Vrijeme pandemije puno je neizvjesnosti i iščekivanja te je sasvim prirodno osjećati brigu ili strah. Stres energizira naše tijelo i priprema nas na borbu, izoštravajući naša osjetila i povećavajući kapacitet za reakciju. Nažalost, nismo adaptirani na kontinuirani i produljeni stres koji većina nas doživljava zbog trenutnih okolnosti. Pojava koronavirusa predstavlja neposrednu, veliku opasnost s kojom se dosad nismo suočili. Zbog toga što ne znamo koliko jaku reakciju borbe ili bijega trebamo primijeniti, raste nam osjećaj tjeskobe. Većina nas je dodatno zabrinuta ili zbunjena zbog neizvjesnosti koja nas okružuje. Dugoročni stres može izazvati nepovoljne posljedice poput problema sa spavanjem, nemogućnosti fokusiranja te oslabljenog imuniteta. Zato je važno regulirati svoja psihička stanja na način koji će dugoročno biti povoljan za nas.

Za početak bismo voljeli pojasniti razliku između anksioznosti (tjeskobe) i straha. U podlozi oba osjećaja leži doživljaj prijetnje, ali strah je reakcija na trenutnu prijetnju, dok je anksioznost fokusirana na potencijalne buduće prijetnje. Evolucijski gledano, anksioznost je korisna te je promišljanje o budućim izazovima jedan od čimbenika koji su čovječanstvu omogućili napredak do današnje razine. Anksioznost nam omogućava predviđanje mogućih budućih opasnosti te aktivira naš organizam kako bismo mogli brzo reagirati kada zaista dođe do određene opasnosti. Međutim, naš biološki aparat za obranu od opasnosti nije proporcionalan opasnostima s kojima se danas suočavamo – naše tijelo jednakim intenzitetom reagira na kašnjenje na tramvaj kao što je u davnoj prošlosti reagiralo na grabežljivca koji nas je pokušavao uhvatiti. Stoga se ponekad događa da anksioznost postane pretjerana pa samim time i beskorisna, odnosno da se aktivira kada za to nema potrebe. Anksioznost postaje problem kada se javlja u situacijama u kojima ne postoji stvarna opasnost ili kada ostaje prisutna dugo nakon što je stresna situacija prošla. Kada se osjećaj tjeskobe javlja izvan situacije realne opasnosti, odnosno kada brinemo da će se nešto loše dogoditi u budućnosti, on gubi svoju prvotnu svrhu i počinje ometati svakodnevno funkcioniranje. Određena razina anksioznosti je uobičajen suputnik svakodnevnog života i nije odmah razlog za uzbunu, ali ako ona postane pretjerana, može predstavljati problem. Za određivanje toga doživljavate li uobičajenu ili patološku anksioznost korisno je zapitati se kontrolirate li vi anksioznost ili ona kontrolira vas, a možete se poslužiti i sljedećom tablicom:

Razlike između uobičajene i patološke anksioznosti.

Za pretjeranu razinu anksioznosti vežu se još neki neugodni fenomeni. Kada naše tijelo reagira kao da je u opasnosti i podiže aktivaciju u obliku lupanja srca i ubrzanog disanja, a mi objektivno procjenjujemo da nismo u opasnoj situaciji, taj je osjećaj neugodan i osluškivanje vlastitih tjelesnih promjena može nas dodatno uplašiti. Anksioznost može uzrokovati tjelesne promjene poput drhtavice i znojenja kojima možemo pridodati uznemirujuće misli. Te misli podižu razinu anksioznosti i time pojačavaju tjelesne reakcije koje nam se zauzvrat čine još strašnijima. Ovakav obrazac doživljaja, kada se uvlačimo sve dublje u anksiozne misli i doživljaje, naziva se spirala panike, a češće se javlja kod ljudi koji imaju povećanu anksioznu osjetljivost, odnosno izraženiji strah od simptoma anksioznosti. Neki su ljudi prirodno osjetljiviji na tjelesne promjene vezane za anksioznost te su uvjereni da anksiozni simptomi imaju nepoželjne tjelesne, psihičke ili socijalne posljedice. Njihova je pažnja jako usmjerena na unutrašnje osjete i često takve osjete interpretiraju kao opasne, čak i kad oni to nisu.

Spirala panike.

