karakterizira strah od tuđe negativne evaluacije zbog koje pojedinac osjeća strah i anksioznost te može početi koristiti sigurnosna ponašanja ili u potpunosti izbjegavati socijalne situacije. Ovaj poremećaj nije samo sramežljivost ili strah od javnog nastupa, već može imati negativne posljedice na funkcioniranje pojedinca i kvalitetu njegovog života. U idućem ćemo vam članku ponuditi tehnike koje mogu pomoći prilikom nošenja sa socijalnim anksioznim poremećajem.
Ako mislite da se i sami borite sa socijalnim anksioznim poremećajem, možete nam se javiti na mail [email protected] te nam ispričati svoju priču. Mi smo tu da vas poslušamo i pružimo vam podršku.
U nošenju sa socijalnom anksioznošću korisne mogu biti i grupe podrške. Iako se možda čini kontraintuitivnim, razgovor i rad s ljudima koji doživljavaju iste teškoće kao i mi može biti ljekovit i motivirajuć. Udruga kako si? oformila je grupe podrške za socijalnu anksioznost, a ako ste zainteresirani sudjelovati u njima, više možete pročitati ovdje.
Literatura
¹ National Social Anxiety Center. (bez datuma). 52-year-old white, female artist; San Francisco (written story). https://nationalsocialanxietycenter.com/50-something-white-female-artist-san-francisco/
² Davison, G. C. i Neale, J. M. (2000). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja. Naklada Slap.
³ Wells, A. i Clark, D. M. (1997). Social phobia: a cognitive approach. Phobias-A Handbook of theory, research and treatment (str. 3-26). Wiley.
⁴ Rapee, R. M. (1995). Descriptive psychopathology of social phobia. Social Phobia. Diagnosis, Assessment and Treatment (str. 41-66). Guilford Press.
⁵ Stein, M. B. i Gorman, J. M. (2001). Unmasking social anxiety disorder. Journal of psychiatry & neuroscience, 26(3), 185–189.
⁶ American Psychiatric Association. (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (peto izdanje).
