Stiglo nam je toliko dugo očekivano novo normalno ili, kako smo čuli u jednoj emisiji te nam se učinilo bolje rečenim, staro nenormalno doba. Jer, koliko je god situacija pandemije bila neočekivana i neizvjesna, gledajući unatrag čini nam se da je ona bila normalna – imali smo točna pravila po kojima smo se trebali ponašati i svakodnevno smo bili izvještavani o razvoju situacije, čime se smanjivala neizvjesnost. Drugim riječima, postojala je visoko strukturirana okolina iz koje su nas stalno podsjećali što i kako trebamo činiti da bismo ostali zdravi. Sada se vraćamo u situaciju kada nam nitko izvana ne diktira što raditi i kako se ponašati te ostajemo prepušteni sami sebi, odnosno vlastitim uvjerenjima, pretpostavkama, strahovima i nadanjima. Ovo smo svi čekali, zar ne?
Sjetimo se da je Slovenija već prije mjesec dana objavila kako su oni corona-free država, čime su ušli u svoje novo normalno doba. Isto tako treba napomenuti kako je Slovenija prošli tjedan zabilježila nove slučajeve zaraze koronavirusom. Postavlja se pitanje kako je moguće da su se ljudi zarazili iako je virus u toj državi iskorijenjen. Otvaranjem granica i putovanjima ponovno se javlja rizik da se bilo tko od nas zarazi virusom. To nisu velike šanse kao što je bilo na vrhuncu pandemije, ali svejedno postoje i to se ne smije zaboraviti. Međutim, za ponovno širenje zaraze nije zaslužno samo otvaranje granica.
Kod manjeg broja ljudi, većinom onih koji pripadaju rizičnim skupinama, ostao je strah od zaraze, pa tako nije neobično vidjeti starije ljude kako hodaju s maskama na licu. Mnogi od njih prilikom ulaska u kafiće, pekarnice itd. dezinficiraju ruke ili nose rukavice. S druge strane, kod mnogih se ljudi javila habituacija na prijetnju. Habituacija je slabljenje reakcije organizma ako se opetovano javlja podražaj koji je beznačajan ili nije štetan. Na primjer, ležite na krevetu u svojoj sobi i iznenada čujete snažan zvuk bušilice koji dolazi iz susjednog stana. Na prvu ćete se najvjerojatnije prestrašiti, možda čak i poskočiti s kreveta zbog iznenadnosti kojom se zvuk bušilice javio. No, ubrzo ćete se priviknuti na taj zvuk i on u vama više neće izazivati strah; eventualno će vas frustrirati što vas ometa dok se odmarate. Isti se princip može primijeniti i na novi koronavirus. Javio se nenadano, smatra se iznimno opasnim i cijeli je svijet zastao na određeno vrijeme. Nasreću, u Hrvatskoj se nisu obistinila najcrnja predviđanja, čime se u glavama mnogih stvorila slika kako ta prijetnja zapravo i nije tako velika. Zbog takvog načina razmišljanja mnogi se ljudi sada ponašaju po starim nenormalnim pravilima, zaboravljajući dezinficirati ruke prilikom ulaska u prodavaonicu ili dodirujući lice prljavim rukama.
Iako ovaj put nismo izvukli deblji kraj i pandemija u Hrvatskoj zasad prolazi koliko-toliko bezbolno, to ne znači da smo u potpunosti sigurni od povratka virusa. Mnoge zemlje u svijetu tek prolaze one stadije koje smo mi već prošli zbog čega je bitno imati na umu da prijetnja i dalje postoji. Jasno, to ne znači da se moramo ponašati jednako kao što smo se ponašali na vrhuncu pandemije, već je cilj prilagoditi sigurna ponašanja trenutnoj situaciji – koristiti dezinfekcijska sredstva prilikom ulaza u prodavaonice i druge javne prostore, temeljito oprati ruke prilikom dolaska kući i odgovorno se ponašati primijetimo li kod sebe respiratorne tegobe.
Da zaključimo, povratak u (ne)normalnost mnogi su dočekali s veseljem. Neusporedivo je bolje sudjelovati u svijetu nego ga promatrati kroz prozor karantene. Neusporedivo je veća sreća koju osjetimo nakon što zagrlimo ljude do kojih nam je stalo nego kada si mašemo preko ekrana. Neusporedivo je veće zadovoljstvo popiti piće na terasi okružen ljudima nego u fotelji pred televizorom koji prenosi izvještaj kriznog stožera. Svejedno, sjetimo se priče o dječaku i vuku.
Dječak je bio pastir i čuvao ovce. Bilo mu je dosadno, zbog čega je iz šale znao vikati: „Dolazi vuk!” Stanovnici sela dohitali su mu upomoć te se naljutili kada vuka nigdje nije bilo. Dječak je to napravio još nekoliko puta te su mu seljani svaki put došli u pomoć, no uzalud. Kada je stvarno došao vuk i počeo hvatati ovce, dječaku više nitko nije vjerovao, iako je vikao iz petnih žila.
Seljani su se habituirali na prijetnju. Tako je i u situaciji s koronavirusom dobro predahnuti i osvijestiti da je najgore možda iza nas, ali pritom imati na umu da rizik od zaraze još uvijek nije pao na nulu.
Ako vam je potrebna podrška u prilagodbi na staro nenormalno, slobodno nam se javite na [email protected] i ispričajte nam svoju priču.
