Vjerujemo da ste, promatrajući sve što se u SAD-u dogodilo od ubojstva Georgea Floyda, doživjeli raznolike emocije. Neki su možda osjećali intenzivnu ljutnju i bijes, neki neugodu, neki tugu. Možda ste osjetili potrebu čitati, istraživati, možda ste postali još uzrujaniji i zabrinutiji za svijet u kojem živimo. Možda ste se, pak, ulovili kako ne želite znati više o tome, kako izbjegavate članke ili objave na društvenim mrežama. Možda ste pomislili nešto o ludim Amerikancima i njihovoj ludoj zemlji te kako toga u Hrvatskoj, srećom, nema. (To nije istina, ali to nije tema ovog teksta.)

Ovaj je tekst samo sažeti pregled jedne vrlo složene teme o kojoj se, nadamo se, u ovom trenutku pišu nova poglavlja u udžbenicima. Ipak, voljeli bismo ukratko ispričati psihološku perspektivu toga kako je došlo do konačne eskalacije ove dugotrajne rasne netrpeljivosti u američkom društvu.

 

Rasizam: stereotipi, predrasude, diskriminacija

Ključna podloga rasizma su stereotipi, predrasude i diskriminacija. Stereotipi su uvjerenja da gotovo svi članovi neke grupe imaju zajedničke i istovjetne osobine, uz neopravdano zanemarivanje stvarnih razlika među njima. Oni naglašavaju razlike između grupa, a ignoriraju razlike unutar jedne grupe. Stereotipi primarno nastaju kao neka vrsta kognitivnog prečaca za razvrstavanje informacija: uz jako velik broj informacija koje svakodnevno primamo, potrebna nam je pomoć da lakše generaliziramo i razvrstamo nove podatke. I dok su stereotipi u službi pojednostavljivanja svijeta oko nas ponekad sasvim u redu (npr. Ne volim tropsko voće, vjerojatno mi se neće svidjeti ni mango), kad se radi o društvenim pitanjima i ponašanju prema pripadnicima drugih grupa, situacija više nije toliko jednostavna te nije ni točno ni pravedno s tolikom lakoćom zaključiti da su svi pripadnici (umetnite skupinu) _____ (umetnite pridjev) _____.

Predrasude su unaprijed doneseni, najčešće negativni, stavovi o određenoj skupini ljudi, temeljeni isključivo na njihovoj pripadnosti toj grupi. Opasne su jer svako obilježje pojedinca temeljem grupne pripadnosti može biti osnova za stvaranje predrasuda, a često ih prati diskriminacija, odnosno nepravedni i nezasluženi postupci prema pojedincima koji su temeljeni na njihovoj grupnoj pripadnosti. Diskriminacija može poprimiti različite oblike, od verbalnog odbacivanja pripadnika neke grupe (uključujući i govor mržnje), preko izbjegavanja, fizičkih napada i na koncu istrjebljenja (genocida). Na nastanak predrasuda utječu razni društveni izvori kao što sudruštvena nejednakost (grupe visokog statusa uvijek pronalaze razloge zašto su grupe niskoga statusa upravo na mjestu na kojem jesu), socijalizacija (djeca uče predrasude od roditelja i drugih izvora iz svoje okoline, poput škole, vršnjaka ili idola) ili utjecaji različitih institucija (politički interesi, reprezentacija i komunikacija u školama i medijima). 

