Danas vam donosimo priču Irene Botički, osobe zaražene koronavirusom koja nam se javila da bi željela ispričati svoje iskustvo. Želimo naglasiti da je važno imati na umu da svakim danom učimo sve više o koronavirusu te da se iskustva mogu razlikovati od osobe do osobe. Nadamo se da ćete u ovoj priči primijetiti kako je uz bavljenje tjelesnim simptomima virusa važno baviti se i emocijama te psihičkim simptomima koje mogu pratiti obolijevanje, kao i koliko je važno imati podršku bliskih ljudi.

Kada je krenula cijela ova priča oko koronavirusa, naravno da mi nije niti palo na pamet da bih možda upravo ja mogla oboljeti od toga. Ali kako to obično biva, život nas ponekad iznenadi. Iako me nije u potpunosti iznenadila, s obzirom da sam bila u kontaktu sa zaraženom osobom te su mi se vrlo brzo počeli javljati i prvi simptomi od tog zadnjeg kontakta, svejedno sam ostala malo zatečena dijagnozom. Mislim da je trenutno nemoguće potpuno mirno i staloženo primiti vijest da si zaražen novim koronavirusom. Moj je kontakt bila kolegica na poslu. I kada sam saznala da je kolegica oboljela od bolesti COVID-19, prvotno sam mislila da to neće utjecati na mene jer sam ipak mlada i zdrava, nisam nikada prije bila ozbiljnije bolesna osim prolaznih virozica i prehlada. Kada je kolegici potvrđena dijagnoza, ja i još nekoliko kolega morali smo u samoizolaciju. To mi je bio prvi šok. Samoizolacija? Što bih ja sad tu trebala raditi? Ja sam inače pomagačke struke, navikla sam raditi s ljudima i biti okružena ljudima. Nakon prvotne zbunjenosti, prihvatila sam situaciju kakva je, misleći „Ok, ja trenutno ne mogu puno utjecati na situaciju, bit ću odgovorna prema sebi i drugima i neću izlaziti van iz stana kao što i upute nalažu“. Pokušala sam iskoristiti vrijeme vježbajući, čitajući knjige, posvećujući se malo sebi.

No četvrti dan u samoizolaciji počelo me grebati grlo. To je bio prvi znak. Tu me malo počela hvatati panika. Isti dan je skočila i temperatura i stigao je umor. Rekla sam: to je sad to. Osjetila sam strah i zbunjenost. Nepripremljena sam za ovu situaciju, ne znam što raditi niti što me čeka. Idući sam dan kontaktirala liječnike, no moja je frustracija rasla eksponencijalno kao i temperatura, svakim danom sve više. Nisam dobila pomoć koju sam očekivala od liječnika, već samo upute da pratim stanje, te sam tek peti dan bila poslana na testiranje i to na vlastito inzistiranje. Bilo je vrlo frustirajuće čuti savjete od liječnika i epidemiologa da budem doma i da pijem čaj. Nije mi bilo jasno zašto me nisu poslali na testiranje kada sam imala simptome. Dobila sam informaciju da se sa područja Zagrebačke županije pacijenti ne šalju na testiranje, dok su s druge strane dolazile informacije da moram ići na testiranje jer imam simptome, no moj liječnik i moj epidemiolog nisu regirali. Zašto? Ni danas mi nije jasno. Vidjela sam da je naš sustav neusklađen i nepripremljen na ovu pandemiju. To potvrđuje i trosatno čekanje na testiranje vani na hladnoći, kada sam napokon došla na testiranje. Za odlazak na testiranje organizirali su mi sanitetski prijevoz, no za povratak ništa nije bilo organizirano. Tako sam na pitanje kako ću se vratiti kući dobila odgovor da se sama snađem. I tako sam zaražena novim koronavirusom morala taksijem doma. Nisam imala drugog izbora.

Taj dan kada sam išla na testiranje ujedno je bio moj najteži dan bolesti. Tada su simptomi bili najjači, a vjerojatno je tome pridonijela i frustracija, dugo čekanje na testiranje, razočaranost u sustav, osjećaj beznađa, kao i osjećaj prepuštenosti samoj sebi. I kada me liječnik nazvao i rekao mi rezultat testa, bila sam malo šokirana. Iako je sve upućivalo na to da imam bolest COVID-19, opet sam se možda negdje nadala da je samo obična gripa. Stoga mi je svejedno bio šok čuti tu vijest. Jer gripa je već nešto poznato, a korona nije. Najgore je to što kada ti kažu dijagnozu, ne kažu ništa drugo, jer nemaju niti što.

To je nova bolest, i oni je tek istražuju, ne znaju ti reći sa sigurnošću kako bi se trebao liječiti. Taj dan sam plakala i jednostavno sam se raspala. Htjela sam samo da sve to prođe i da se probudim iz noćne more.

U tom razdoblju jako su mi pomogli moji prijatelji i obitelj jer sam zaista vidjela što znači snaga „malog čovjeka“. Oni su me ohrabrivali, kuhali mi i donosili mi hranu i stvari pred vrata. To je ono što mi je dalo snage da se borim s bolešću. Jer lijekova za to nema, stoga sam se fokusirala na to da učinim sve što je u mojoj moći kako bih svom organizmu pomogla u borbi protiv beštije. Uzimala sam sve one zdrave stvari kojih sam se mogla sjetiti i svu „narodnu medicinu“ kojoj sam imala pristup, što znači puno meda, čaja, agruma, rakije, češnjaka, vitamina, što god sam imala. Meditacija mi je također pomogla, njome sam smirivala um i time pomagala još više svom imunitetu. Prihvatila sam situaciju kakva je i shvatila sam da se moram boriti i da jednostavno moram pustiti da tijelo odradi svoje te da moram biti strpljiva.

Napokon je sedmi dan od pojave simptoma temperatura počela padati i ja sam konačno vidjela svjetlo na kraju tunela. Tu mi je bilo malo lakše jer sam vidjela da se simptomi polako povlače. Svaki dan sada ide pomalo na bolje. Meni se polako vraća snaga i sažimam što sam dobila ovim iskustvom. Dobila sam još veću potvrdu i uvid u to kako divne prijatelje i obitelj imam i na tome sam zahvalna. Zahvalna sam i na tome kako se moj organizam uspio izboriti (tj. borba je još u tijeku, ali sada je već očigledno da ću je dobiti) u borbi protiv ovog novog virusa te da ću sada imati imunitet.

I da, bio je emotivni rollercoaster tijekom sada skoro dva tjedna bolovanja od korone. Mislim da je to normalno. Nekako su mi najveći utisak ostavile dvije emocije, a to su neizvjesnost, jer ne znam kako će se simptomi razvijati i koliko će sve to trajati, i bespomoćnost, jer još nema lijeka i ne znaš na koji način tretirati ovaj novi virus. Te dvije emocije su mi bile najintenzivnije.

I naravno, nada. Nju nisam niti u jednom trenutku gubila. Gubila sam možda pozitivan stav, ali nadu nisam.

Na kraju, kada se ovo iskustvo s koronavirusom bliži kraju kod mene, mogu reći da nije lijepo iskustvo i ne bih to nikome poželjela, zato poštujte pravila i naputke stručnjaka i čuvajte sebe i druge. A ako ipak do toga dođe, bitno je znati da to nije ničija krivnja te da se i to da prebroditi.

Sretno svima.