Ponekad može doći i do napadaja panike. Oni dolaze uz osjećaj da će se dogoditi nešto užasno, a karakterizira ih to da se obično pojavljuju naglo i traju relativno kratko te ih prate intenzivni osjećaji straha i tjeskobe. Uz to se javljaju neugodne tjelesne senzacije poput lupanja srca, brzog disanja ili osjećaja gušenja, vrtoglavice, slabosti, drhtanja i znojenja. Napadaji se mogu događati neočekivano, „kao iz vedra neba“, ali moguće ih je i povezati s određenim situacijama koje ih izazivaju. Napadaji panike nisu znak ozbiljne psihičke bolesti, a statistika nam govori da jedna od deset osoba doživi panični napadaj barem jednom u životu. Međutim, vrlo su neugodni i mogu biti jako uznemirujući, pogotovo za osobe koje nisu upoznate s anksioznom simptomatikom te ne znaju što im se događa.

Napadaj panike može se usporediti s alarmom na automobilu: alarm je tu da upozori na stvarnu opasnost i minimizira štetne posljedice, ali ponekad je preosjetljiv pa osim na stvarne opasnosti reagira i na neke usputne signale kao što su drugi automobili u prolazu ili ljudi koji se naslanjaju na haubu. Alarm te usputne signale očitava kao prijeteće te diže uzbunu. Na sličan se način alarmni sustav našeg tijela može uključiti kada izostaje opasni podražaj u našoj okolini i tada dolazi do napadaja panike: neki unutrašnji ili vanjski podražaj doživljavamo kao prijetnju, dolazi do pojačanog straha ili brige, javljaju se tjelesne senzacije koje tumačimo kao uznemirujuće te ponovno tumačimo situaciju kao prijeteću ili katastrofičnu i ciklus se nastavlja. Iako napadaji panike mogu biti vrlo neugodni i uznemirujući, važno je naglasiti da nas oni ne mogu tjelesno ugroziti. Vodeći se analogijom alarma automobila, to bi bilo kao da alarm nakon nekog vremena zvonjave učini da automobil eksplodira. Svaka panika, pa i ona najgora, prolazna je i ne može nam tjelesno naštetiti. Alarm je tu da nas zaštiti, a kada se krene paliti u situaciji koja nam objektivno ne izgleda ugrožavajuće, trebamo se prisjetiti da je prošli put sve bilo u redu i da će tjelesne senzacije proći te se fokusirati na vježbe disanja, opuštanja i skretanja misli.

Naše misli i uvjerenja ono su što potiče „začarani krug“ panike. Ako tjelesne reakcije protumačimo kao trenutne i prolazne, lakše ćemo se smiriti nego ako im pridamo katastrofalno značenje. Napadaji panike mogu biti povezani sa zabrinutošću za zdravlje, kada smo posebno osjetljivi na tjelesne signale, ili sa stresnim razdobljima koja podižu našu razinu tjeskobe i istovremeno spuštaju granicu razine prihvatljive tjeskobe koja nam ne izaziva paniku. To je potrebno osvijestiti, posebno u ovo vrijeme kada smo dodatno usmjereni na vlastito tijelo i moguću pojavu simptoma infekcije virusom SARS-CoV-2. Kada promatramo vlastite tjelesne promjene u kontekstu epidemije, važno je sjetiti se da se i u uobičajenim okolnostima događa da nam se javlja različita bol u tijelu koja nije nužno znak nekog većeg zla, pa tako i sada postoji određen skup simptoma koji upućuju na koronavirus, dok se ostale tjelesne promjene događaju nevezano za njega.

Anksioznost ne možemo i ne trebamo potpuno izbaciti iz života, ona nas čuva kroz oprez. No, kao i u svemu, i kod anksioznosti je važna mjera. Umjerena razina anksioznosti je vrlo korisna, ali prevelika ili premala su štetne. U idućem ćemo članku opisati načine kojima si možete pomoći u ublažavanju i kontroliranju pretjerano izražene anksioznosti. Ako u tome trebate podršku, možete nam se javiti na [email protected].

U nošenju sa socijalnom anksioznošću korisne mogu biti grupe podrške. Iako se možda čini kontraintuitivnim, razgovor i rad s ljudima koji doživljavaju iste teškoće kao i mi može biti ljekovit i motivirajuć. Udruga kako si? oformila je grupe podrške za socijalnu anksioznost, a ako ste zainteresirani sudjelovati u njima, više možete pročitati ovdje.