Osim različitih društvenih izvora predrasuda, njihovu razvoju pridonose i specifični kognitivni i socijalnopsihološki procesi kao što je npr. efekt homogenosti vanjske grupe – vjerovanje da su oni (tj. pripadnici druge, vanjske grupe) svi isti, a mi (tj. pripadnici grupe kojoj i sami pripadamo) smo raznoliki, ili vjerovanje u pravedan svijet, odnosno ideja da svatko dobije ono što zaslužuje (pa tako i ono loše). Bitno je osvijestiti i načine održavanja predrasuda: fenomen koji se zove osnovna atribucijska pogreška tendencija je da se ponašanja ljudi pretežno pripisuju njihovim osobinama i unutarnjim čimbenicima, a ne vanjskim, situacijskim čimbenicima. Tako na primjer netko može interpretirati da je osoba crne rase koja viče u prosvjedima takva jer su svi oni „divlji i agresivni“, a ne jer je situacija prosvjeda takva da svi viču. Još jedan od načina za održavanje predrasuda je samoispunjavajuće proročanstvo: netko ima očekivanje o tome kakva je druga osoba i u skladu s tim očekivanjima prilagodi vlastito ponašanje prema toj osobi te je potakne da reagira upravo tako kako se očekuje. To onda dodatno učvršćuje originalni stereotip – prvotna očekivanja su se pokazala istinitima, a „proročanstvo“ se ispunilo. Primjerice, ako vjerujemo da su Azijati pametni, možda ćemo s njima pokrenuti ozbiljnije rasprave u kojima ćemo im dati priliku da pokažu svoje znanje, što će dodatno potvrditi naš stereotip.

 

Rasizam se, kako to navodi Wikipedia, definira kao pseudoznanstvena ideologija koja ljude svrstava na temelju tzv. rasnih obilježja, pri čemu ih dijeli na superiorne i inferiorne zbog onoga što smatra biološki izazvanim razlikama, dakle onima koje se navodno ne mogu premostiti ili nadoknaditi. Rasizam nije puka predrasuda i ne uključuje samo pristranosti u individualnim odnosima, već postoji i na institucionalnoj, povijesnoj i strukturalnoj razini, i to tako da (p)održava snagu i prednosti dominantne grupe na štetu onih slabijih. Rasizam koji crnci u SAD-u doživljavaju sada je već toliko integriran u doživljavanje i ponašanje prema cijeloj grupi da prekomjerno policijsko nasilje prema Afroamerikancima, premda oni nisu isključive žrtve policijske brutalnosti, možemo smatrati posljedicom dugotrajnog zanemarivanja ozbiljnih rasnih podjela u američkom društvu.

Jedno od psiholoških objašnjenja koje može pomoći protumačiti slučajeve korištenja prekomjerne sile je i mehanizam implicitne pristranosti. Naime, misli i osjećaji svake osobe pokreću se vrlo brzo kako bismo što prije interpretirali situaciju i pripremili odgovarajuće ponašanje. Kad bijela osoba ugleda crnu (i obratno!), to pokreće sliku o grupi koju je naučila u društvenom kontekstu u kojem živi. Takva procjena situacije događa se nenamjerno, nesvjesno i osoba pritom ne mora vjerovati da je ta slika točna. Ovdje, naravno, leži opasnost za rad policije: ako kultura stereotipizira pripadnike crne rase s osobinama koje pokreću doživljaj prijetnje (kriminalitet, opasnost, nasilje i snaga), i sama percepcija neke objektivno neugrožavajuće situacije u kojoj su oni uključeni vjerojatno će slijediti obrazac doživljaja prijetnje, što onda dovodi do ponašanja koja mogu značiti prekomjernu upotrebu sile. To ne zahtijeva da se bude rasist u onom smislu u kojem uobičajeno razgovaramo o tom izrazu: stajališta o pripadnicima crne rase sada su već uvriježena, a posebno agresivno ponašanje policije je gotovo očekivano i strukturalno ohrabreno pasivnom permisivnošću institucija, odnosno izostankom brze, odgovarajuće kazne za policiju za zločine nad civilima. To pokazuju i istraživanja: trening suzbijanja implicitnih predrasuda vrlo malo smanjuje incidenciju policijskog nasilja. U tome su učinkovitiji povećan nadzor policije i konzistentna primjena prikladnih sankcija za nasilne postupke. 

Iako su psihološka objašnjenja reakcija policije poznata i prepoznata u američkom društvu, ona, naravno, ni na koji način nisu i ne smiju biti opravdanja za sustavno nasilje i ubijanje. Policajci su dio državnog aparata koji plaćaju građani kako bi im osigurao mir i sigurnost. Pozicija moći koju imaju znači da se od njih očekuje da budu posebno obučeni, da imaju posebno primjerene reakcije na prijeteću situaciju i da tim više obavezno odgovaraju pred zakonom za bilo kakvu neadekvatnu reakciju. Pozicija moći trebala bi policajcima dati dodatnu odgovornost da se adekvatno ponašaju prema zajednici, a ne mogućnost da impulzivno/agresivno/rasistički reagiraju i da ne odgovaraju za to jer su oni ipak policajci.

I zato, iskazujući najdublje poštovanje svim žrtvama policijske brutalnosti, slogan pokreta za borbu protiv nasilja koje trenutno eskalira mora biti Black Lives Matter. Istina je da su svi životi važni, ali govoriti All Lives Matter u ovom trenutku jednako je neprimjereno kao i pojaviti se na događaju koji skuplja sredstva za liječenje npr. raka dojke i vikati da su svi karcinomi važni. Jesu, i nitko to ne osporava. Samo se trenutno bavimo ovime. Podizanje ovog konkretnog problema na generaliziranu razinu samo je način da se izbjegne bavljenje stvarnim, akutnim problemom.

 

Zašto se događa sve što se događa?

Mučno ubojstvo Afroamerikanca kojemu (bijeli) policajac kleči na vratu, snimljeno i preneseno diljem svijeta, postalo je šibica koja je zapalila lokvu benzina koja natapa američko društvo. Već godinama raste popis imena nenaoružanih civila – žrtava policijskog nasilja, ali i policajaca koji iz situacija evidentno prekomjerne upotrebe sile izlaze s minimalnim (ako ikakvim) sankcijama. Afroamerikanci su shvatili da bi se to ponovno moglo dogoditi i postalo im je dosta (a onda su se priključili i bijelci).

Teorija frustracije rekla bi da je nedavni incident policijskog nasilja rezultat protekle visokostresne situacije pandemije bolesti COVID-19 koja je dovela do osjećaja napetosti i ugroženosti. Ti osjećaji dovode i do nagomilavanja agresivne energije koja se ispoljava, ali ne na izravne izvore frustracije (jer su izvori presnažni – vlada, ili jer se ne može reagirati na njih – pandemija), nego se agresija premješta na pripadnike lako dostupne manjinske grupe koja ne može uzvratiti (žrtveni jarac), a s kojom je vjerojatno od prije postojao sukob.

Ali policijsko nasilje i ubojstva usmjerena na pripadnike crne rase u SAD-u nisu ništa specifično za razdoblje ove pandemije. Građani, stručnjaci i akademska zajednica već godinama izražavaju ljutnju, zgražanje i strah nakon svake ponovljene situacije policijske brutalnosti. Uzroci policijske brutalnosti su dublji i ona je konstantna, a jedina razlika koja je potaknula ovoliki revolt zbog ubojstva Georgea Floyda u odnosu na sve druge primjere policijske brutalnosti jest što je ono bilo snimljeno i što je obišlo cijeli svijet. Mogućnost da se nakon okrutnog, neopravdanog, nepotrebnog ubojstva koje je prenio cijeli svijet policajcu-ubojici možda ne dogodi ništa poslalo bi represivnom aparatu konačnu i jasnu poruku: Možete crnim muškarcima i ženama raditi što god želite i nećete doživjeti nikakve sankcije. To bi postala uvjerljiva, otvorena i realna prijetnja dominantno bijelog sustava i pripadnici crne rase shvatili su da to ne mogu dopustiti. Pokret je nastao i probudio cijeli svijet: ljudi su postali svjesni deprivacije i nepravde, odgovornosti bijelaca za sustavni rasizam i shvatili da je, povijesno gledajući, glasna socijalna akcija nužna kako bi se promjene dogodile. 

Grupe koje imaju moć, s druge strane, nisu naučile da im se prijeti i pokret ove veličine im je novo, neželjeno iskustvo. One imaju tendenciju na prijetnju reagirati vrlo snažno pa tako imamo prilike svjedočiti primjerima dodatne diskriminacije crnog stanovništva, nezakonitih zatvaranja, nasilnih prekidanja prosvjeda i korištenja prekomjerne sile, ograničavanja ljudskih prava i sloboda te građenja negativne medijske kampanje, a poruke koje šalje američki predsjednik ne umiruju ni prosvjednike ni policajce u ovom sukobu.

 

Bilo kako bilo, policijski su odjeli osnovani radi zaštite zajednice u kojoj služe te bi se prema njoj trebali odnositi s poštovanjem i korektnošću. U stvarnosti to nije slučaj. Američko je društvo internaliziralo ideju da je crna boja kože povezana s kriminalnim tendencijama kako bi opravdalo prekomjerno korištenje policijske sile na crnim muškarcima i ženama za koje se smatra da su za nešto osumnjičeni. Često se podcjenjuje snaga situacijskog utjecaja i neizgovorenih normi. No, psihološka su istraživanja pokazala da su ljudi spremni ponašati se suprotno vlastitim moralnim načelima, čak i ozbiljno nauditi drugim ljudima, ako uputu za takvo ponašanje dade autoritet (npr. Milgramov eksperiment). Sjetimo se samo Zimbardovog stanfordskog zatvorskog eksperimenta koji je pokazao da je socijalna uloga moći tako snažna (čak i kada je glumljena) da može dovesti do iskorištavanja pozicije i ovlasti koje joj pripadaju. Slično se može primijetiti i u ponašanju američkih policajaca u opisanom slučaju.

Policijska brutalnost, čak i kada ne završi smrtnim ishodom, ima snažne posljedice na žrtve: psihološke traume žrtava, njihovih članova obitelji i šire zajednice prožimaju gotovo sve aspekte života i očituju se na razne načine poput stresa, tjeskobe, strahova, nepovjerenja, nesanice, depresije, ali i akutnog stresnog poremećaja te posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Takve tegobe psihičkog zdravlja negativno utječu na svakodnevne interakcije s obitelji i suradnicima, na sposobnost zaposlenja i radnu učinkovitost te na brojne druge aspekte života crnačkog stanovništva u SAD-u. To je neprihvatljivo. Policijska brutalnost i sistemski rasizam moraju se prepoznati i istražiti te se na njih mora reagirati kao na ozbiljna zdravstvena i općedruštvena pitanja zbog njihovih očiglednih štetnih učinaka na sve uključene.

 

Na kraju, mi iz platforme kako si? želimo poručiti svima kako ne trebamo dopustiti vlastitom vjerovanju u pravedan svijet da nam zamagli pogled na ovu situaciju. Vjerujemo da je teško razmišljati o bijelcima, s kojima se kao članovi grupe identificiramo, kao o nepravednim negativcima i da je lakši izlaz iz situacije okriviti drugu grupu. Prihvatiti da svijet nije nužno pravedno mjesto znači prihvatiti situaciju da se nepravda, okrutnost, diskriminacija i zločin događaju i dobrim ljudima te da se mogu dogoditi i nama samima, a razloge je koji puta teško dokučiti.

Ne dajmo da nas to odvrati od promišljanja, učenja, pokretanja teških razgovora, suprotstavljanja uvriježenim, diskriminirajućim stavovima te od educiranja svoje okoline i svoje djece. Sve što vidimo oko sebe ne znači da je svijet potpuno nepravedan. Svijet nije nužno pravedan, a na svakome je od nas da ga pokušamo učiniti boljim mjestom. Društvu je potrebno otvoreno zalaganje za prihvaćanje različitosti kao vrijednosti, za jednakost i pripadanje zajednici te otvoreno zagovaranje i učenje nediskriminirajućih ponašanja u školi, medijima, institucijama i politici.

Možda vam u zalaganju za toleranciju i poštivanje različitosti pomogne sljedeća činjenica: „rase“ kako ih mi percipiramo ponajprije su društvene, a ne biološke kategorije. Biološki postoje samo ljudska bića koja su tijekom vremena i putovanja, prilagođavajući se različitim klimama i okruženjima, razvijala različite tjelesne karakteristike. Razlike među grupama, pa tako i one među rasama, puno su manje nego što su razlike unutar pojedinih grupa, a na tjelesnoj su razini vrlo površne. Ne dajmo im da više čine stvarnu razliku.